Them Moose Rush: Zepaxia

Dražen Puklavec

Them Moose Rush tročlani je bend iz Bjelovara koji svira moderni progresivni rock. Opisuju se kao stroj za žestoke rifove, a proklamirani cilj im je pogurati naprijed ideju o tome što bi sve mogao biti standardni rock and roll trio. I u svemu tome na svom četvrtom albumu Zepaxia vrlo dobro uspijevaju

Them Moose Rush

Them Moose Rush jako dobro sviraju. I stvarno vole jako dobro svirati. To će vam i pokazati pjesmama gotovo religioznom predanošću položenima na oltar vještine sviranja, dakle ispunjenima zeznutim rifovima, neparnim ritmovima, stankama iz zasjede, promjenama tempa i – jer se može – djelićima neobuzdane sirove buke. Ova opservacija nije sarkazam ni neka vrsta medvjeđeg komplimenta, nego pokušaj prenošenja dojma koji me hvatao otprilike svakih 30 sekundi tijekom slušanja Zepaxie: „Ajme! Pa što je to ovdje odsvirano?“ Za konzumaciju navedenog dojma poslušati ”Cake Crisis Resolved”.

Them Moose Rush: Zepaxia

Doduše, bilo bi neozbiljno svom stilu pridruživati odrednice rock prog math stoner bez skladanja koje se oslanja na vladanje sviračkom tehnikom. Zepaxia dobrim dijelom jest to: demonstracija opuštene virtuoznosti, nesputanih ideja te maničnog aranžiranja. Svi ti sastojci isporučeni su u dovoljnoj količini da svaki fan gore navedenih žanrova ovaj album proglasi jednim od dražih novih izdanja.

Demonstracija opuštene virtuoznosti, nesputanih ideja te maničnog aranžiranja – svi ti sastojci isporučeni su u dovoljnoj količini da svaki fan gore navedenih žanrova ovaj album proglasi jednim od dražih novih izdanja

U drugim pak dijelovima, Zepaxia u tom razigranom švrljanju kroz žanrove, vođena nekom vrstom jammerske logike, uspijeva napraviti i korak više. Na samom otvaranju albuma, u sjajnoj ”Drnduši” nakon šamarčića početnim riffom, fraza na bas gitari postojano gura do vrhunca u refrenu da bi se nakon njega usporila i još više zakopala prije ljutito razuzdanog kraja. ”Old Bones” također vješto varira dinamiku gitarske dionice lažno sramežljivim uvodom, prekinutim vrhuncem u sredini i potpunim puštanjem s lanca u zadnjoj trećini u gotovo trash metal maniri.

Ističu se još ”Bliss” i ”Swimming In Your Bladder” koje sinkopiranjem sjeckaju ritam i unose u pjesme dozu razigranog, na trenutke gotovo funk ljuljuškanja. U ”Bliss” treba spomenuti i opušteni, podmorski solo koji pjesmi daje sanjivi ugođaj mutnog blaženstva. ”Last Call” mantričnim ponavljanjem meke, gotovo krhke gitarske melodije sjajno podupire nostalgiju teksta, možda najkoherentnijeg na albumu. Pjesma također ostavlja dojam puno dužeg trajanja od te kratke tri minute i možda ne bi bilo šteta da je duža. ”Let Me Go” je na sličnom tragu uz još jedan odličan gitarski solo, ali količina agresije u refrenu stiže kao pomalo neugodno iznenađenje i kao da ruši dio ranije izgrađene atmosfere.

”Last Call” mantričnim ponavljanjem meke, gotovo krhke gitarske melodije sjajno podupire nostalgiju teksta, možda najkoherentnijeg na albumu

Ove pjesme ističu se kao vrhunci ne samo zato što su dobre pjesme, nego i zato jer uspješno izbjegavaju ono što donekle muči ostatak albuma. Iako se bend svirački igra i referira na mnoštvo žanrova, boja zvuka na cijelom albumu vrlo je ujednačena, u cjelini nakon nekoliko slušanja postaje monotona.

U instrumentalnom dijelu čak ni ne zasmeta toliko, jer uvijek je tu neka sjajna fraza ili prekrasno odsvirana ideja koju se sluša, ali vokal je cijelo vrijeme zarobljen u distorziranom falsetu i time sveden na gotovo sporednu ulogu. Što je svakako legitiman autorski izbor, ali čini mi se da pjesme koje sam gore spomenuo iskaču baš zato jer vokalna dionica nije svedena na vodonošu odsvirane melodije, već svojom melodijom otvara još jednu razinu i pjesme pretvara u koherentne cjeline.

Them Moose Rush na novom izdanju nastavljaju poznatim i uspješnim putem…

Album traje 50 minuta s čak 16 pjesama i zbog zvučne unformiranosti ponekad je pjesme teško razlučiti. Tome možda pridonosi i aranžerski pristup, jer se stječe dojam da se veći naglasak stavlja na što bolje razvijanje glazbenih ideja i njihovo sklapanje u što tvrđu te žešću formu nego aranžiranje cjelovite pjesme, koje kao i glazbu potpisuje cijeli bend u sastavu: Nikola Runjavec (gitara, vokal), Vedran Marinko Komlen (bubnjevi) i Branimir Kuruc (bas).

Tekstove potpisuje Nikola Runjavec, Branimir Kuruc zaslužan je za snimanje i mix, Leonard Klaić za master, a Vedran Marinko Komlen autor je sjajnog animiranog videospota drugog singla s albuma.

Promatrano u cjelini, Them Moose Rush na novom izdanju nastavljaju poznatim i uspješnim putem. Opća atmosfera cijelog albuma je vrlo prisna, to su tri lika koja jednostavno vole svirati žestoku glazbu i ništa ih neće zaustaviti. Igrat će se, iznenađivati, zezati i prašiti kako bi se dobro zabavili, a svi mi koji slušamo smo srdačno pozvani priključiti se. Uz razinu posvećenosti, autentičnosti i opuštenosti koja se čuje na svakoj odsviranoj minuti ovog albuma, bilo bi sasvim blesavo tu pozivnicu ne prihvatiti.

Popis pjesama: