Aki bi volio čuti smijeh, da ga se sjećamo s tim zaraznim osmijehom!
U Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održana je komemoracija u čast Akiju Rahimovskom. Jedinstvenog pjevača i frontmena grupe Parni valjak prisjetili su se mnogobrojni prijatelji i suradnici.
„Još je prošlog četvrtka bio u našoj zgradi u Brozovoj, rekli su mi da je pitao jesam li u uredu, da dođe kod mene na kavu, ali taj sam dan bio negdje vani. To je bila zadnja prilika da se vidimo. Jučer me jedna novinarka pitala kada sam posljednji put vidio Akija; rekao sam, prije nekoliko tjedana. Kada sam si počeo vrtjeti u glavi, shvatio sam da je to bilo prije korone. Dakle, imali smo svi skupa dvije godine rupe u životima koje… ja sam ih nekako preživio jer sam tu, ali mislim da je Aki jednim dijelom žrtva korone. Za njegov temperament i način života ta je izolacija bila čisti užas, vjerojatno. Bio je strašno hrabar čovjek. Kada je 1974./1975. godine došao u Zagreb, to je bila ogromna hrabrost.
Komemoracija u čast Akiju Rahimovskom
On je došao u grad u kojem skoro nikoga nije poznavao. Otišao je od svoje obitelji i došao ovdje. Nije znao niti jezik, niti grad. Poslije je grad upoznao, jer mislim da nije bilo kvarta u Zagrebu u kojem Aki nije bio podstanar u nekom stanu. U svakom je tom kvartu stekao prijatelje, ljude koji su ga donedavno sretali na cesti, a on ih je srdačno pozdravljao. Došao je u Zagreb, na Glavni kolodvor, s jednom torbom i sada počiva u Aleji velikana“, u govoru se osvrnuo Paolo Sfeci, savjetnik Predsjedništva Hrvatske glazbene unije (HGU), koji je svojevremeno svirao bubnjeve u Parnom valjku.
„Teško je mudrovati o Akiju, on nije bio čovjek od mudrovanja, on je bio čovjek od emocije, akcije, komunikacije. Došao je u naš grad, kao u Husovoj pjesmi, naoružan samo smiješkom. On je njime bio naoružan, a sve je njime razoružao. Nije lako uspjeti u Zagrebu. Aki je Zagreb prigrlio, Zagreb je prigrlio njega, ali nikada nije zaboravio svoje Skoplje iz kojega je donio genijalnu muzikalnost, ali je naposljetku postao pravi Zagrepčanin.
Komemoracija u čast Akiju Rahimovskom
On se nije uklopio u grad, on je došao do toga da taj grad predstavlja. Osobno sam na nizu albuma s Parnim valjkom, da tako kažem, umiješan. Ali, posebno u jednom periodu kada su bili hrabri i Valjak i Aki, i Hus. Recimo poslije albuma Buđenje, koji je tolike Porine dobio. Trebalo se odlučiti na onaj koncert u ZKM-u. Bio je to potpuni obrat. Svi smo se brinuli kako će to biti. Prvi Hus, on je uvijek malo zabrinut. Aki je dolazio na probe: „Sve će to biti dobro, profesor!” Kod njega je uvijek sve bilo dobro.
I moralo je biti dobro. Bilo je riskantno, ali ispalo dobro. Na probama, njemu ne trebaju probe. On zna pjesmu, probe trebaju nama. On nama pjeva na probama, da mi znamo pjesmu bolje odsvirati. Jednom, drugi put… idemo! Ništa mu nije bio problem. I tako je pokraj Akija, nekako, uvijek sve ispalo dobro. Osvajao je postepeno svaki metar tih pozornica, u maniri kazališnog prvaka. To je bio neki urođeni talent, rođeni frontmen, prvak, rekao je Hus jučer, klaun, sve!
Osvojio je publiku, to malo tko može. Tri sata je to trajalo, fizički do granice ugroze, a Aki je ginuo na velikim i malim pozornicama jednako. Koliko god je bilo ljudi pred njim, Aki je ginuo jednako i uvijek. On nikada nije stao i tako se naš Aki potrošio, a ja se još uvijek nadam da će izaći i da će reći: ‘Profesor, sve bu to dobro!’“, izjavio je Neven Frangeš pijanist, skladatelj i glazbeni pedagog, suradnik Parnog valjka te savjetnik Predsjedništva HGU.
