20
sij
Čitaj

Kemal Monteno u tri poglavlja

retrospektiva, kemal monteno, valentina sertić

share

RETROSPEKTIVA

Retrospektiva je svaki pogled unatrag, koji prošlosti daje oblik, značenje i posljedicu. Naše retrospektive bavit će se svim onim autorima, koji su u svom stvaralaštvu ostavili građu za to troje.

KEMAL MONTENO – U ZNAKU TRUBADUR, U PODZNAKU BOSANSKA DUŠA

Sedma retrospektiva posvećena je nekome tko već sedam godina nije s nama. Poznat je kao najveći romantik među narodnim tenorima, a svojim je muslimanskim imenom i talijanskim prezimenom višekratno upisan u anale jugoslavenske i post-jugoslavenske popularne glazbe. Njegovo sonantno ime je Kemal Monteno. Rođen u gradu pod Trebevićem 1948. godine još je za života postao njegov zaštitni znak. Napustiti Sarajevo nije htio ni teških ratnih godina, ali je posljednje godine života ipak dao Zagrebu. Umro je na Rebru 21. siječnja 2015.

Iako je mlađim generacijama poznat kao glas iz ponajboljih dueta napravljenih u našoj bašti, Monteno je posebno uspješan bio kao kantautor. Skladao je velik broj pjesama za sebe i druge, nikad štedeći na nježnim riječima i raskošnim tonovima. Bio je prijatelj Arsenu Dediću i Gabi Novak, Davorinu Popoviću (Indexi), Terezi Kesoviji i Zdravku Čoliću. Svakome od njih napisao je glazbu i/ili tekst za barem jedan hit. Najpoznatijih su “Pamtim samo sretne dane”, “Bacila je sve niz rijeku”, “Moja posljednja i prva ljubavi” i “Gori vatra”.

Uspomenu na Kemala pjevača, uz nezaboravne poratne duete, najvjernije čuvaju njegove antologijske pjesme iz 70-ih, “Jedne noći u Decembru“, “Nije htjela” i “Sarajevo, ljubavi moja.”

Tumači njegova specifičnog talenta često se priklanjaju teoriji bihevioralne genetike pa o njemu govore kao o rijetkom spoju vrele talijanske krvi i vedre bosanske duše. Takva tumačenja prihvatio je i sam, potvrđujući da je njemu svojstveni zvuk nastao srastanjem talijanske kancone, pjesme urbanih trubadura sa sevdalinkom, pjesmom starogradskih, bosanskih duša.

Da je predmet u kupaonici, Kemal bi bio umivaonik. Da je pločnik, vodio bi na nogometni stadion. Da je dan u tjednu, bio bi petak, dan zaljubljenih.

retrospektiva,kemal monteno

Da je predmet u kupaonici… Kemal Monteno / Ilustracija: Hrvoje Dešić

 

AUTORSKI KLJUČ

Kemal Monteno bio je prepoznatljiv po svom prirodnom tenoru. Ipak, njegov je talent za harmoniziranje, na našu žalost, ostao uvelike neiskorišten. Iako je imao nevjerojatno bogat popis suradnika, u svojoj je glazbu minimalno šarao po glazbenim i vokalnim stilovima. Čak su i njegovi kasniji radovi imali karakter tada već zaboravljene šansone. Mijenjali su se standardi produkcije, pravila tržišta i državne granice, ali Kemo je ostao isti.

Pjevao je iznimno visoko, zatvorenih očiju i podignute glave, često uz svoju akustičnu gitaru. Već su prvi novinski natpisi opisivali njegov zamamljiv glas i izvanredne interpretatorske vještine, ali i njega kao skromnog i povučenog mladića oniska rasta i „krivih nogometaških nogu“, pristupačnog i uvijek spremnog na šalu. Slično su o njemu govorili do samoga kraja, a tako o njemu govore i danas.

Samozatajnost je zanimljiva vrlina. Ponekad proizlazi iz manjka ambicije ili samopouzdanja i tad nalikuje na manu, a ponekad izvire iz straha da se ostane pjesnik, da se uvijek ima nešto za doreći i dati. U tom potonjem se razotkriva kao najbolji prijatelj nadahnuću. Samozatajnost čini da od pjesnika na kraju ostane pomalo dosadna i kratka priča o njegovom životu, a njegove pjesme pak ispišu tisuću priča i obilježe nebrojeno puno života. U nastavku poglavlja dotaknut ćemo se zvučnih navoda iz Montenove profesionalne biografije i natuknuti kakve su to priče ostale za njim.

