Bad Daughter - Dunja Ercegović je hrvatski alien
Dramatis personae
Dunja Ercegović, Lovely Quinces i, sada, Bad Daughter. Od svih persona i iteracija splitske rokerice, ironično je da je Bad Daughter ta koju nam je podarila. Kao Lovely Quinces teško je pronaći početak njezinog početka, iako je taj početak bio Dunjin glazbeni. Krajem siječnja neke gotovo idealne 2013. na YouTube je postavljen demo pjesme “Wrong House” vrijedan lavine nastupa i uspjeha koji su uslijedili, a da se ne bavim poviješću uspjeha, mogu vas samo uputiti da u tražilice upišete ovo umjetničko ime i uživate u pejzažu impresivnih pozornica. Lovely Quinces častila je publiku singlicama, EP-jevima, obradama, pronašla svoju pozorničku trupu koje će iznositi sav artistički inat što ga kantautorica nosi u sebi, ali… Albuma ni za lijek. U pandemiji je, čini se, odlučila umiroviti svoj alter-ego za koji kaže da ga je u sekundi isfabricirala, a utjeloviti onaj drugi, skroviti i… zločesti.
Njezin je medijski životopis javnog djelovanja pokazao Dunju kao asertivnu, artikuliranu, neapologetičnu i odlučnu izvođačicu. Nosi sve one karakterne osobine koje bi svaka tradicionalna majka poželjela svom sinu. Avaj, kad je žensko takvo, onda je zločesto. Duh otpora Dunja nosi od prvog demo uratka podijeljenog s nama, u kojoj god da umjetničkoj ili osobnoj varijanti sebe izražavala. Ličnost Bad Daughter tako postoji paralelno s Lovely Quinces sve ovo vrijeme, što je i sama rekla u razgovoru za Glazba.hr. I dok njezino srčanije lice nosi ljupkije i nježnije ime, ovo zločesto je puno mirnije i staloženije. Pa zašto je onda zločesta kći?
Suptilnost Bad Daughter
Na prvijencu Let Me Panic koji je ironično preduhitrio stariju sestru njezina se indie-pop persona prije svega ne priklanja pucketavo-energičnom zvuku generičkoga popa, nego se šepuri protiv konvencija čujnim prizvucima alt-rocka i post-punka. Upravo je takva u singlu “Thick” sanjivih falseta suprotstavljenih suptilnoj, ali hipnotičnoj i ambijentalnoj elektronici. Njezin dugosvirajući prvijenac (od 28 minuta) nije pritom frenetičan odraz zločeste kćeri ili aktivistkinje za ljudska prava, koliko je suptilan zaokret prema sebi bez potrebe za agresijom prema lirskom objektu. Prema njemu je samouvjerena i samopouzdana, nerijetko i decentno cinična, (“Savage“), povrijeđena u minimalističkoj “Body and Soul“, ali samosvjesna kao u klavirskoj baladi “Drown Her” protkanoj autoironijom. I bilo da je ironična, ljuta ili zaigrana u svojoj poruci, ona je pronošena gitarskim riffovima i čvrstim grooveom, što će reći da Bad Daughter ne može olako isprati miris Lovely Quinces. No ono što prije svega kao sve zrelija vokalistica uspijeva jest dočarati emotivnu kvalitetu svoje lirike unatoč sanjivom i često namjerno neartikuliranom glasu kojem nije ni namjera biti konstantno jasan. Od falseta do dramskog alta, vokalom ilustrira nekonzistentnost ljudskog iskustva.
Prijelomni prvijenac
Uspjeti emociju učiniti opipljivom umijeće je samo istinski nadarenih umjetnika nesvjesnih svojih kapaciteta zbog čega s lakoćom okupira slušatelja u vremenima manjka pažnje i koncentracije za supstantivan sadržaj. Njega je svega pola sata zbog čega istovremeno prigovaram i oduševljeno slušam melankoličan, ali treperav album na ponavljanju već danima ili njime gradim zvučnu kulisu između dvije gradske lokacije, klizeći ulicama studenog kraja godine. Skrenuo bih rado u aveniju utjecaja, no ovakva ponavljanja prepuštam drugima. I lako je u šetnji Ercegovićkinim kolažom neapologetičnih iskustava pronalaziti poznate cvrkute i liriku prethodnika koji su joj oblikovali glazbenu personu, ali taj nas postupak onda može odvesti u bespuća prošlosti nadograđivanja poetike. Bez imalo pretencioznosti, Let Me Panic ući će u hrvatsku glazbenu povijest kao jedan od onih prijelomnih prvijenaca kao što je to bio slučaj s njezinom sugrađankom Mary May i Things You Can’t Put Your Finger On.
Neki drugi val
Dunja Ercegović pripada onoj novoj generaciji čija je izloženost izvangraničnim frekvencijama uklonila sve markere prepoznatljivo-tipičnog hrvatskog zvuka dodatno potenciranog lošim izgovorom engleskoga. Dunja je jedna od predstavnika i predstavnica nove generacije glazbenika rođenih iza one godine po kojoj brojimo nacionalnu eru i lišena okova domaće tradicije zvuči ‘strano’, odnosno Lovely Quinces i njezina zločesta sestra koja je ujedno i zločesta kćer svojoj majci ne šepa tuđim glazbenim stazama nego krči puteve do zvijezda. Shvatili ste: želim izbjeći reći da je ‘svjetska’. Već je od demo snimke “Wrong Housea” eliminirala fizičke granice i zazvučala kao jedan od onih famoznih neotkrivenih američkih talenata. A zašto bi takvi postojali samo u Americi kao da su izvanzemaljci u posjetu Zemlji? Dunja je naš alien.
