28
sij
2023
Recenzija

(Post)pandemijska katarza

Elvis Stanić Group: Insomnia

insomnia, elvis stanić

share

Nakon poduže diskografske pauze u trajanju od punih pet godina, i dalje aktualna pandemija ponukala je Elvisa Stanića i njegov Group na snimanje prvog nosača zvuka od 2017.

Elvis Stanić Group

Pandemiju ne spominjem slučajno jer se prožima i kroz dijelove glazbe i kroz tekst uključen na poleđini albuma. Na površini tako izgleda da je sve obojano sivilom vremena u kojem je ovaj album nastao, no nakon studioznijeg slušanja, jasno je da se radi o slojevitijem ostvarenju.

Elvis Stanić Group čine neki od najpriznatijih domaćih glazbenika (s nekima od kojih Stanić surađuje niz godina) – na klaviru i sintesajzeru je Ivo Popeskić (istovremeno snimatelj i producent albuma), na bubnjevima Branimir Gazdik, a na bas gitari Damjan Grbac. Ističe se mlada vokalistica Alba Nacinovich, koja je jednako vješta sa svojim glasnicama kao i sa sintesajzerom, implementacijom elektronike i raznih vokalnih augmentacija koje pažljiviji slušatelj može zapaziti.

Alba Nacinovich podjednako je vješta sa svojim glasnicama kao i sa sintesajzerom, implementacijom elektronike i raznih vokalnih augmentacija koje pažljiviji slušatelj može zapaziti

Uvodna numera „Orgonon“ neobično je i mračno ostvarenje koje priziva turoban period spomenute pandemije iz 2020., što zbog potmulog tutnjanja Gazdikovog bubnja, što zbog svojih interpolacija zvukova koji variraju od helikoptera do isječaka danas gotovo pajtonovskih izjava za javnost aktualnog premijera. Zbog svega ovoga, „Orgonon“ (koji se u naslovu možebitno referira na radikalnog psihoanalitičara Wilhelma Reicha) na trenutke podsjeća na zvučnu instalaciju, a najmanje na nešto što otvara jedan jazz album.

Unatoč tome, ne može se poreći da zvuči snažno, odrješito i nadasve ljuto, čak i bijesno – svojevrsni sukus mentalnih stanja glazbenikâ koji su u jeku pandemije bili u nemogućnosti stvarati na način na koji su dotad bili navikli. Tome dodatno doprinosi atipično tvrd zvuk Stanićeve gitare i stasiti vokal Albe Nacinovich pojačan efektima i looperom. Nakon nekoliko slušanja dolaze mi poredbe s albumom Frank Zappa Meets the Mothers of Prevention, ponajviše zbog karaktera i zvučnih isječaka. Nakon neočekivanog uvoda, „Dreamland“ ipak čvrsto utaboruje zvuk u kontekst bliži ‘starom’ Elvisu Staniću.

…lako ju je odbaciti kao tipičan primjer jazz fusiona u vremenskom rasponu od Chicka Coree pa do danas, no ono što je izdvaja jest kvaliteta izvedbe

Skladba je pomalo antiklimaktična u odnosu na uvodnu, ne može se reći da se diči naročito upečatljivom temom (mada ima krasnih i neočekivanih harmonijskih eskapada u srednjem dijelu) i lako ju je odbaciti kao tipičan primjer jazz fusiona u vremenskom rasponu od Chicka Coree pa do danas, no ono što je izdvaja jest kvaliteta izvedbe. Stanićev solo je inspiriran, ritam sekcija je vrlo čvrsta (za izdvojiti su Gazdikov uzemljen groove i Grpčevi pregnantni ritmički akcenti na bas gitari) i općenita je razina muziciranja vrlo visoka.

„Adult Content“ skladba je koja se u ponešto drugačijem obliku (i pod drugim imenom – „Movies“) već mogla čuti na Stanićevom debitantskom albumu Terra Sacra iz 1997., no ovdje dolazi u osvježenom obliku, za što je manje zaslužno par britkih aranžmanskih rješenja i akcenata, a više maestralan vokal jedine prave (ne posežem za takvim opisom olako) hrvatske jazz pjevačice Albe Nacinovich.

Izvesti ovako živahnu i u potpunosti instrumentalno pisanu melodijsku liniju velikog raspona (u maniri braće Brecker) na ovoj razini nešto je što bi onomad pošlo za rukom jedino velikom Melu Torméu, danas Kurtu Ellingu i pokojem pojedincu, no osim još nekoliko dodataka na ovu listu upravo – nikome, a da ni ne govorimo u Hrvatskoj.