Naš je kantautor djetinjstvo proveo na stadionu Koševo, stanujući u baraci iznad stadiona blizu jedne ciganske obitelji. Kako sam kaže, oni su ga naučili „što je muzika, pjesma, ali i što je ljubav.“

Karijeru je počeo u osmom razredu pobijedivši na natjecanju pjevača amatera u Sarajevu. Član žirija bio je mladi Kornelije Kovač, niški wunderkind, koji se tada predstavio kao kompozitor. Monteno će kasnije raditi s njim na solo-karijeri Zdravka Čolića. Susret s mladim skladateljem na njega je ostavio snažan dojam. Tim više što ga je Kovač pozvao da na festivalu u Subotici nastupi s njegovom pjesmom. Bila je to još jedna laka pobjeda, ali Kemalu je idućih nekoliko godina nogomet bio važniji od muziciranja.

Godine 1967. na festivalu Vaš šlager sezone odnosi pobjedu sa svojom pjesmom “Lidija” za koju je tekst napisao Rešah Hadrović. Potvrdivši se kao pjevač i autor, nastavlja u kantautorskom smjeru s nizom uspješnih singlova. Godine 1973. objavljuje prvi album Muziko, ljubavi moja. Te godine s pjesmom “Gori vatra” u izvedbi Zdravka Čolića putuje na Euroviziju. Na drugom albumu Žene, žene gazi u funk kao i drugi Jugotonovi štićenici tih godina, ali se na trećem izdanju vraća svojim pjesmama, svojim snovima. Naveliko piše i za druge.

Vrlo često uglazbljuje tekstove Arsena Dedića, koje zatim izvode Gabi Novak, on sam ili netko treći, primjerice Zdravko Čolić. Premda se čini da su Arsen Dedić i Zdravko Čolić živjeli u dva različita svemira, vezala ih je upravo Kemalova glazba. “Jedina (Ostani)” i “Prava stvar”, vrhunski su plodovi te suradnje. Vrijedi spomenuti da Arsen Dedić nije jedini pjesnik čije je stihove Monteno uglazbio. Naime, njihovoj je generaciji bilo sasvim normalno pjevati tekstove živućih i mrtvih pjesnika, odnosno nekada se pjesnicima mililo da budu dio popularne kulture.

Tako je Kemal Monteno kroz čitavu karijeru pjevao stihove etabliranih pjesnika poput Zvonimira Goloba (“Dušo moja”), Željka Sabola (“Postoji li mjesto”), Momčila Popadića (“Putovanja, putovanja”), Jakše Fiamenga (“Martina”) i Alekse Šantića (“Ne vjeruj”). Ipak, za njegovu su karijeru kao tekstopisci važniji bili legendarni Sarajlija Alija Hafizović Haf, simbol grada Mostara Milenko Mišo Marić i svestrani Ivica Krajač Mali. Oni su napisali više Keminih hitova (“Vrijeme kiša”, “Zvoni jednom”, “Ćuti telefon”, “Djevojčice”, “Majko”, “Pjesma zaljubljenika”…).

Kemal, Kemo, Moke. Već smo ga opisali kao romantika i nema sumnje da je upravo ljubav bila njegov odgovor na sva pitanja. Međutim u njegovom se opusu našlo mjesta i za druge teme; mladost, starost, godine, mijene, obitelj, dom, susrete na ulici i pjesme o pjesmama iliti meta-muziku (npr. “Volio bih da sam pjesnik”).

“Dok komponujem, ne razmišljam o tome ‘ko će pjevati moju pjesmu. Ako shvatim da će to ne’ko drugi učiniti bolje od mene, onda mu je ponudim. Isto tako, ako mi “legne” tuđa kompozicija, rado je prihvatam. Ja iznad svega poštujem svoje kolege i radujem se njihovom uspjehu.” (Nada, 1979.)

Kao skladatelj Monteno ima najviše lica. On Tomi Zdravkoviću može napisati narodnjak, Stanimiru Petroviću Lali sevdah, Mahiru Palošu šlager, a Jasni Gospić ye-ye pop pjesmu. U prošloj smo retrospektivi ispisivali imena svih suradnika Alke Vuice, čudeći se duljini toga popisa i njegovoj prividnoj eklektičnosti. Kemine suradnike nećemo moći popisati bez da se naša retrospektiva pretvori u niz dobro znanih, ali i zaboravljenih imena. Osim već spomenutih na tom su popisu Miodrag Miki Jevremović, Krunoslav Kićo Slabinac, Duško Lokin, Ksenija Erker, Ismeta Dervoz-Krvavac, Đorđe Novković, Zdenko Runjić i mnogi, mnogi drugi.

