Songkillers u Tvornici: Ubojitom svirkom do libidne transcedencije

Songkillersi su u subotu, 25. ožujka održali u zagrebačkoj Tvornici nastup u povodu 30 godina djelovanja. Startavši kao reproduktivan bend s vrhunskim instrumentalistima, danas su Songkillersi sinonim za solistički rad koji autorski, instrumentalistički i vokalno potpisuje Željko Banić Bane

Nesputano zadovoljstvo muziciranja: Željko Banić Bane / Foto: Filip Bušić

Kada je govorio o počecima benda, Željko Banić Bane rekao je kako je bend nazvao Songkillers jer su svirkom ubijali svaku pjesmu. To može zazvučati malo pretenciozno kad se ovako samo pročita, no svatko tko je bio u Tvornici kulture u subotu, 25. ožujka doživio je tako dobru klupsku live svirku kakva se ovih dana rijetko viđa.

Songkillersi doista ubijaju svakom pjesmom! Pet studijskih albuma i nebrojeni singlovi bili su sasvim dovoljni da se ispuni dvosatna svirka bez praznog hoda i bez prilike za predah. Otvorili su je pjesmom “Nitko kao ti“ koja je istog trena pokrenula publiku i nije ju pustila do kraja. Setlista koja je pokrila posljednjih 30 godina djelovanja benda uključivala je pjesme koje su doista obilježile jedan glazbeni period – “Medena“, “Ne znam gdje sam“, “Nikad više“, “Uspomene“, “Molim sate“, „Nema vremena“… Mogla bih nabrajati podosta pjesama, ali jednostavno su se stapale jedna u drugu i stvarale koncertnu večer s jednom zaista feelgood vibrom. “Milina“ – inače pjesma koju je Bane izvodio s Dinom Dvornikom – izvedena je s Valerijom Nikolovskom, a njihov zajednički singl “Malo ljubavi“ stvorio je prvu priliku za sviračku improvizaciju koja je pred kraj nastupa kulminirala 10-minutnom “Nadahnuće“. Iako je u intervjuima Bane govorio nema najdražu pjesmu, na koncertu je u dva navrata izjavio da je upravo “Nadahnuće“ najbolja pjesma koju je ikad napisao. Govori li to išta o prijateljstvu njega i Dina Dvornika, ili je doista najbolja, svatko može sam prosuditi. Ipak, kao bend koji ga je pratio, svoj su autorski repertoar presjekli njegovom “Zašto praviš slona od mene?“ koja se posve prirodno stopila sa svim ostalim pjesama.

Izvrsna Valerija Nikolovska / Foto: Filip Bušić

Glazba Songkillersa postala je sinonim za funk na ovim prostorima iako se Bane nikad nije htio žanrovski ograničavati. S tako nesputanim zadovoljstvom muziciranja, urbanim i otmjenim aranžmanima stekli su komercijalnu popularnost i priznanje. Album iz 2005. iznjedrio je nekoliko singlova, ali “Sreća“, po kojoj nosi ime, bila je daleko najuspješnija. Jedan period benda obilježio je i Nikola Marjanović koji, nažalost, nije gostovao te večeri u Tvornici. “Nisi tu“, pjesma lelujavog ritma, bila je savršena za zborsko pjevanje publike. Njegovo odsustvo puno se više osjetilo kod megahita “Dio mene“. Kako bi se odmaknuo od svog standardnog zvuka, Bane je pokušao sa Srđanom Sekulovićem Skansijem stvoriti neku svježiju glazbenu arhitekturu. Eksperimentiranje s pjesmom ipak je ispalo daleko uspješnije u studijskoj nego live verziji, ali ova je pjesma i dalje jedna od onih najboljih u Banetovom opusu. Bendovski su zarazni aranžmani izvrsno upotpunili njegov pomalo ekscentrični vokal vodeći ga kroz poprilično uzbudljivo ažuriranje vintage zvuka koji je dolazio od klavijatura Gojka Tomljanovića i hammonda Danka Krznarića, začinjenog prodornim funky saksofonom Ivice Premelča i pulsirajućom ritam sekcijom.

Bane i danas snima, a setlista Songkillersa koja pokriva posljednjih 30 godina mapira njegova razdoblja kreativnosti i otkriva jedinstveni talent koji je sposoban filtrirati funk kroz pop s kreativnim i komercijalnim učinkom. Ova postava benda besprijekorna je glazbena jedinica, majstori su groovea, koja je iznijela pjesme kao primjere radosnog i euforičnog naleta koji glazba može pružiti, potpuno popraviti raspoloženje. U propulzivnim plesnim ritmovima i zaraznim melodijama definitivno se može osjetiti utjecaj pionira Dine Dvornika koji je često surađivao s Banetom ali više od svega, ovom su svirkom Songkillersi podsjetili na ono zlatno doba hrvatskog funka devedesetih i početka 2000-tih.

Publika nije krila oduševljenje / Foto: Filip Bušić

Bis je donio ponovljenu “Sreću“ i “Tako volim što te znam“, ali i gostovanje Marija Huljeva, neupitno jednog od naših najsnažnijih muških vokala. Kad je izašao na pozornicu i pridružio se Songkillersima, doista je ubio svojom izvedbom “Ti si mi u mislima“. U trenu je postigao takvu libidnu transcedenciju kakva se rijetko viđa kod kovencionalnijih izvođača. Bane se poslije našalio da tako zvuči pravi pjevač, a da je on „too old for this shit“. Jedina zamjerka bili su ponavljajući problemi s mikrofonskim kablom koji je stalno gubio kontakt i ometao cjelokupni doživljaj.

Mario Huljev je sjajno interpretirao evergreen Dina Dvornika / Foto: Filip Bušić

Bane je izrazito kvalitetan, ali – čini mi se – nekako i dalje podcijenjen autor. Zbog svog intuitivnog osjećaja za funk nikad ne odluta daleko, a svaki je groove divno čudo koje preplavljuje dopaminom, sa zvonjavom hammonda koja spajaja gitare i sax dionice bez ikakve bojazni da će stvari postati malo neuredne. Povremeno Banetovo vokalno naprezanje savršeno se uklapa u prostor koji bend velikodušno oslobađa, ali bez da zauzima središnje mjesto. Vokalni soul aranžmani pratećih vokala posebno su bljesnuli kod “Težeg slučaja“, gdje su dali jedan pravi gospel štih, i prava je šteta da nisu još više došli do izražaja u nekim drugim pjesmama.

S raznolikom publikom koja nastavlja poštovati i slaviti Banetova nadahnuća, bio je apsolutni užitak proslaviti 30 godina Songkillersa na jednom tako sjajnom koncertu u rasprodanoj Tvornici kulture.

Nadahnut i nakon 30 godina: Željko Banić Bane / Foto: Filip Bušić