Održana komemoracija za Massima Savića
Danas je u zagrebačkom HNK održana komemoracija za preminulog glazbenika Massima Savića. Prijatelji i suradnici od voljenog su se Massima oprostili gromoglasnim pljeskom i stojećim ovacijama uz prizore njegova posljednjeg koncerta održanog u Areni Zagreb, 5. studenog 2022.
Komemoraciju su instrumentalnom izvedbom pjesama “Stranac’” i “Da mogu” otvorili Elvis Stanić, Henry Radanović i Ivo Popeskić, nakon čega se je u ime benda oproštajni govor održao violinist Bruno Urlić: „Dao si nam svima puno. Nisi mario za medije i slavu, bio ti je dovoljan tvoj mali krug velikih ljudi, a za sve ostale bio si pomalo tajanstveni stranac u noći koji bi donosio taj sjaj u tami, tako prijeko potreban zadnjih godina. Takav, inteligentan i magičan, uvijek bi sve shvatio iz jednog ili najviše dva pogleda.“
Na pozornici je cijelo vrijeme bio postavljen visoki stolac za Massima na kojem je umjesto glazbenika ovog puta stajala bijela ruža, s jedne strane stolca bila je Massimova gitara, dok je s druge stajao stalak za note na kojem su bili Massimovi neizostavni rekviziti – lepeza i ručnik. Ispred stolice, dva mala ventilatora. Standardna scenografska postava za svima poznat glas koji nikada neće utihnuti.
Komemoracija za Massima Savića/Igor Soban/PIXSELL
„Sad već davne 2007 godine, zazvoni mi telefon, a s druge strane slušalice sam čuo, poznati, duboki, topli bariton. Odmah sam znao o kome se radi, makar se nismo poznavali. Predstavio se, ali on se stvarno nije trebao predstavljati“, u svom je oproštajnom govoru rekao Aljoša Šerić te dodao: „Čovjek koji je još ’83 snimio jedan od najboljih art rock albuma na ovim prostorima. Sjećam se jednog druženja, dosta nakon tog poziva, jednog rođendanskog tuluma. Netko je pustio „Sjaj u tami“ i mi smo onako pripiti pokušavali otpjevati njegove visoke dionice koje je on s takvom lakoćom pjevao u falsetu. Smijao se, tada smo bili dovoljno dobri da smo se mogli smijati jedni drugima.
Bio je sretan, a mi smo bili sretni što smo bili s njim. Pustio nas je u najbližnji krug prijatelja. Imao sam čast i privilegiju da upoznam njegovu divnu obitelj. Nedostajat će mi famozni Maxovi telefonski pozivi u sitne sate. Kada bismo nadugo i natenane razglabali o glazbi, stihovima, smislu besmisla, pjevačima koje je volio, o onima o kojima nije volio, iako o takvima nikada ne bio pričao javno. Bio je preveliki gospodin za takvo što. Uglađenih manira, po meni, utjelovljenje engleskog aristokrata, samo što se još bolje oblačio“, našalio se kroz suze Šerić.
„Tko god da je s njim pričao, Max je učinio sve da se taj netko osjeća ravnopravno. Imao je bezgrješan glazbeni ukus i stil. Sve je radio kako treba. Dijelili smo i životnu filozofiju, u puno stvari smo se razumjeli, osim možda u jednoj. Jednog druženja smo se uhvatili smisla besmisla, kada mi je rekao da ne vjeruje u život poslije života. Da smo konačna bića i da smo ovdje ograničeno vrijeme i da zato trebamo uživati i napraviti sve što možemo. On je to i radio. Biram vjerovati da je tu bio u krivu. Zato ovo danas nije zbogom, već samo jedno obično i usputno: ‘Max, bok i vidimo se!’“, zaključio je.
Od svog se prijatelja oprostio i Ivan Dečak: „Krajem devedesetih, tek sam se doselio u Zagreb. Kiša je padala, a ja sam stajao na ulici na Trešnjevci. Zaustavlja se automobil, otvaraju se vrata, a u njemu sjedi Massimo Savić. Kaže: ‘Upadaj mali!’. Bio sam klinac, s tek objavljenim prvim albumom, a on regionalna zvijezda. Tada mi je prvi pout otvorio vrata i pružio ruku koju će mi u narednim godinama još puno puta pružati. Massimo će s vremenom za mene postati Max, frend i glazbeni suputnik. Svaki naš telefonski razgovor bi završio s: ‘Volim te Mukice’. Otišao si frende, a još si mi toliko toga trebao reći. Volim te Mukice.“
Bend je izveo velike uspješnice “Iz jednog pogleda”, “Sjaj u tami”, “Mali krug velikih ljudi” (na kojoj se bendu pridružio saksofonist Igor Geržina) dok je najemotivnija bila izvedba pjesme “Neka ti plove brodovi” za vrijeme koje su se na video zidu u pozadini izmjenjivale fotografije iz privatnog života glazbenika. Komemoracija je završena izvedbom pjesme “Krug u žitu” koju su izveli Massimov bend, Predrag Martinjak Peggy i Igor Geržina.
„U nedjelju, 6. studenoga ove godine, u rano jutro nakon ostvarenog sna, nakon herojski otpjevane dvadeset i četiri pjesme u prepunoj zagrebačkoj areni stigla je poruka: ‘Sinoć sam s mnogima ostvario neraskidive veze’. Da, Maxo, ta Arena, taj Zamisli, to je bio tvoj Black Star, povezao si se s mnogima i otplovio… ostavio si nas nespremne i beskrajno tužne, no ponosne što si s nama dijelio riječi onako kako si samo ti znao. Volimo te, frende, i ne brini, čuvat’ ćemo tvoje cure!” na samom je kraju rekao Boris Horvat, direktor diskografske kuće Aquarius Records.
Posljednji ispraćaj glazbenika održat će se 3. siječnja u 11 sati na Gradskom groblju u Zadru.
