Kvartet Papandopulo: Scene

Kvartet Papandopulo je svoj posljednji album naslovio Scene, prema središnjoj kompoziciji – Scene za kvartet saksofona (I, II) Gordana Tudora – s kojom se na njemu predstavljaju i sve do nje, a posebno s njom razmišljam kako bi i najveće skeptike, površne slušatelje suvremene hrvatske glazbe (ili pak one koji se s njom ne žele ni susresti spriječeni predrasudama) privukli u istraživanje ne tek Tudorova opusa, već i onog koji su svojim dosadašnjim radom zabilježili i oni.

Razmišljam kako bi i najveće skeptike, površne slušatelje suvremene hrvatske glazbe (ili pak one koji se s njom ne žele ni susresti spriječeni predrasudama) privukli u istraživanje

Sjajan, sjajan kvartet Papandopulo, u sastavu: Nikola Fabijanić (sopran-saksofon), Gordan Tudor (alt-saksofon), Goran Jurković (tenor-saksofon) i Tomislav Žužak (bariton-saksofon), nedavno je objavio ovo izdanje u nakladi Cantusa d.o.o., a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Materijal je snimljen u Zagrebu prošle godine, izuzev posljednjeg djela Maske, za kvartet saksofona (I, II, III, IV, V) Olje Jelaske, snimljenog 2017. godine u tamošnjoj Koncertnoj dvorani Blagoja Berse. Tonsko snimanje, postprodukciju i glazbenu produkciju potpisuje Krešimir Pustički.

I, iako je legitimno pretpostaviti kako je Tudoru blisko svoju kreativnost i ideje provući kroz ansambl u kojem i sâm djeluje, čini se da mu je ta pretpostavka omogućila i slobodnije kretanje, a to se možda i najizravnije primjećuje u izuzetno zanimljivim i maštovitim ritmičkim izmjenama. Upravo je ritam taj koji doslovno, poput kičme, drži kompoziciju, pratećim zamamnim melodijama dodaje plesni korak, a kvartet Papandopulo potvrđuje kao neosporno jedan od najautoritativnijih komornih sastava koji djeluju u Hrvatskoj.

Upravo je ritam taj koji doslovno, poput kičme, drži kompoziciju, pratećim zamamnim melodijama dodaje plesni korak, a kvartet Papandopulo potvrđuje kao neosporno jedan od najautoritativnijih komornih sastava

Oni za ovaj naslov kažu da donosi dva prizora, od kojih „prvi od njih podsjeća na tango koji je poput želea, lelujav u karakterističnom podrhtavanju zvučne slike izazvane četvrttonskim drhtanjem, dok je drugi autorovo sanjarenje o glazbi jednog Fellinija preseljeno u mediteranski zrak sjeverne Afrike“.

Ovo posljednje, i ples kojeg spominje, savršeno se nastavlja na Slapstick Tene Ivane Borić, a posebno na Petrichor Petra Obradovića. Kod Slapsticka, kompozicije nastale 2020. godine, gotovo je pa kompletna sadržajna struktura usredotočena na tehničke mogućnosti instrumenta i instrumentalista, a tek u manjoj mjeri na stvaranje atmosfere melodijskim linijama.

Takve – onda kad jesu i gdje jesu zvuče poput reminiscencije autorice – asocijacije na zvučne slike iz prošlosti, predah od istraživanja mogućnosti saksofona: od tapkanja/lupkanja do prodora daha/glasa. Borić je Slapstick, kao uostalom i svi drugi skladatelji na albumu, posvetila upravo ovom kvartetu, a oni su ga i praizveli u sklopu ciklusa Glazbeni umjetnici Zagrebu u Hrvatskome glazbenom zavodu.

A Obradovićev nagrađivani Petrichor tu, opet, provocira tango, ponesen, kako prenose u popratnom tekstu programske knjižice, plesom kiše. Otuda i njegova ideja za naslov, jer petrikor je zemljani miris koji nastaje kad kiša padne na suho. Na to se kao informacija i inspiracija naslanja i tekstualni predložak Davora Mojaša iz kojeg se izdvaja da „postoje one noći u kojima nas dodir vode uvodi u san. U kapima skupljena mora na dlanu anđela rumenih od pjesme i umornih od leta (…) Kada pada kiša, kao da se odvaja vrijeme i dijeli na ono koje nebo skriva i ono u kojem nas kapljicama hladi.

… tom poetičnošću snažno odiše bitan dio albuma

I svi koji nas pamte odmahuju nam iz tama pročelja starih ljetnikovaca u kojima žene mirišu na vosak, smilje, lavandu i drevna biljna ulja starih ljubavi (…)“. I tom poetičnošću snažno odiše bitan dio albuma, prenose je i Jelaskine Maske, nastale na narudžbu Muzičkog biennala Zagreb 1999. godine, također za ovaj kvartet, no, bez obzira na njezinu namjeru stvaranja različitih atmosfera, raspoloženja, kulisa, nakon spomenutih kompozicija nešto ipak manje provocira na opetovana slušanja.

Jelaska zatvara Scene, a Tomislav Uhlik ih otvara Papandopulijadom (I. Con moto; II. Allegro; III. Lento; IV. Allegro vivo; V. Andante malinconico, poco rubato; VI. Allegro con brio). Posvećena upravo Borisu Papandopulu i njegovoj kompoziciji Šest krokija za kvartet saksofona i ispisana 2018. godine donosi inventivan opis odnosa i prema tom skladatelju i, uopće, prema različitim motivima popularnih tema klasične glazbene literature, kao i prema onima koji su rezultat autorovih ranijih djela.

Papandopulijadom je posvećena upravo Borisu Papandopulu te donosi inventivan opis odnosa i prema tom skladatelju

Ovaj je naslov praizveden u Glazbenom salonu Arheološkog muzeja u Zagrebu 2019. godine.

Likovno oblikovanje Scena potpisuje Kazinoti&Komenda (Karlo Kazinoti i Mišo Komenda), tekstove je napisala Karolina Rugle, koja je i urednica izdanja. Prijevod na engleski jezik potpisuje Ankica Žarnić, a lekturu Mirna Muratti.