Davor Križić i Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije: Insite

Ime Davora Križića poznato je i površnim poznavateljima hrvatske jazz scene kao jedna višedesetljetna konstanta na koju se svaki slušatelj može osloniti u potrazi za zvukom ekspresivne krilnice i blještave trube. Publici poznat kao osnivač kvarteta Boilers, s kojim je u raznim oblicima dosad izdao četiri albuma, član je Jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije od davne 1989., vremena kad ovaj ansambl nije nosio ni isto ime kojim se diči danas.

Kao jedan od vodećih solista ovog big banda 2019. je svečanim koncertom u dvorani Gorgona obilježio 30 godina svoje profesionalne karijere, a sve to zaokružio svojim projektom Davor Križić Experiment, s kojim je nešto prije izdao svoj debitantski solistički album. Uzevši u obzir sve navedene parametre, upravo je samorazumljivo da je snimanje ovog nosača zvuka bilo neminovno, a možda ga je trebalo snimiti i koju godinu prije.

Album naziva Insite (vjerojatno žargonski oblik engleske riječi insight) okuplja sve snage hrvatskog državnog jazz ansambla i to uz veći broj zanimljivih i etabliranih gostiju raznih generacija: Matija Dedić na klaviru, Kruno Levačić na bubnjevima, Saša Nestorović na tenor saksofonu, Šimun Matišić na vibrafonu i Ivar Roban Križić na kontrabasu, a sve to pod vodstvom nekadašnjeg trombonista sastava, a zadnjih par godina umjetničkog voditelja Mirona Hausera. Aranžmane potpisuju sâm Križić, talentirani trombonist ansambla Luka Žužić (čiji su vrhunski aranžmani postali nužna svakodnevica njihovih set lista) i vremešni Silvije Glojnarić, pod čijim je davnim umjetničkim vodstvom ovog ansambla Križić i stasao u trbuača i krilničara kakav je danas.

Pažnju ipak plijeni sâm autor, koji se vrlo spretno provlači kroz mnoge tehnike sviranja trube, a mjestimično se zaori mesnat i puten sordinirani krik koji s lakoćom mami slušateljev smiješak

Uvodna skladba Echoes of a Dream višeslojna je i na trenutke iznenađujuća te nepredvidiva oda klasičnom dixieland jazzu osmišljena u maniri koja istovremeno nalikuje parodiji na, primjerice, Ellingtonovu East St Louis Toodle-Oo i nečemu iz cijele plejade opusa Wyntona Marsalisa unatrag dvadesetak godina. Interesantan je pijanist u uvodu (kako u rukama nisam imao fizičko izdanje, ne mogu reći radi li se o Joeu Kaplowitzu ili Matiji Dediću), koji pokazuje da solidno vlada stride stilom sviranja klavira à la Fats Waller, no svu pažnju ipak plijeni sâm autor, koji se vrlo spretno provlači kroz mnoge tehnike sviranja trube, a mjestimično se zaori mesnat i puten sordinirani krik koji s lakoćom mami slušateljev smiješak.

Već mnogo moderniji izričaj može se čuti na narednoj numeri, Waltz Through the Night, s vrlo bogatim i gusto orkestriranim slogom koji dijele drveni i limeni puhači. Trodobni swing nešto je što se danas rjeđe pojavljuje u modernom jazzu (nadjačali su ga „ravniji“ ritmovi koji najčešće inspiraciju ‘vuku’ iz funka) i pravo je zadovoljstvo iskusiti punokrvni jazz valcer sa sastavom koji nemilice teše zamamne triole uz pokoju zanimljivu hemiolsku konstrukciju – pohvala ritam sekciji!

Titularna, ujedno i najopsežnija kompozicija ovog albuma ispletena je brojnim stilskim utjecajima…

Titularna, ujedno i najopsežnija kompozicija ovog albuma ispletena je brojnim stilskim utjecajima, koji na trenutke evociraju jednog Mingusa (s naglaskom na njegov materijal posvećen bluesu), a na trenutke odlaze u sferu nečega izvan dijapazona mojih referentnih točaka. Interesantan je gitarist Penava, koji uz sve navedeno sviranjem nalik pedal steelu postiže sanjivu, a opet sasvim uvrnutu atmosferu.

