Krešimir Bedek / Ivana Kiš: Supertramp's journal - Paragon žeđi za potpunom slobodom
Deseterostavačna suita Supertramp’s journal Ivane Kiš prvo je djelo za gitaru i video u hrvatskoj glazbi, koje je autorica ostvarila u suradnji s gitaristom Krešimirom Bedekom. Ciklus posvećen Alexanderu Supertrampu, američkom pustolovu novoga doba, objavljen je na diskografskom izdanju Croatia Recordsa. U povodu nedavne koncertne promocije izdanja, donosimo u tisku netom objavljenu recenziju ovog ciklusa.
O Alexanderu Supertrampu, pravoga imena Christopher McCandless, američkome pustolovu novoga doba i njegovu putovanju na Aljasku, pisalo se, snimalo, potom i razmišljalo mnogo. Paragon žeđi za potpunom slobodom i stopljenošću s neistraženom prirodom ili pak nepromišljeni tragičar koji je, suštinski, počinio samoubojstvo, ne odustajući od vlastitih, nekome teško pojmljivih ideala, svakako nudi priču kojoj je moguće pristupiti iz bezbroj kutova. U realnom uporištu koje čini Supertrampov pisani dnevnik, narativni okvir je fiksiran riječju, no ta delikatna i sociološki mnogostrana tema pruža i interpretacijski ključ koji, intimno, može kreirati i svatko od nas, sam za sebe.
Videoanimacije
Jedan od njih u ruci drži i Ivana Kiš, u novom projektu koji je, iz skladbe za gitaru i slike, s vremenom prerastao u prvu hrvatsku skladbu za gitaru i video, naziva Supertramp’s Journal. Inicijalnoj ideji da za gitarista Krešimira Bedeka napiše višestavačnu skladbu, Ivana Kiš odgovorila je inspirirana i ovaj put – pričom, što nije rijedak slučaj u njezinoj skladateljskoj praksi.
Kako kazuje, oboje su bili nadahnuti Supertrampovim životom, baš kao i likovna umjetnica Liat Chen, koja je na kreativni trokut McCandless-Kiš-Bedek odgovorila slikama. Konačno zatvaranje kruga bile su videoanimacije temeljene na Cheninim slikama, koje su, kao popratni sadržaj skladbe, povjerene suprugu Ivane Kiš, Royu Shapiri.
Alexander Supertramp vodio je dnevnik 113 dana, numerirajući svaki dan, no sasvim asketski ih opisujući (vlastiti osjećaji, tjelesno stanje ili dnevne impresije, ostavljajući koji dan i sasvim praznim). Deseterostavačna suita Ivane Kiš za nazive stavaka doslovno preuzima citate iz njegova dnevnika, osim prvoga koji citira početak posljednje rečenice razglednice – I now walk into the wild – onu koju je taj tajanstveni nomad poslao kao posljednji kontakt sa životom koji ostavlja, prije negoli se zaputio u nedokučivu divljinu.
Naslovi prate epizode njegova koračanja u nepoznato, zatim oduševljenje napuštenim autobusom koji će pružiti zaklon pred prijetećom prirodom; slabost i patnju, pokušaj mesarenja losa ili konzumiranja „predivnih plavih bobica“, te svijesti o, kako skladateljica kazuje, terminalnome stanju i pred-agoniji (za što bi natuknica u dnevniku, doduše, vjerojatno upućivala na knjigu The Terminal Man, jednu od desetak koje je Supertramp ponio sa sobom).
Programska glazba i Kreutzerova sonata
U glazbenom je smislu pristup Ivane Kiš programan, što i ne iznenađuje s obzirom na temu, a već se i naslovima naznačuje u kojemu smjeru uho može ili treba ići. Prvi stavak s gotovo filmskoglazbenim rješenjem prati koračanje šumom, u meditativnom raspoloženju lirske gitare, s rezonantnom bas-dionicom, u jednostavnoj harmonijskoj dispoziciji. Magični autobus također je glazbeno ‘obojen’, s dinamičnim gustim trzajima koji, osim deliričnoga raspoloženja, veoma plastično predočuju rad staroga motora. U stavcima Weakness i Misery unutarnja previranja i oslabljenost izraženi su prema pomno razrađenom melodijskom planu, ostavljajući posebno snažan dojam, u čemu je i interpretacija Krešimira Bedeka doživjela vrhunac.
Osim tematske referencijalnosti, skladateljica poseže i za manjim, motivskim elementima iz dnevnika, gdje je zabilježen i citat iz Tolstojeve knjige Kreutzerova sonata (još jedan od naslova koji su pratili Supertrampovu pustolovinu); tako se i njezini uvodni taktovi mogu čuti u šestom stavku istoga naslova. Osmi stavak, nazvan Many mushrooms. Dream također je izravno inspiriran klavirskom skladbom Johna Cagea iz 1948. – Dream, napose njezinim blago istočnjačkim harmonijama, uskim melodijskim okvirom i mekim, meditativnim rezonancama.
Šest posljednjih dana (u zapisu uglavnom zabilježenih samo natuknicama) Ivana Kiš je objedinila u posljednjem stavku, naslovljenom Last Days. Every end is a new beginning, čija nit vodilja, kao i u stavku Dream, počiva na ideji kontemplativne rezonantnosti, duboke pounutrenosti i konačnoga smiraja.
Osim partikularnih stavaka, Supertramp’s Journal doživio je i cjelovitu praizvedbu na PagArtFestivalu u kolovozu 2020., zatim izvedbu u ciklusu Guitarra Viva, a taj vrijedni projekt je, kao rijedak primjer glazbeno-vizualne interpretacije Supertrampova života u divljini, objavljen i kao CD/DVD u izdanju Croatia Recordsa.