Općenito govoreći, zvukovno bogatstvo koje je Nacinovich donijela svojim ulaskom u Stanićev Group sastav podiglo je na višu razinu – isprva zvuči kao se radi o pandanu Pedra Aznara Patu Methenyju, no nakon nekoliko slušanja jasno je da je njezina uloga ovdje po važnosti bliža Lyleu Maysu. Stanićev solo, koji vješto povezuje osobni potpis i udaljene prizvuke Mikea Sterna, lijepo se nastanjuje u harmonijskoj strukturi, no uz onakav tour de force od teme na trenutke slušatelj će poželjeti nešto više eksplozivnosti.

Zvukovno bogatstvo koje je Nacinovich donijela svojim ulaskom u Stanićev Group sastav podiglo je na višu razinu

Moram priznati da je uvrštenje opusa grupe The Doors na ovakav album pomalo neobičan izbor. Zanimljivo, Elvis Stanić nije prvi koji se poigrao ovim rock nasljeđem u jazz kontekstu (to je prvi učinio veliki Friedrich Gulda, austrijski pijanist za kojeg, nažalost, premalo ljudi zna), no način na koji je Stanić rearanžirao „Light My Fire“ baca potpuno novo svjetlo na ovu kompoziciju. Nije ovdje riječ o temeljitoj reharmonizaciji (s nerijetko u potpunosti izobličenim izvornim materijalom) koja se inače može susresti kada jazz glazbenici reinterpretiraju nešto iz pop ili rock miljea, već o drastično divergentnoj atmosferi.

Naravno, sâma ta promjena atmosfere na neki način izobličuje skladbu, no ne na način zbog kojeg bi je upućeniji slušatelj nazvao sakrilegijom; naprotiv, daje jedan novi, svježi pogled na dobro poznatu uzdanicu rocka sedamdesetih. Kao i kod The Doorsa, prisutna je doza psihodelije koja je ovdje još naglašenija, no ono što je odbačeno jest ustaljena ritmika koja prati ove i slične uratke. Rezultat je ugođaj koji se može opisati kao lebdeći, opojan, čak i pijan.

Očekivano, ulogu Jima Morrisona preuzima Nacinovich, koja ga u svojoj interpretaciji ne imitira niti evocira, već donosi autorski potpis sa sanjivim kantilenama obavijenim znatnom dozom elektronike. Nije za svakoga, no mora se priznati da ovdje nije riječ o kojekakvom coveru, nego o kompletnoj reinterpretaciji.

Naredna, „Sophia“, na prvu priziva ranijeg Elvisa Stanića i njegov etno prizvuk, no ulaskom poletnog Popeskićevog sintetičkog Rhodesa zvučna slika se više približava ostalim ostvarenjima s ovog albuma. Alba Nacinovich opet briljira u temi i pravo je zadovoljstvo slušati je kako ovisno o slogu ili kretanju melodijske linije s lakoćom prilagođava pristup i glasovnu impostaciju. Ovdje se prvi put na ovom izdanju može čuti demonstracija sposobnosti Ive Popeskića i Branimira Gazdika (na prijašnjim numerama gotovo su uvijek u pozadini) – Popeskić se prezentira kao vrlo uglađeni pijanist pun ukusnih, a nikad pretencioznih ideja, dok se Gazdik u malom prostoru koji mu je dodijeljen spretno ostvaruje u kompleksnoj ritmici tipičnoj za moderne bubnjarske virtuoze.

Popeskić se prezentira kao vrlo uglađeni pijanist pun ukusnih, a nikad pretencioznih ideja, dok se Gazdik u malom prostoru koji mu je dodijeljen spretno ostvaruje u kompleksnoj ritmici tipičnoj za moderne bubnjarske virtuoze

Potpisnik ovih redaka na trenutke se zaželio punopravnih sola bubnjeva i/ili bas gitare, čega – nažalost – uopće nema do kraja albuma. Druga kompozicija na kojoj Stanić dijeli autorstvo s Nacinovich, „Falling 80s“, u uvodu donosi bogatu i disonantnu harmonijsku fakturu iza koje se gdjekad smiješi svojevrsni Allan Holdsworth, no ulazak vokala cijelu zvučnu sliku temperira tako da se lakše može približiti i naivnijem slušatelju.