No, sve je to jedna golema uvertira za drugi, potpuno divergentan dio Insitea (utoliko da bi ih se moglo smatrati dvjema različitim kompozicijama) – veseli i razigrani, gospelom obavijeni ritmički stroj koji trombonu i trubi daje savršenu priliku za iskazivanje (opet mi se glavom vrzma Mingus, točnije Better Git it In Your Soul).

Pradavna amen kadenca koju će slušatelj često čuti, a s kojom kompozicija i završava, jasno uprizoruje kakav pastoralni susret u Tennesseeju ili Lousiani obavijen ovakvom glazbom. Potpuno nove zvukovne boje mogu se čuti u narednoj African Flower, koju će pažljiviji slušatelji prepoznati kao jednu od važnijih skladbi s legendarnog albuma Money Jungle, jedinog zajedničkog projekta trija koji su činili Duke Ellington, Charles Mingus i Max Roach, a ujedno i jedina skladba s albuma koju ne potpisuje Križić.

Iako je ondje donesena u vrlo minimalističkom obliku, ovdje su se implementirale sve snage Jazz Orkestra HRT-a, uključujući prisustvo bas i sopran-klarinetâ koje dupliraju tenor-saksofonisti. Križić je vrlo uvjerljiv s neodoljivo toplim zvukom krilnice, a fino ga prati čvrsta ruka Janka Novoselića (a možebitno i Krune Levačića) na bubnjevima.

Posljednja trećina ovog albuma započinje s To The Lite, kompozicijom koja ne obiluje pretjerano nadahnutim tematskim materijalom, no to nadoknađuje vrlo energičnim šestosminskim ritmom koji ritam sekcija suvereno i napeto održava. Za spomenuti je inspirirani solo klavira, koji u većoj mjeri uspješno balansira između ukusnih i ritmičnih fraza te eksplozivnog virtuoziteta. Zadržavajući se na ritam sekciji, ovdje slušatelj može čuti i jedini kontrabas solo na albumu, koji se donosi s na trenutke interesantnim idejama, no tehnički ne odveć najs(p)retnije izvedenim – ostaje dojam da je solist htio reći više nego što je u tom trenutku mogao.

Za spomenuti je inspirirani solo klavira, koji u većoj mjeri uspješno balansira između ukusnih i ritmičnih fraza te eksplozivnog virtuoziteta

Epilog Insitea podosta se razlikuje od svega ostalog, napose zbog pomalo bizarnog pjevanja, odnosno skandiranja članova vokalnog ansambla Vedaši koje obilježava cijeli uvod (instantna poveznica su mi kvartni i kvintni organumi), što istovremeno priziva određenu atmosferu meditativnosti i kontemplacije (kao što je to jednom zasvagda napravio John Coltrane na epohalnom A Love Supreme), no daje i prizvuke iritantne ezoterije i kvazispiritualnih tlapnji kojima često obiluju jazz izdanja zadnjih četrdesetak godina (jedino naziv Believin’ Conclusion, a ne neki još „mističniji“, spašava stvar).

Ovdje ne mislim da je autor svoju ideju prenio neiskreno, naprotiv, već samo da takav koncept danas zvuči više anakronistično nego prije spomenuti hommage dixieland jazzu i ranom swingu. Talentirani gostujući vibrafonist Šimun Matišić (koji je u sporednoj ulozi bio zastupljen na African Floweru), ovdje dobiva prostor za iskazivanje svojih impresivnih sposobnosti i time donijeti dašak topline svog mentora, velikog Boška Petrovića.

Rijetkost je čuti album koji, iako od početka do kraja čvrsto utaboren u hard bop i post bop s brojnim referencama na jazz kakav je bio prije gotovo cijelo stoljeće, zvuči iznenađujuće svježe, u većoj mjeri nadahnuto, i, usudit ću se to izreći – moderno

Jazz orkestar HRT-a se kroz sve skladbe s albuma pokazao kao pouzdan i čvrst ansambl koji suvereno vlada ovim materijalom, uz sigurno umjetničko vodstvo Mirona Hausera. Zvuk ovog izdanja (koje sam, nažalost, bio prisiljen preslušavati u digitalnom obliku) vrlo je kompaktan, a posebno je uhu ugodan u trenutcima fortissimo plahti zvuka u pojedinim numerama. Rijetkost je čuti album koji, iako od početka do kraja čvrsto utaboren u hard bop i post bop s brojnim referencama na jazz kakav je bio prije gotovo cijelo stoljeće, zvuči iznenađujuće svježe, u većoj mjeri nadahnuto, i, usudit ću se to izreći – moderno.