Mangroove - Komad neba

Komad neba šesti je album grupe Mangroove

Dojam je da je Mangroove želio nadmašiti izvrstan retrospektivni album s Jazz orkestrom Hrvatske radiotelevizije i realizirati album koji nadilazi minuli rad. Ako to i nisu namjeravali – ipak im je pošlo za glasom i rukama

Službeni datum objavljivanja novog albuma Mangroovea je 3. listopada / Foto: Vanja Vučinić

Kada promišljamo o dosadašnjem radu grupe Mangroove, neizbježno se suočavamo s pitanjem što znači biti komercijalan pod reflektorima domaće pop-scene u domaćem pop-žanru, a istovremeno ostati artistički dosljedan i nenametljivo inovativan. Mangroove je još od svojih slabo zapaženih začetaka početkom 2000-ih odabrao put glazbene autentičnosti i posvećenosti inventivnim rješenjima.

Rijetki će se sjetiti da je Mangroove bio Chui prije Chuija, u embrionalnoj fazi djelovali su kao instrumentalni jazz-fusion sastav, no dolaskom Željke Veverec i vokaliziranjem autorske suradnje s Tonijem Starešinićem, bend stvara prepoznatljivu soničnu nišu: inteligentni pop u simbiozi s neo-soulom, funkom, acid jazzom, pa i diskretnim soljenjem s etnom i elektronikom.

Svaki njihov album predstavlja logičan, ali i konceptualno samosvojan korak naprijed: od mekane urbanosti debitantskih dana, preko eksperimentalne igre slojevitim aranžmanima, do istinski zrelog izraza na albumu Srce, zacementiranoga na live albumu Nešto veće od nas s Jazz okrestrom Hrvatske radiotelevizije. No, indikativno je da su ostvarenja udarnog tandema Mangroovea u drugome glazbenom kontekstu požnjeli mnogo veće uspjehe, prije svega, posljednja tri albuma Chuia i solo-album Željke Veverec pod njezinim scenskim imenom Je Veux. Jesu li možda, različiti projekti dubla Veverec/Starešinić kanibalizirali širu pojavnost Mangroovea? Nije nemoguće.

Tako je možda u sjeni ostala činjenica da sjaj Mangroovea nije samo u žanrovskim premazima, nego u sposobnosti da sačuva organsku muzikalnost i čvrsto oblikovanu emociju. Sve to upućuje na činjenicu da bi Mangroove mogao nositi status kultnog benda. No, on to jednostavno nije niti se trudi biti. Nije nezanemariva činjenica da surađuju s raznovrsnom paletom glazbenika, pa nikako da steknu kultni status.

Njihov spoj smart popa, jazza i naglašene osjetilnosti primjetan je od debitantskog albuma Svijet za nas iz 2009. godine. Toni Starešinić i Željka Veverec ondje su postavili jasne granice svog zvučnog identiteta: nježna elegantna harmonija, tekstovi koji plijene te groove koji izbjegava konvencionalnost.

Ipak, različiti projekti Tonija Starešinića (uključujući sviranje u pratećim bendovima Josipe Lisac i Ede Maajke), kao i solo-projekt Željke Veverec (a i rad u kazalištu i na filmu) skretali su pozornost s pravolinijskog razvoja Mangroovea, ostavljajući dvojbu je li riječ o projektu ili bendu. Kao da im je nedostajao njihov komad neba.

Mangroove

Sada su ga dobili. Album Komad neba superioran je njihovoj kompletnoj diskografiji, ali dobrim dijelom i široj hrvatskoj i regionalnoj produkciji. Podijeljen stilski na dva dijela, što odgovara vinilnom ritmu, ali i njihovoj stilskoj orijentaciji, album donosi devet pjesama ritmički raspoređenih u dvije cjeline. Prve četiri pjesme na kojima sudjeluje Zagrebački salonski kvartet, zbor Izvor, Mario Bočić i Valdemar Kušan otkrivaju nježniju, jazzističkiju i ritmički ujednačeniju stranu benda pri čemu se ističe izvanserijski glas Željke Veverec. Njezini inspirativni stihovi dobivaju nadgradnju ne samo u interpretaciji i boji glasa, nego i u načinu na koji izgovara pojedine riječi, pri čemu se može čuti eho glasova iz kolektivne memorije – Gabi Novak i Vesne Vrandečić.

Ta, uvjetno rečeno, prva strana kao da je svjesno ujedinila upravo ono najbolje što su slušali u repertoaru Chuija, ali i sa solo albuma Je Veux.

Zbor Izvor pojačava priču, kako u skladbi “Tajna”, tako i u naslovnom hit-singlu realiziranome i uz Mayalese i jednim od najvećih kandidata za pjesmu godine. Preostale četiri pjesme podižu ritmičku pozadinu, pa uz natruhe funk-jazza, acid-jazza i modernog soula zaokružuju album. Indikativno je da baš svaka od devet pjesama može biti hit. Uvjeren sam, stoga, da će nakon ovog albuma Mangroove prestati biti i dalje promatran kao projekt. Previše je ovdje truda uloženo da ima samo privremeni karakter. Štoviše, kao da ovaj album sublimira kompletnu autorsku i izvedbenu karijeru Željke i Tonija. Možda u tome svjedoči primjer bonus tracka “Odjavna špica”, 20 godina starog instrumentala koji je sada obnovljen, a vjerojatno se kotrljao demo-ostavštinom prve inačice Mangroovea.

Svirka Mangroovea ima i dodatnu ključnu dimenziju, a to je funkcionalna i slojevita produkcija Zvonimira Duspera Dusa i Tonija Starešinića. Oni su vrsno u svaki zvučni kut posložiti određeni tonalitet, dodali zvuk instrumenta koji se možda ne primjećuje ispod Željkinog glasa ili pak zborsko višeglasje stavili u svojevrsnu dijalektiku s osnovnim vokalom.

Stoga je dojam da je Mangroove želio nadmašiti izvrstan retrospektivni album sa Jazz orkestrom Hrvatske radiotelevizije i realizirati album koji nadilazi minuli rad. Ako Željka Veverec, Toni Starešinić, Leo Beslać i Silvio Bočić i nisu to namjeravali – ipak im je pošlo za glasom i rukama.