KEMAL MONTENO U BROJEVIMA

Godine 1973. Monteno objavljuje svoj prvi, a četrdeset godina kasnije svoj posljednji album. Ni jedan ni drugi nisu prošli bez hitova. U četrdeset godina muziciranja Kemal je napisao približno 250 pjesama i otpjevao još upola toliko. Zanimljivo je da je svakom članu svoje uže obitelji napisao pjesmu. Supruzi Branki, kćeri Adrijani, sinu Đaniju i unukama Lejli i Lori. Svoj je život podijelio s njima i svojom publikom, ostavivši nešto i za sebe, u želji „da imamo svi zajedno.“

Vodio je skladan, obiteljski, drugarski život, a jedna od najzanimljivijih crtica iz njegovog života vezana je, neobično, za njegovog oca. Osvaldo Monteno bio je talijanski vojnik, koji je u Drugom svjetskom ratu po kazni došao do Sarajeva. Ondje je upoznao Bahriju, Kemalovu majku i zaljubio se najprije u nju, a zatim i u Jugoslaviju. Po zanimanju je bio strojobravar i antifašist. Stoga ne čudi da je i Kemal, u onim rijetkim ispolitiziranim trenucima, zastupao upravo tu ideologiju.

Godine 1980. objavio je singlicu s pjesmama “Vječno ti se mi kunemo” i “Živjela Jugoslavija”. No i ranije je pjevao svojoj zemlji, odnosno svome domu. Priloženi duet sa Zdravkom Čolićem iz 1974. zaboravljeni je dragulj. Radi se o vjerojatno najboljem duetu Kemala Montena, izvođača i skladatelja.

Rat ’90-ih Montena je zatekao u Sarajevu iz kojeg najprije nije mogao, a zatim nije ni htio izaći. Kao i mnogi njegovi prijatelji, postao je simbol otpora bezumlju rata. U to vrijeme nije pisao pjesme, ali je otpjevao simboličnu “Pismo prijatelju” ili “Da ti roknu dvije”. Godine 1995. na nagovor svojih zagrebačkih prijatelja seli se u Zagreb. No od boljki stečenih u ratu nikada se nije u potpunosti oporavio. Pjesme “Nekako s proljeća” (feat. Crvena jabuka), i “Vratio sam se, živote” nose pečat tih godina.

Tijekom cijele karijere bio je čest gost festivala, kao izvođač ili kao autor: sarajevskog Vaš šlager sezone, slavnog Splitskog, Opatijskog, Zagrebačkog, Muzičkog festivala Slavonija, beogradskog Mesama, makedonskog Makfesta, Festivala narodne muzike Vogošća itd.

Na Makfestu 1990. Monteno je izveo pjesmu “Jas bev tvoj poet“, čiji prepjev deset godina kasnije postaje jedan od njegovih najuspješnijih dueta: “Ovako ne mogu dalje“, koji izvodi s Danijelom Martinović. Od početka ’90-ih Kemal često surađuje sa Zlatanom Fazlićem koji je, osim za ovaj duet, odgovoran za njih još nekoliko: “Dunje i kolači” (feat. Divas), “Ni u tvome srcu” (feat. Rade Šerbedžija), “Dinamo” (feat. Ćiro Blažević). U kategoriji dueti spomenut ćemo još samo jedan, onaj s Borisom Novkovićem, epski mega-hit “Daleko“.

ŠKRIPAVA LADICA

Neprestano otvaramo i zatvaramo festivalske ladice, razgovaramo o autorima, koje pamtimo kao pjevače i već nekoliko tjedana boravimo u analima hrvatske zabavne iliti popularne glazbe. Ovoga puta s nama je i cijela regija, jer su Kemalovi suradnici dolazili iz cijele Jugoslavije. No jedno je mjesto zastupljenije od drugih. To je, naravno, Sarajevo. Velik broj Montenovih suradnika rođeni su Sarajlije, primjerice Davorin Popović, Zdravko Čolić i Mahir Paloš, da opet spomenemo samo neke od njih. Upravo je s njima Kemal dijelio najviše, prvo bosansku dušu, a zatim pjesme nalik na svježe rane, tople, ali i bolne.

S druge strane, među njegovim bliskim suradnicima pronaći ćete i njegove potpune suprotnosti. Jedan od tih je primjerice Arsen Dedić. Kemal je najprije pjevač, zatim skladatelj, a tek onda neutješni ljubavni pjesnik. Arsen češće recitira, više piše i prevelik je cinik da bi krvario pred publikom. Iz istih razloga Kemal Monteno nije mogao pjevati više od jedne dječje pjesme (“Pačija škola”), dok je Arsen otpjevao na desetke takvih. Dok se Arsen vodio primjerom Sergea Gainsbourga, Kemal Monteno bio je blizak Charlesu Aznavouru. Potonji je podrijetlom također bio Talijan ranjenog glasa i osvajao strastvenošću i melodramatičnošću. Arsen je svoj smisao za humor ugradio u svoje pjesme, Kemo je šale čuvao za raju.

Sreća je naša da su oboje naši i nesreća naša, što nijednog više nema.


Pročitajte i prethodne Retrospektive:

Denis Katanec u tri poglavlja

Toma Bebić u tri poglavlja

Zrinko Tutić u tri poglavlja

Damir Urban u tri poglavlja

Alka Vuica u tri poglavlja

Mišo Kovač u tri poglavlja

Moglo bi Vas zanimati