Aki Rahimovski posthumno dobiva nagradu Porin za životno djelo

Spletom nesretnih okolnosti, prvi ovogodišnji Porin za životno djelo dodjeljuje se postuhmno, prekasno i još uvijek pod dojmom i u tuzi – Akiju Rahimovskom.

Postoji zlatno pravilo kod donošenja ovakvih odluka – Porin za životno djelo ”post mortem” mogu dobiti samo oni koji su ga zaista, neporecivo zaslužili svojom velikom karijerom, a nisu ga dobili za života samo zato što su još uvijek bili preaktivni, preuspješni i premladi. Jednostavno još nije bio njegov red da se popne na pozornicu Porina i da mu se osobno uruči odavno zaslužena životna nagrada.

Aki Rahimovski rođen je 1955. godine u Nišu, ubrzo se s obitelji preselio u Skoplje, gdje je pohađao muzičku školu, odsjek klavir i pjevanje.

U Skoplju je bio član nekoliko sastava, između ostalog grupe Krvna braća, zatim grupe Vakum i onda grupe Tor, s kojom je 1975. godine nastupio u Zagrebu na BOOM Festivalu. Tu ga je prvi puta na pozornici vidio Hus.

Sve ostalo je povijest.

Aki Rahimovski stigao je u Zagreb te, 1975. godine, u vremenima kada pojam ”rock pjevač” gotovo da nije uopće postojao kao kategorija i kada su se ljudi glazbom u pravilu bavili kao hobijem ili dopunskim zanimanjem. U tom času, s tek navršenih 19 godina, postao je prvi profesionalni rock pjevač, izmješten iz komoditeta vlastitog grada i vlastite obitelji, svojevrsni ”gastarbajter”, egzistencijalno ovisan o tome hoće li svojim talentom, trudom i znanjem postati dovoljno uspješan kako bi u toj novoj sredini i novom gradu snašao, uspio opstati i preživjeti.

Stigao je na zagrebački kolodvor s jednim koferom, jednim toplim i pomalo hrapavim glasom i jednim oceanom emocija, volje i energije. Muzikalan kakav je bio, usvojio je i zagrebački govor kao da je tu rođen, a u grad se nije samo uklopio, nego je ušao u uzak krug onih koji ga predstavljaju.

Gotovo pola stoljeća kasnije nagrađujemo ga Porinom za životno djelo, za neizmjeran doprinos hrvatskoj glazbi i hrvatskoj kulturi.

Njegov životni put bio bi odličan scenarij za jedan holivudski film u kojem glavni junak kreće od nule i na kraju uđe u legendu. Bilo bi u tom filmu i uspona i padova, i suza i smijeha, i neuspjeha i euforije – svih onih emocija kroz koje prođe čovjek spreman da povjeruje svojim instinktima, preuzme rizik i upusti se u životnu avanturu. Taj bi film naravno završio ”happy endom”, jer glavni junak na kraju ostvari sve svoje snove, ali bi spretni holivudski režiser natjerao publiku i da se rasplače, jer se istovremeno s tim junakom moramo zauvijek oprostiti.

U ovoj kratkoj zabilježbi o Akijevom životu i karijeri teško je nabrojati sve Valjkove pjesme koje je Aki otpjevao, a koje su ostavile neizbrisivi trag u našim životima i u povijesti hrvatske glazbe. Od Lutke za bal do Za malo nježnosti, od Stranice dnevnika do Molitve, pa Jesen u meni, Vrijeme ljubavi, Dođi, Nemirno more, A gdje je ljubav, Zastave, Sve još miriše na nju, Ljubavna… pa do Ponovo, zadnje pjesme koju je Aki snimio u životu.

Svatko od nas na spomen Akija ili Parnog valjka složit će u glavi vlastitu top listu pjesama uz koje smo se zaljubljivali, ženili se i rastajali, pjevali ih na tulumima i zabavama, skakali na koncertima.

Akijev je glas jedan od svega nekoliko onih koji su zaista činili neizbrisivi ”soundtrack” naših života. Generacije i generacije odrasle su, a neke i ostarjele uz pjesme, albume i hitove koje je napisao Hus, odsvirao Parni valjak, a otpjevao Aki.

Osim što je bio veliki pjevač, legendarna je njegova scenska energija. Aki je nedvojbeno bio najveći ”frontman” ikada viđen na ovim prostorima, a malo je takvih i u svjetskim razmjerima.

Tisuće održanih koncerata, od manjih klubova pa do najvećih dvorana, u kojima je Parni valjak postavljao i stalno podizao standarde koncertne produkcije, a na kojima je Aki svaki put ostavljao ”krv, znoj i suze” i ponajviše svoje veliko srce, sve se to u stvari pretvorilo u jednu veliku, neprekidnu, životnu turneju, započetu sredinom sedamdesetih, a naprasno zaključenu nedavno, pred kraj 2021. godine, posljednjim koncertom na kojem je Aki rekao publici „Laku noć, volimo vas“.

Spletom nesretnih okolnosti, ovaj se Porin dodjeljuje prekasno, no postoji zlatno pravilo kod donošenja ovakvih odluka – Porin za životno djelo ”post mortem” mogu dobiti samo oni koji su ga zaista, neporecivo zaslužili svojom velikom karijerom, a nisu ga dobili za života samo zato što su još uvijek bili preaktivni, preuspješni i premladi. I tako ćemo svi zauvijek pamtiti ovogodišnjeg dobitnika Porina za životno djelo Akija Rahimovskog – kao preaktivnog, preuspješnog i premladog.

Jednostavno još nije bio njegov red da se popne na pozornicu Porina i da mu se osobno uruči odavno zaslužena životna nagrada.