S ponovnim intenzivnim interesom za vinilna izdanja događaju se i svojevrsna ispravljanja „povijesnih nepravdi“.

Naime, stara izdanja albuma izdana danas na vinilu ne samo da kao medij registriraju i time daju do znanja mlađima da je uopće netko i nešto postojalo nego da je bilo i vrijedno, i utjecajno, i danas prihvatljivo kao da je jučer nastalo. I što je jako bitno, ova izdanja kupuju i mlađe generacije.

Osim toga, što je također važno za naglasiti, tu i tamo dođe i do revalorizacije djela koja, eto, stalno prolaze ispod radara kroničara i kritičara prošlih vremena. Dok, s druge strane, neka razdoblja i neki protagonisti toliko se forsiraju da već postaje neukusno. Na primjer, vječno uzdizanje novog vala na najviši pijedestal, i samo djela protagonista toga vala ili, recimo, vječni slučaj Branimira Štulića i Azre.

Kad god se pojavi, na primjer, kritičarska top lista najboljih albuma u bivšoj državi, na njoj nećete naći ni jednog od prva tri albuma Prljavoga kazališta. Kao da nisu ni postojala. A kolika je samo svekolika važnost njihova prvog albuma! Sličnu je sudbinu doživio i Jura Stublić sa svojim Filmom. Tek ove godine je dobio nagradu Porin za životno djelo. Napisao je pjesmaricu punu predivnih pjesama.

Laufer – The Best Off

Ri Rock je posebna priča.

Tek odnedavno, povodom reizdanja Parafa i Termita, najšira javnost – ona izvan Rijeke i Kvarnera – saznaje tko je pjevao kada i u kojim okolnostima o strahotama Golog otoka, ali i kako je nastao punk u nas i šire. Da ne govorimo o silnom novom interesu ne samo za Let 3, nego cijelu riječku scenu. Od davnina do danas.

No u cijeloj ovoj priči čini mi se da uvijek iznova jedan riječki band ostaje ispod dometa radara. Ostaje nekako po strani. Riječ je o Lauferu. Iz toga banda, nakon raspada 1996., izrasli su divovi hrvatske glazbe (Vava, Alen Tibljaš), a jedan je pravi Veli Jože – Damir Urban! Vjerojatno mnogi i ne znaju odakle su potekli, i kad Urban i danas izvodi ”Moju vodu”, tko zna koliko ih zapravo zna da je to originalna pjesma Laufera.

Vjerojatno će to ovih dana s Lauferom biti malo drugačije nakon što je na dvostrukom vinilu s posebnim dodatcima objavljen njihov prvi album The Best Off. Krucijalan i s najvećim uspjesima – pravim pravcatim zimzelenim hitovima!

Vinilni album ima četiri strane pa su na A strani pjesme:

”Svijet za nas”, ”Ljubav kao heroin”, ”Funkomatic”, ”Dio tebe”, ”Jedini što zna”.

Na B strani:

”Lopov Jack”, ”Sve je laž”, ”Znam znam znam”, ”Moja voda”, ”Između neba i mora”, ”Wild Thing”.

C strana sadrži snimke nastale u Radio Rijeci 1993. (Unplugged In Radio Rijeka): ”Između neba i mora”, ”Moja voda”, ”Svijet za nas”, ”Lopov Jack” i ”Dio tebe”.

Konačno, D strana sadrži live verzije pjesama ”Funkomatic”, ”Jedini što zna” i ”Sve je laž”.

Snimljene su na nastupima Laufera na festivalu Fiju briju 1995. u Zagrebu, Art And Music Festivalu u Puli u Uljaniku 1996. i u Starom Gradu na otoku Hvaru 1996.

