Tondini – Diskolo

Tondini nije producentica koja je usput otkrila folklor, niti etno glazbenica koja je odlučila isprobati synth. Oba jezika govori dovoljno uvjerljivo da između njih ne mora graditi mostove jer oni već postoje

Tondini

Postoji zanimljiva glazbena pojava koja se u posljednja dva desetljeća godina sve češće javlja na domaćoj sceni. Tradicijska glazba više nije rezervirana isključivo za folklorne ansamble, etnomuzikologe ili povremene world music projekte, nego sve češće završava u rukama autora koji su odrasli uz elektroniku, hip-hop, indie ili klupsku kulturu. Rezultati pritom variraju od vrlo uspjelih reinterpretacija do eksperimenata koji ostanu zarobljeni u vlastitoj ideji.

Lado Electro svojim dvama albumima to podrazumijevaju kao potpuni vrh hrvatske scene. Jednostavno, ta kombinacija tradicijske glazbe – kako je interpretiraju Hrvoje Crnić Boxer i Boris Harfman – hrvatsku glazbu upisuju na globalnu scenu intenzivnije od svih ostalih. Pojedinačni i naknadni projekti samo su dobrodošao prilog tome zaključku, no kombinacija tradicijskih napjeva u elektroničkom okružju, bez obzira na nedostatak autorstva, dobačaj je koji rijetko koji hrvatski kolektiv može nadmašiti na međunarodnoj ravni.

Negdje u tom okružju djeluje i riječka producentica Tondini. Kod nje je situacija je drukčija jer se od prvih taktova nastupnog albuma Diskolo osjeća da je riječ o izvođačici koja jednako dobro pliva u oba bazena, ali umjesto elektronike koristi disco. Ne standardni disco, niti nu disco s početka stoljeća (poput bendova tipa Goldfrapp), nego je posrijedi suvremeni disco zamah poput Purple Disco Machinea (u aktualnoj hrvatskoj produkciji – slično Groovetasticu). Ona nije producentica koja je usput otkrila folklor, niti etno glazbenica koja je odlučila isprobati synth. Oba jezika govori dovoljno uvjerljivo da između njih ne mora graditi mostove jer oni već postoje.

Naslov albuma pritom zvuči kao zgodna dosjetka, ali i iznimno prvoloptaški, no očito se željelo istaknuti pismo namjere. Kolo je stoljećima bilo mjesto okupljanja, zajedništva i ritma koji povezuje ljude, dok je disco sedamdesetih preuzeo upravo tu društvenu funkciju u sasvim drukčijem kulturnom kontekstu. Tondini je prepoznala da između njih postoji ista energija, pa album počinje uvodom “Disko (za seh)”, završava “Kolo”, a između tih dviju točaka razvija priču koja zvuči logično čak i kada se na papiru čini prilično hrabrom. A fakat jest hrabra.

Najzanimljivije je to što koncept vrlo brzo prestaje biti glavna tema. To je vjerojatno najveća pobjeda albuma. Nakon dvije ili tri pjesme više ne razmišljate o tome kako je netko spojio tradicijske napjeve s disco produkcijom. Počinjete slušati pjesme. To je razlika između projekta koji postoji zbog ideje i albuma koji postoji zbog glazbe. U tom smislu Tondini nadilazi činjenicu da nema autorstva i da plesni citati pršte svom snagom (na primjer, početak pjesme “Srce moje” preslikan je početak skaldbe Supremesa “You Keep Me Hangin’ On”, no u aranžmanu verzije Kim Wilde). Zapravo se neskriveno čuju i utjecaji Daft Punka, Purple Disco Machinea (osobito!), Röyksoppa, Grace Jones, Kraftwerka, Nilea Rodgersa i Chica.

Tondini je nekoliko godina gradila ovaj materijal, paralelno razvijajući vlastiti producentski rukopis tijekom školovanja za glazbenu produkciju. Diskolo nema nervozu prvijenca, premda ima grešaka. Nema osjećaja da izvođačica želi pokazati sve što zna. Svaka odluka djeluje odmjereno, kao rezultat brojnih pokušaja i odustajanja od ideja koje nisu bile dovoljno dobre.

Veliku ulogu u tome očito je imao Matko Margan, koji potpisuje miks i master, ali i mentorski prati projekt od samih početaka. Produkcija zvuči suvremeno bez potrebe da impresionira. Groove je stalno prisutan, bas nosi pjesme, synthovi stvaraju prostor, a ritam ostaje dovoljno elastičan da gostujući vokali (fenomenalna Lucija Stipanović, pouzdane Divojke, uvjerljive Čipkice i Vakat) nikada ne izgube prirodnost. Moglo se lako dogoditi da elektronika proguta tradicijske melodije ili da folklor uguši plesnost, ali ravnoteža je gotovo cijelo vrijeme vrlo precizno pogođena.