Stvorena cjelina, iako vrlo suvisla i besprijekorno organizirana, na trenutke zvuči hladno i udaljeno te tako ovaj očiti hommage „padajućim“ osamdesetim godinama 20. stoljeća donosi red melankolije, ali i emocionalne distance (još jedna referenca na pandemiju?). Ovdje je prisutan kratak, ali značajan doprinos Roberta Mikuljana, ponajboljeg hrvatskog trubača i krilničara mlađe generacije – prava je šteta što mu nije dano barem malo više prostora da izrazi svoje glazbene zamisli.

Po završetku „osamdesetih“ iz prethodne numere završava i konvencionalan dio ovog albuma, kao i svojevrstan tematski i ugođajni kontinuitet ostvaren kroz slijed od šest skladbi u kojoj se čak ni inkluzija The Doorsa ne čini stranom. Posljednje dvije skladbe kao kontrast iznimnoj slojevitosti ostatka materijala njeguju asketski pristup i uključuju smanjenu prisutnost ritam sekcije, kao i izostanak Albe Nacinovich (šteta!). Kroz „Zephyrus“ Stanić obnavlja dugogodišnju suradnju s vokalisticom Meri Trošelj, i to na prilično uspješan način.

Riječ je o vrlo bogatoj baladi gdje akustična gitara vodi glavnu riječ (kao kod, recimo, vještog Brazilca Guinge), a faktura obiluje harmonijskim izobiljem koje nadilazi standard ovakvih ostvarenja. Trošelj je ovdje vrlo korektna i precizna, mada na trenutke s previše afektiranja, no ukupan dojam otkriva vrlo razrađenu i osjećajnu baladu. Kompleksni, ali vrlo prozračni „Valse Triste (Der Tisch)“ jedini predstavlja Stanića kao harmonikaša i to u velikom stilu. Vrlo nježan, a istovremeno inventivan i originalan na svom sekundarnom instrumentu, prava je šteta što ga se ne može češće čuti na harmonici (u novije vrijeme pokrenuo je projekt French Touch sa Spartacom Črnjarićem i Darkom Mihelićem koji će, nadajmo se, u dogledno vrijeme iznjedriti i vlastiti album).

Vrlo nježan, a istovremeno inventivan i originalan na svom sekundarnom instrumentu, prava je šteta što ga se ne može češće čuti na harmonici

Završna skladba Insomnie ujedno je i najredundantnija – na „Plovim“ Stanić je ostvario suradnju s pjevačem Markom Toljom. Unatoč pokojoj zanimljivoj harmoniji i vrlo kvalitetnom aranžmanu, „Plovim“ je čista pop pjesma i u svojoj koncepciji i u realizaciji te kao takva ne pripada ovoj cjelini. Iako korektan i uvjerljiv u svom nastupu, Marko Tolja ovdje nije na estetskoj razini Trošelj (Nacinovich da i ne spominjem) te albumu donosi jedan pomalo nespretan završetak. U obranu Stanićeve ideje, „Plovim“ je na set listi navedena kao bonus track pa nije inherentno dio cjeline s ostalim skladbama.

U suštini, Insomnia osim glazbenih i ontoloških referenci na pandemiju ne donosi ništa što slušatelj već nije imao prilike čuti od Elvisa Stanića (na kraju, neke kompozicije nisu snimljene prvi put). Zvuk je na trenutke moderniji (ako se itko uspije složiti oko definicije tog pojma), no i dalje je to klasični jazz fusion. Mlađe generacije hrvatskih jazz glazbenika i konzumenata na ovaj će album odmahnuti rukom te, cereći se, otpočeti s ocvalom tiradom i dobro poznatom argumentacijom tipičnom za sraz generacija.

Uz nevjerojatno visoku razinu muziciranja i produkcije za hrvatske standarde te kompaktnost i proživljenost većine skladbi na albumu, ovo vrlo uspjelo glazbeno ostvarenje zrači posebnom odvažnošću i nervom

No, ono što će zasigurno previdjeti jesu nevjerojatno visoka razina muziciranja i produkcije (Ivo Popeskić zaslužuje zaseban tekst za svoj doprinos, kao i Alba Nacinovich) za hrvatske standarde, kompaktnost i proživljenost većine skladbi na albumu te odvažnost i nerv kojima zrači ovo vrlo uspjelo glazbeno ostvarenje.

Moglo bi Vas zanimati