Mainstream horor Damira Avdića: odrješito, bijesno i uvjerljivo
Kritika društvenih anomalija i nepravdi na novom albumu koji potpisuje Damir Avdić manje je nego na prethodnima. Prevladavaju crtice iz njegove prošlosti uz izoštren, sarkastičan smisao za humor kojega je na ovom albumu možda i najviše dosad
Damir Avdić zasigurno je unikatna pojava na regionalnoj sceni. Ovaj gitarist, performer i pisac svojim minimalističkim i jedinstvenim stilom već gotovo dvadeset godina plijeni pažnju i teško će onoga tko ga posluša ostaviti bez reakcije. Isto vrijedi za njegov književni i kazališni opus kojim je taj tuzlanski umjetnik s ljubljanskom adresom okupiran.
Glazbeni Avdićev početak seže u kraj osamdesetih gdje počinje svirati u tuzlanskoj rock grupi Rupa u zidu koja je u ratno i poratno vrijeme najviše svirala u Bosni i Hercegovini te Sloveniji. Samostalnu karijeru započinje 2004. godine, prvim samostalnim albumom Od trnja i žaoka, izdanog za Slušaj najglasnije Zdenka Franjića. Sam bez benda, oboružan samo glasom i električnom gitarom, Avdić drugim albumom Mrtvi su mrtvi postaje koncertna atrakcija, ali i zanimljivija pojava za širi auditorij.
U to doba okušava se opet u bendovskom okružju, u projektu Trnokop, kojeg je započeo uz Edu Maajku i odličnu tuzlansku ritam sekciju. Trnokop ipak nije zaživio, no potpisnik ovih redaka vrlo dobro pamti njihov osobit nastup na zagrebačkom Rokaj festu 2008. godine.
Avdić se sa svojom ubojitom lirikom i isto tako ubojitom gitarom ovih dana dokotrljao do devetoga studijskog albuma nazvanog Mainstream horor (Kapital Rekord). Avdić doista samim naslovima albuma pogađa u srž današnjice jer horor zaista jest mainstream, s obzirom na horor koji nas gotovo svakodnevno zapljuskuje sa svih naslovnica.
Već u naslovnoj pjesmi Avdić zvuči onako kao što i kaže u refrenu: poput roba koji se igra s lancima. Odrješito, bijesno i uvjerljivo. U idućoj, “2 PAC”, Avdić na sebi svojstven i humorističan način prepričava anegdotu navodnoga susreta s 2Pacom i njegovim tjelohraniteljima u San Franciscu. Bila ova priča istinita ili izmišljena, zaista nije bitno jer Avdićeva je interpretacija toliko uvjerljiva da je teško ne povjerovati mu.
U maniru storytellinga je i “19” u kojoj nas autor vodi u prošlost gdje se prisjeća rane mladosti, svojih početaka u Rupi u zidu, ali i ratnog i poratnog vremena. Minimalistična gitara jedina je glazbena kulisa, a kao i uvijek, riječ je o kratkim i britkim riffovima koji režu poput noža ili onih koji svojim delayem daju posebni, dodatni, pomalo psihodeličan touch Avdićevim interpretacijama, savršeno podcrtavajući svaku njegovu naraciju ili urlajući refren.
Pamtljive pjesme
Možda i najbolji trenutak na albumu je “Dijete”, skladba u kojoj Avdić promišlja o budućim generacijama i njihovim mogućim reakcijama na njegovu glazbu.
Premda ih svakako ima, kritika društvenih anomalija i nepravdi na ovom je albumu manje nego na prethodnima, a prevladavaju crtice iz Avdićeve prošlosti dok je njegov izoštren, sarkastičan smisao za humor na ovom albumu prisutan možda i najviše dosad. Osobno, nedostaje mi poneka ljubavna priča karakteristična za Avdića jer smatram da upravo u takvim pjesmama – u kojima analizira međuljudske odnose svakog tipa – možda zvuči i najdojmljivije, bez obzira što te pjesme nerijetko ostaju u sjeni onih provokativnijih, društveno kritičnih.
Osvrt na nepravde prošlosti i sadašnjosti najviše se očituje kroz odličnu pjesmu “Placebo”. Album završava režeći i nabrijano s pjesmom “EUtanazija”, žestokom i neumoljivom kritikom svih dvostrukih mjerila zapadnih politika prema malim ljudima, sirotinji i svemu različitom.
U konačnici, usprkos ogoljenu minimalističkom stilu, Damir Avdić i dalje je zanimljiv. I dalje na svakom svom albumu ponudi barem nekoliko pamtljivih pjesama. Novi album Mainstream horor pokazuje kako kriza zbog korone nije niti malo otupila oštrinu njegova izražaja, budući da i dalje kirurški precizno secira sve lokalno i globalno što mu zaokuplja pažnju.
Novi album nije bombastičan kao Život je raj iz 2010. ili Mein kapital iz 2012., no odličan je nastavak prethodnika Radikalno šik. Avdić i dalje ima mnogo toga za reći, a koncertna promocija mogla bi zorno pokazati kako je Mainstream horor dobar album.
