10
lis
Recenzija

Hrvatska tamburaška scena: 100 kuna, proširene vene i hernija 

Darko Dervišević.hrvatska tamburaška scena, tambura

Hrvatska tamburaška scena (1980. – 2022.)

share

Hrvatska tamburaška scena (1980 – 2022.)


vlastita naklada

100 kuna, proširene vene i hernija 

Hrvatski radio, kao primjer javne nacionalne radiopostaje, ukupno emitira samo 14% hrvatske glazbe. Od toga je oko tri posto tamburaške, a neminovnim se čini da će se taj postotak nastaviti smanjivati te da će negativni trend pratiti regionalne i lokalne radiopostaje. Na tragu poznatog stiha Johna Donnea, knjiga Darka Derviševića Šuše Hrvatska tamburaška scena poručuje svom čitatelju da to zvono zvoni i njemu, odnosno svima koji još osjećaju pripadnost ovom narodu, voljeli tamburašku glazbu ili ne.

No ovo nije knjiga o tome kako se sve hrvatsko mrzi i podcjenjuje, nego nadahnuti podsjetnik da smo za taj fenomen na kraju odgovorni sami. Osim toga, ovo je knjiga koja dokumentira nastanak hrvatske tamburaške scene osamdesetih godina prošloga stoljeća i objašnjava kako su, kada i zašto stvari krenule nizbrdo. Pritom se ne bavi cjelovitom poviješću tambure na ovim prostorima, ansamblom LADO, KUD-ovima i drugim tamburašima amaterima, već samo profesionalcima – tamburašima na estradi.

Darko Dervišević je „insajder“, u ulozi izvođača, autora i/ili producenta na toj sceni proveo sva četiri desetljeća iz naslova, a da je riječ o relevantnom kroničaru te scene potvrđeno je trima predgovorima (i jednim duljim uvodom). Predgovore su napisali njegovi prijatelji i suradnici Branko Uvodić, Stanko Šarić (Najbolji hrvatski tamburaši) i Željko Barba. No čak će i čitatelj koji preskoči uvod ubrzo shvatiti da je autor knjigu složio na temelju svog iskustva.

Njegov je autorski glas iskren i snažan pa ne sumnjam da bi knjiga bila jednako, ako ne i dragocjenija, da je napisana u obliku biografije ili memoara. Ovako je silom prilika popunjena faktografskim podacima koji neće zanimati svakoga, npr. tko je koliko skladbi prijavio u ZAMP ili koliko pregleda na YouTubeu ima pojedina pjesma. Premda je stil pisanja potrošan, publicistički, autorova gorčina čini knjigu vrijednom čitanja.

Iako se sve vrti oko tambure, pa i „tamburaštva kao poziva“, kako je to lijepo sročio Šarić, u knjizi nešto za sebe mogu pronaći i ljubitelji drugačije glazbe. Naime, ono što vrijedi za tamburaše na estradi, vrijedi za sve koji su je željni. Crtice o važnosti mentorstva, autorstva, izbora pravog vokalista i peglanja sviračke vještine svojevrsni su putokaz prema uspjehu, lekcija iz povijest, ali i cjepivo protiv idealizma.

Te su crtice potvrđene primjerima s ekstenzivnog popisa važnih vokalista, virtuoza, autora i drugih aktera scene, među kojima su, što je nama dragocjeno, i novinari. Začudo, među njima nećete naći razvikane polu-talente koji su kao vokalni solisti nastupili na ovogodišnjoj Šokačkoj rapsodiji.

Jesu li naše tambure svojim političkim angažmanom uvjerljivi pandan sjeverno-američkoj country sceni? Tko je svirao kome i za koliko para? To su pitanja koja sam si postavila prije čitanja, očito nesvjesna da tamburaška scena ima i većih problema. Već u prvom poglavlju autor ističe da „politički i umjetnički establišment ne smiju pod ruku“, a kasnije napominje da o glazbenicima u ulozi političara neće pisati.

Ipak, ne zaobilazi činjenicu da je „država najveći poslodavac za gotovo cijelu estradu“, implicirajući da se iz tog odnosa može roditi svašta. Politici u tom smislu nije dan prostor, ali je artikulirano to da je usponu tamburaške scene itekako kumovala ugroženost države i nacije devedesetih. Isto tako je prema kulturnoj politici usmjerena glasna i jasna kritika, jer nije uspjela očuvati tada izborene vrijednosti.

Nekoliko otrovnih strelica autor je namijenio i samim tamburašima. Kao važan razlog propadanja kvalitete tamburaške glazbe navodi se odustajanje od klasične forme, izmjena repertoara i instrumentarija zbog tzv. „100 kuna“. U pasusima koji se čitaju poluotvorenih usta, kao struja oporih misli, Dervišević prizivajući traume s modernih svadbi artikulira sve frustracije istinskih ljubitelja tamburaške glazbe. U njima kao da traži naknadu za psihološke boli nanesene svima koji su bili prisiljeni na ples u tom „humpa-cumpa“ paklu, a još se sjećaju vremena kada su tamburaški sastavi na svadbama svirali tamburašku glazbu.

Njegove riječi su i sjekira za zaleđeno more tamburaških mitova, kao što su oni o cjelonoćnim gažama i neljudskoj izdržljivosti tamburaša, zbog kojih su mnogi od njih operirali glasnice, vene i kralježnicu. O tamburašima koji pristaju na sve Dervišević kaže sljedeće: „Ti su se ljudi od vrlo kvalitetnih tamburaša prometnuli u umorne, istrošene i bezvoljne zombije koji jure od gaže do gaže, želeći ih kao ozebli sunce. Osim što su takvim načinom rada izgubili kvalitetu sviranja, izgubili su mnoga prijateljstva u tamburaškom svijetu, nestalo je duhovitih dosjetki, vica, zabave poslije zabave…”

Dvije-tri strelice autor je sačuvao i za diskografe. Zapravo, nikoga nije poštedio, ni organizatore festivala tamburaške glazbe, ni televizijske kuće pa ni sebe, odnosno svoj bivši bend Ex-Panonia. Svi su prozvani su zbog viška pretencioznosti, a manjka ukusa, stila, vještine i osjećaja za narodnu muziku, kao i odbacivanja publike, koja je svoje mjesto našla u velikim dvoranama koje pune pjevači narodne glazbe iz Bosne i Srbije. Ipak, pojedincima i nekim tamburaškim sastavima, kao primjerice Berde bandu i Fijakeru, upućene su lijepe riječi, baš na račun toga što čuvaju dostojanstvo svojih tambura i ne pristaju na sve.

***

Dervišević svojom knjigom u punom smislu tih riječi, naime, on je i autor i izdavač, tamburaški svijet portretira kao potencijalom bogat, ali zapušten svijet koji se vrti u krug, zaboravlja stare i ne stvara nove ideje. Po svemu sudeći on ne zna ništa o alternativnim bendovima koji u svom izričaju koriste tamburu, ali ih naslućuje. Jedan od njegovih brojnih zaključaka glasi ovako: „Mislim da će ubuduće svi novi glazbeni trendovi nastajati zahvaljujući raznim simbiozama i mješavinama više glazbenih stilova i instrumenata, pa u tome vidim odličnu priliku i za nas“.

Kritičan, analitičan, ali u tragovima i optimističan Dervišević nada se da će dati Bog i sreća junačka pa će umrijeti selo, ali ne i njegovi običaji.

Moglo bi Vas zanimati