To posebno dolazi do izražaja u “Funky Keki”, prvom singlu kojim je Tondini predstavila cijeli projekt. Riječ je o pjesmi koja zadržava izvorni tekst, ali potpuno mijenja glazbeni kontekst. Taj postupak otkriva način na koji Tondini, ovoga puta i u ulozi autorice razmišlja. Nju očito ne zanima restauracija tradicije. Zanima je potencijal koji određena melodija nosi u sebi. Kada groove proradi, postane sasvim svejedno iz kojeg je stoljeća pjesma potekla. Tu ima muških vokala, za razliku od ostatka albuma. Da je i drugdje ugradila muške vokale, rezultat bi bio i uvjerljiviji.

No sličan učinak ima i “Grad se beli preko Balatina”, jedna od najpoznatijih međimurskih pjesama koja je tijekom desetljeća prošla kroz bezbroj interpretacija, od tradicionalnih izvedbi do ska-punka, rocka i bossa nove. Tondini joj pristupa bez opterećenja prethodnicima. Synth-pop okvir otvara sasvim novu perspektivu, ali pravi razlog zbog kojeg pjesma funkcionira nalazi se u suradnji s riječkim vokalnim kolektivom Divojke. Njihov višeglasni pjev donosi toplinu koju nijedan sintetizator ne može proizvesti, pa upravo taj sudar elektroničke produkcije i gotovo arhaične vokalne ljepote postaje jedan od zaštitnih znakova cijelog albuma.

Divojke su uostalom puno više od gošći na većini pjesama. Njihov senzibilitet prirodno se uklapa u viziju Jelene Tondini, pa se čini kao da su ovi aranžmani nastajali upravo za njihove glasove. Nema potrebe dokazivati kako tradicijski vokali mogu funkcionirati u suvremenom okruženju. Dovoljno je poslušati nekoliko minuta da postane jasno koliko se prirodno uklapaju u ritam koji jednako duguje Chicu i međimurskoj tradiciji.

Album pritom putuje Hrvatskom gotovo kao mala glazbena karta. Međimurje, Istra, Krk, Cres, Slavonija i Dalmatinska zagora pojavljuju se kroz različite pjesme i različite suradnike. Doduše, primorski kraj dominira. Tondini očito nije birala pjesme prema njihovoj popularnosti nego prema onome što sama naziva njihovim „disco potencijalom“. Taj izraz u početku zvuči pomalo šaljivo, ali nakon nekoliko slušanja dobiva sasvim ozbiljno značenje. Neke melodije zaista nose ritmičku logiku koja samo čeka drugačiji aranžman.

Najviše hrabrosti pokazuje u suradnji sa skupinom Vakat, gdje spaja gangu i disco. Takvu je ideju lako zamisliti kao festivalsku atrakciju koja će izazvati osmijeh publike, ali vrlo teško kao pjesmu kojoj ćete se vraćati. Upravo zato taj trenutak toliko iznenađuje. Umjesto dosjetke dobivamo skladbu koja sasvim ozbiljno istražuje koliko se različite glazbene tradicije mogu međusobno nadopunjavati kada iza njih stoji jasna autorska vizija.

Iako je riječ o debitantskom izdanju, teško ga je promatrati kao početnički rad. Tondini je godinama prisutna na riječkoj glazbenoj sceni kao DJ-ica, producentica i organizatorica Porto Etno Festivala, pa Diskolo djeluje više kao logičan nastavak njezina dosadašnjeg rada nego kao iznenadni iskorak. Posebno veseli što album nema potrebu objašnjavati vlastiti koncept. Mogao je lako završiti kao popratni materijal uz predavanje o reinterpretaciji tradicije ili kao soundtrack kulturnog projekta. Umjesto toga, Diskolo prije svega želi biti dobar album. To je možda razlog zbog kojeg će vjerojatno pronaći publiku i među ljudima koji inače ne slušaju etno glazbu, jednako kao i među onima koji nemaju naviku odlaziti u klubove. Debitantski album godine? Bez obzira na to što nema autorstva, izgledi nisu mali.

Singlovi: “Funky Keka”, “Grad se beli preko Balatina”, “Da Trieste fino a Zara”

Format: online

Izdavač: Dallas Records