Vratimo se A i B strani, originalnom prvom albumu Laufera. I danas ga, kao i prije trideset godina slušam s istom pažnjom i uzbuđenjem, i divim se svom umijeću sve četvorice (Damir Urban, Vlado Simcich Vava, Alen Tibljaš i Ljubo Silić) i kao kolektivnog autora sjajnih pjesama i interpreti istih. Album otvara, reklo bi se, programatska pjesma ”Svijet za nas”, u kojoj Urban kao da s vrha Trsata pjeva voljenoj Ovo nije svijet za nas. Čini mi se da i danas ni Urban, a ni Laufer nisu baš oduševljeni svijetom oko sebe. Ali Laufer nije bio skup nihilista. Ako i jest, bili su vrlo elegantni nihilisti. Bez imalo patetike, stvorili su svoj svijet, usredotočeni na kreiranje pjesama od kojih su neke uistinu savršene, poput ”Moja voda”, jedna od najljepših ljubavnih pjesama ikad nastalih na ovim prostorima.

Interesantno da su vječni mega hit, pjesmu ”Moja voda”, stavili tek na B stranu, drugu po redu. Valjda im se učinilo da tako zavrjeđuje.

Uostalom, nisu oni pravili pjesme da bi ih što bolje prodali na tržištu. Bili su umjetnici, a ne zanatlije i trgovci glazbom, daleko, daleko od bestrasnih profesionalaca. A pri tom posebno vješti i s jakim osjećajem za mjeru. Vava bi na različite načine eksplodirao, ali nikada ni s notom viška u solažama.

Premda su ih vezivali ili pokušali vezivati za tada (prva polovica devedesetih godina prošloga stoljeća) aktualni grunge, Laufer je bio svoj svojcat. Kako i ne bi bio kad čujem vokal Damira Urbana i tako profinjenu svirku Simcicha Vave! Ili briljantnu ritam sekciju (Sulić, Tibljaš), naročito u pjesmama u kojima Laufer kovitla funk i rock.

Zanimljiva, i što je najvažnije, učinkovita je odluka Laufera što je na kraj albuma uvrstio jedinu pjesmu koja nije njihovo autorstvo – ”Wild Thing” – engleski hit iz šezdesetih koji su lansirali The Troggs, a još više popularizirao Jimi Hendrix svojom verzijom. Lauferova se naslanja na Hendrixovu. Doživljava je i izvodi kao pravu ”Divljakušu” – kako se u nas pjesma prije skoro pedeset godina u prijevodu nazivala.

No da vidimo kako se fanovi Laufera danas prisjećaju grupe s početka devedesetih: „Laufer je bio najbolji alter-rock band u Hrvatskoj devedesetih. Koja su bila lipa vrimena, slušala se Velika četvorka iz Seattlea, a u nas Laufer. I do danas sve zvuči moćno!“ Jedan ih je fan gledao uživo 1994. u Dalmaciji: „Bila je prava eksplozija u Murteru!“.

I nakon najnovijeg preslušavanja Laufera moguće su i ovakve reakcije: „Totalno se opet zaljubim u cijeli život ispočetka!“

Pa zašto su se onda nakon niza koncerata, dva albuma, niz singlova i EP-ja Lauferi 1996. raspali?

Vrag će ga znati, valjda ni oni sami to onda nisu znali. Ta, ni Nick Cave nije dugo znao zašto ga je napustio Blixa Bargeld.

A možda Lauferi nisu htjeli doživjeti, dočekati sve slabosti ostarjeloga benda i podlegnuti dosadi?!

Ovako Damir Urban nije samo cijenjeni autor i pjevač, nego i prava zvijezda, koja je u stanju napuniti zagrebačku Arenu; Vava svira u ovovjekom Parafu i izdaje vlastitu glazbu, a Alen Tibljaš ugledni je i traženi bubnjar i inače u stalnom postavu Majki Gorana Barea.

Tibljaš je postao i menadžer Goranu Bareu.

P.S.

Godine 1994., ne znam više u kojem mjesecu, najavljena su dva koncerta grupe Laufer u kultnom klubu Jabuka na Jabukovcu u Zagrebu. S ne baš velikim predznanjem otišao sam tamo, bez ikakvih predrasuda ili razmišljanja o tome što me očekuje. Kad su grunuli poput topa s Griča, rekao sam sâm sebi: „Eto zašto se baviš ovim poslom. Zbog uzbuđenja koja pružaju Lauferi.“

Bili su esencija rocka, bez ikakve poze, čisti i jaki u emocijama, majstori svirači i majstor pjevač. Nevini poput djece. Cijepljeni protiv manipulativnosti šoubiznisa.