Komemoracija u čast Akiju Rahimovskom
„Aki, samo tri slova. A gdje god da kreneš, od ovog mjesta, pa sve dokle se ovaj jezik razumije, svi koji su ikada uopće slušali glazbu, znaju o kome je riječ. Treba to zaslužiti. Čovjek koji je definitivno postavio neke standarde kada je u pitanju frontmen rock benda. To je jedna teška kategorija koja, znamo, u našem poslu to uvijek traži strast, emociju i entuzijazam. Zadržati sve te osobine, četrdeset i sedam godina, to je puno više nego radni vijek. Toliko je trajala i ova simbioza između Husa kao autora i njega kao izvođača. To je raritet i u svjetskim okvirima. 47 godina neprekinuta prijateljstva, kombija, hotela, proba, dijeljenje onog zraka u prostorijama za probe.
To je još jedna stvar za koju trebaš imati neke ljudske karakteristike koje su debelo iznad prosjeka. Kakav je bio na bini, takav je bio i među ljudima. Uvijek je davao sto posto od sebe, a oni koji ga znaju bolje nego ja – kažu da je bio vjerojatno najbolji čovjek kojeg su upoznali u životu. Umjetnici su uvijek emotivci, a emocija ima svakakvih, i lijepih i ružnih, veselih, tužnih, gorkih i slatkih. Svaka ostavi neku boru na srcu. U njegovom slučaju, čovjek koji je prešao toliku emotivnu kilometražu tijekom svog vijeka, vjerojatno nešto što prosječan čovjek ne bi prošao za tristo godina. To je, na žalost, moralo ostaviti trag na njegovu srcu.
Ono što je u svakom slučaju, na što trebamo biti ponosni, da smo suvremenici, da smo živjeli u tome njegovom periodu kada smo mogli osjetiti njegove emocije s pozornice. Ja, kao tinejdžer u publici, davne ’78. godine, pa sve do zadnjih dana. I što smo svi skupa živjeli u vremenu kada sve ovo je moglo biti snimljeno, kao dokaz budućim generacijama kako se ovaj posao treba raditi. Punim srcem, punom emocijom i nikada se ne štedjeti. Samo tri slova, a dovoljno“, prisjetio se Nikša Bratoš, predsjednik Hrvatske glazbene Unije.
Komemoracija u čast Akiju Rahimovskom
„Stvarno bih volio da sam bio rođen u vrijeme kada je Valjak startao i da sam Akija znao dulje, jer je Parni valjak, uz Akija, bio moj glazbeni dom. Još od davnih devedesetih, a srećom od 2004. godine pa na dalje, postali su moj dom s privatne strane. Prvi put smo se upoznali kada sam se tresao prije izlaska na pozornicu jer sam trebao otpjevati ”Jesen u meni” s Akijem. Ono što ga je odvajalo od ostatka je to što sekundu nakon razgovora s njim – moja je trema potpuno nestala. Imao je neku ovojnicu koja je samo širila pozitivu. Bio mi je kao mentor za sve ono što se kasnije događalo. Opraštamo se od velikog čovjeka“, rekao je Dino Jelusić.
„Aki bi volio čuti smijeh, da ga se sjećamo s tim zaraznim osmijehom. Optimističnom željom za životom, za ispunjenim životom koji je upražnjavao punim plućima. Zaista, kada razmislite, ovo je prigoda da se slavi. Došao je 1975. godine, vrlo simbolično, dočekao sam ga na kolodvoru, došli smo kod mene u stan i dogodio se potres. U analima sigurno ima zabilježen potres u Zagrebu, mislim da je to bila najava njegova dolaska. Do nedavno je potrese prenosio po dvoranama. On je bio realiziran čovjek na pozornici. Na pozornici je bio Aki. Pitao sam se, je li trebalo to ovako završiti, je li moglo drugačije? Realno nije, jer on u svom sustavu nije imao kočnice. Tko god ga je stvorio, nije mu dodao moment: ‘Pripazi malo, čuvaj se’.
Često je bio kamenčić u mojoj cipeli, pola mojih bora je zbog njega, ali onaj puno veći dio ispunjavao mi je dušu i srce. Kada bih napisao pjesmu i razmišljao valja li, on bi zapjevao i onda bi valjalo i imalo smisla. Sudbina je ovakvih zvijezda da odu u ovakvim mega eksplozijama, iako, da se mene pita, ja bih volio da u nekom parku, na nekoj klupi sjedimo kao starčići, da nam ova mlađarija iz benda dolazi u posjete, a mi da se svađamo, o tome što je, kako i kada bilo. Nažalost, tako je, kako je. Utješno je da se u ovim zadnjim trenucima vidjelo do koje mjere su ga ljudi voljeli i poštovali“, zaključio je Husein Hasanefendić Hus, Akijev dugogodišnji prijatelj, gitarist Parnog valjka i autor bezvremenskih pjesama kojima je upravo Aki udahnuo život.
