Klinika Denisa Kataneca - Ununani

Krug života često znamo prikazivati koristeći metafore kako bismo si olakšali predodžbu našeg postojanja. Dogodi se nešto što nas podsjeća na sličan/identičan događaj iz prošlosti, godišnja doba neprestano se pojavljuju u cikličnosti postojanja, dok se razne obiteljske sage, obrasci ponašanja i nade prenose s koljena na koljeno.

Sunce svane, jedemo, pijemo, radimo, zabavljamo se, spavamo. Bezbrojna umjetnička djela kroz povijest značila su da krug života ne slavi nužno tugu zbog prolaznosti, već nudi utjehu kroz kontinuitet. U tom krugu postoje male, sitne, gotovo nevidljive promjenjivosti koje možemo bolje spoznati s vremenskim odmakom. Nije sve vidljivo na prvi pogled.

Denis Katanec od prvog ostavljanja traga na glazbenoj sceni ima jak introspektivni pečat koji pomiješan s psihodeličnim avant-folk načelima raste iz kreativnog razdoblja u ono drugo, u kojem se nadograđuje i opet promatra samog sebe.

„Odvrati pogled od svega što te okružuje i upravi ga u svoju unutrašnjost; govor nije ni o čemu što je izvan tebe, nego samo o tebi samome“, rekao bi njemački novovjekovni filozof Johann Gottlieb Fichte, dodatno pojasnivši da postoji određenje čovjeka gdje u svakom opažanju opaža samo vlastito stanje.

Iz neke perspektive, Kataneca bismo mogli nazvati sebičnim ili (pre)subjektivnim autorom, nečim što nasušno nedostaje u našem glazbenom nebu, ali ujedno nam kantautor kroz prethodne svoje radove s Felonom, Okanagan LTD-om i albume Klinike daje načelo dosljednosti – „ispuni svagda svoje određenje“.

Njegovo određenje, u glazbenom svijetu, čisto je oslobođenje duhova s kojima hoda te ih pretvara u kreativni i emotivni krug koji volimo slušati iz albuma u album. S vremenom je proširio i pronašao ljude s kojima može dijeliti svoje djelovanje, bez da u suštini mijenja svoj pristup.

Naizgled optimistična

Na ovogodišnjem albumu Klinike Denisa Kataneca Ununani ponovno su tu Vinko Vujec na bubnjevima, Brane Norac na električnoj gitari te Karlo Cmrk na basu. Formula koja je djelovala na „klinički-debitantskom“ Jada, jada iz 2020., potvrdila se na albumu koji se vrti do danas Kao zao kor iz 2023. godine. Nema potrebe mijenjati nešto što je dobro, što funkcionira i što osjećaju mnogi izvan samog benda.

Rijetko koji album počinje tako upečatljivo, stihovno i zvukovno, kao što to ima Ununani s ”Faličnim trombonom”. Tri puta sam kasnije provjerio je li već pjesma izašla kao singl. Ne kažem da je ”Lava pod” bila promašaj za prvi singl, ali smo i na proljetnom Žarištu u Katranu na dvodnevnom koncertu Klinike mogli čuti nove pjesme. Tad sam s kolegama komentirao da su sve pjesme koje po prvi put čujemo alegorične i ubadaju vam se u prefrontalni korteks. Album je tek trebao izaći, a ”Lava pod” bacala je od poda do stropa, naizgled optimistična i dizalica ritmom, konkretna je spuštalica tekstualno.

Dualnosti unutar jedne pjesme događa se još nekoliko puta kroz album, svojevrsna je to igra riječi, pečat koji Denis Katanec udara u svoje stvaralaštvo i čini ga svojim za sve vjekove. Katanecova akustična gitara od početka udara na spomenutom uvodnom broju, nastavlja se i na ”Mrtvoj krvi” koja oslobađa električnu gitaru Brane Norca za ponavljajući kratki refren „u meni kola mrtva krv“.

”Kornjača” je noise komad u besciljnost, pomalo o onom vječnom krugu o kojem smo govorili na početku, ali i mukotrpnošću života koji ne daje priliku da vidimo kako je nešto moglo biti drukčije. Paralelni svjetovi koji prodiru u razne sfere umjetnosti (književnost, slikarstvo) nastavljaju se s asocijacijama i apsolutnim osobnim favoritom albuma ”Da bi reč rekel”. Tijekom slušanja u mislima se provlačila Sartreova Mučnina, roman čiji stil opsjeda autorova subjektivnost i introspektivnost. Kao što tamo ulazimo u glavu Antoinea Roquetina, ne možemo se oteti dojmu da smo na sredini albuma u glavi kantautora koji piše stihove: „Možda je bolje jednostavno da umrem i odbacim tijelo, da se samo od sebe oduzmem i pošaljem cjelov…“

Krv, mrak, tijelo, raspadanje

Filozofski smjer nastavlja se s ”Eonima”. Kozmička igra vremena i vječnog trajanja, pjesma je najbliža onome što Ununani jest u svom značenju. Možete ih shvatiti da su i duhovna bića koja žive u vječnom svijetu, ali u našem, materijalnom svijetu su nevidljivi. Doduše, to ne znači da kroz kozmičke sile ne mogu utjecati na inspiraciju čovjeka pa i natjerati ga da zaspi uz ovu sanjivu, opuštenu, dream folk i ambijentalnu pjesmu.

Emocionalno čišćenje pokazuje se na ”Separira” u kojoj ponovno dolazi do unutarnjih borbi, osjeća se težina pjesme pa i transformacija vlastitih emocija u ono što se zapisuje na papiru. Vrlo izravno obraćanje dobivamo na elegičnoj ”Danya”. Pjesma kategorički mijenja album, zakucava – krv, mrak, tijelo, raspadanje – kao glavne motive koji se sad provlače do pretposljednje ”Školice”.

Zanimljiva je ta progresija Klinke Denisa Kataneca. Može vam se činiti da su koraci od Jada, jada, ako izdanje postavimo kao početnu točku ovog razdoblja Katanecovog djelovanja, minimalni, ali… ”Školica” je dugi i katarzičan (još jedan) obračun s proživljenim traumama i sjećanjima. Cijeli proces čini nam se beskrajan, basističko-gitarističko-bubnjarski ritual traje i traje, udarci se primaju, a jedinstveni, napuknuli Katanecov glas ne mijenja se puno u glasnoći. Nema urlika i vapaja, već je relativno smiren (naspram slučajeva u prethodnicama), pomiren s ožiljcima koje će nositi do kraja života.

Sliku albuma zaokružuje ”Jedno malo vrelo”. Pas Srećko ovdje se još jednom spominje kao značajna figura u opusu Klinike Denisa Kataneca, a pastoralne slike prirode vode nas do mjesta gdje se možemo zaustaviti, napiti vode, odmoriti i pronaći snagu za dalje. Na kraju amor fati, toliko svojstven za bezbrojne likove u povijesti književnosti i glazbe (Mersault, Santiago u Starcu i more, Violetta u La Traviati) dolazi i do našeg glavnog lika koji nas smireno i sjetno vodi do kraja puta. U ovom slučaju konca ovog izdanja s kojim živimo već mjesecima.