Ante Knešaurek: Koncert za kvartet saksofona i gudače
Koncert za kvartet saksofona i gudače (Cantus d.o.o., 2019.) svakako pripada jednoj od onih rijetkih kompozicija suvremenih autora koja je, unatoč svojoj mladosti, doživjela brojne izvedbe. Od kada ju je Ante Knešaurek napisao, 2017. godine, izvodi se na raznim festivalima uključujući i 18. Svjetski kongres saksofonista (solisti: Papandopulo kvartet), a ove je godine izdana i na nosaču zvuka Nikola Fabijanić & Acoustic Project String Ensemble.
Ovo je skladba vrlo odlučnih kompozitorskih odluka, snažne trostavačne forme i vrlo specifičnog i kompaktnog glazbenog materijala koji jasno karakterizira svaki stavak.
Već u je u samom uvodu prvog stavka predstavljen dominantni glazbeni materijal koji bi se mogao nazvati – motiv udarca. On je prezentiran kratkim i akcentuiranim harmonijama četiriju saksofona koji se, u različitim ritmovima i paralelnim kraćim uzlazno-silaznim kretanjima, pojavljuju do kraja stavka. Gudači pak tvore kompaktnu zvukovnu podlogu kontinuiranih tonova koje iznose tehnikom pizzicato. Moglo bi se reći da se prema kraju kvarteta motiv udarca doslovno i pojavljuje, odnosno postepeno se, od registarski najnižih do najviših gudačkih instrumenata, pizzicato zamjenjuje tehnikom col legno battuto, a ovim efektom, kojim veliki gudački korpus lako nadjačava puhački kvartet, stavak efektno završava.
Slijedi drugi stavak u kojemu je korišten donekle sličan pristup tretiranja instrumenata; i ovdje gudački orkestar predstavlja jednu konstantu pozadinskog zvuka, no ona je postignuta potpuno različitim tretmanom instrumenata. Radi se o polaganim izmjenama harmonija u svjetlom visokom i srednjem registru, a mračne akordske strukture stvaraju specifičnu mističnu atmosferu.
Iz ovih akordskih struktura, kao iz kakvog svilenog tepiha, izranjaju solisti saksofonisti, isprepliću nježne, pjevne duge melodijske linije vrlo često karakterizirane iznenađujućim skokovima koji su ipak uhu prihvatljivi zbog savršenog harmonijskog podupiranja.
Nešto klasičnija forma brzog posljednjeg stavka stvara izvrsno uporište s početnim odlučnim stavkom. Ovdje više nema zasebnog instrumentacijskog tretmana dviju instrumentalnih skupina već se one, ovisno o trenutku, gotovo pa ravnopravno izmjenjuju. Ravnopravno se izmjenjuje i igra motivima i privremena dominacija ove ili one instrumentalne skupine što konstantno nosi formu prema naprijed i stvara osjećaj neprestane napetosti; napetosti koja se pretvara u vrhunac ujedinjenjem glazbenog materijala obje sekcije te njegovo iznošenje u ekstremno glasnoj dinamici.
Sam kraj efektni je primjer završetka kompozicije u akordu s ležećim tonovima uz tremolo i crescendo, a sigurno nije slučajnost da je iskorišten potpuno isti akordski sklop kao i početni akord prvog stavka.
