Preminuo Miho Demović

U 89. godini života preminuo je maestro don Miho Demović (Dubravica, 16. travnja 1934. – Zagreb, 17. ožujka 2023.)

Muzikolog, glazbeni povjesničar, skladatelj, dugogodišnji glavni dirigent crkvenog zbora zagrebačke katedrale, svećenik Dubrovačke biskupije, dr. mo Miho Demović rođen je 16. lipnja 1934. godine u Dubravci, kraj Dubrovnika.

Osnovnu školu započeo je u Dubravici, na talijanskom jeziku, za vrijeme talijanske okupacije 1941. godine.
Školovanje (nižu i višu gimnaziju) nastavlja u Dubrovniku, četvrti razred više gimnazije završava u Splitu, gdje je i maturirao 1953. godine. Na Visokoj bogoslovskoj školi u Splitu studira tri godine filozofiju i teologiju, zatim nastavlja studirati na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1961., diplomskim radom Crkveni glazbenik Pavao Matijević (1867. -1901.).

Za vrijeme studija u Zagrebu pohađao je tečajeve iz harmonije, kontrapunkta i polifonije kod Albe Vidakovića, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a iz paleografije te diplomatike kod Josipa Butorca i Vladimira Mošina, na Institutu za povijest JAZU-a.

U Dubrovačkoj biskupiji, gdje je djelovao kao svećenik od 1959., bio je katedralni orguljaš te nastavnik glazbe u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji u Dubrovniku. Po povratku iz vojske (1961.- 1963.) obavlja dužnost orguljaša i zborovođe te pomoćnika rektora katedrale u Dubrovniku.

Nakon smrti Albe Vidakovića, zborovođe zagrebačke katedrale, zagrebački nadbiskup dr. Franjo Šeper pozvao ga je u Zagreb, gdje preuzima službu katedralnoga zborovođe. U Zagrebu upisuje studij crkvene glazbe na Institutu za crkvenu glazbu, gdje je diplomirao 1969. godine obranom diplomskog rada Glazbena djelatnost Augustina Kažotića (1260? – 1323.) i postigao zvanje diplomiranog crkvenog glazbenika.

Istodobno je upisao studij muzikologije i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani gdje je diplomirao 1970. godine. Na istom fakultetu upisao je i poslijediplomski studij muzikologije te je nakon obrane magistarskog rada Glazbena situacija Dubrovnika od druge polovine 16. stoljeća do uključivo početka 17. stoljeća s posebnim osvrtom na djelovanje Lamberta i Henrika Courtoysa stekao zvanje magistra muzikologije, 16. ožujka 1978. godine.

Od 1976. do 1978. nastavlja poslijediplomski studij iz filozofije i muzikologije na Sveučilištu Albertus Magnus u Kölnu i teologije na Teološkom fakultetu u Bonnu. Nakon položena rigorosuma iz teologije, filozofije i glazbe, obranio je u Kölnu 16. prosinca 1978. godine doktorsku disertaciju Musik und Musiker in der Republik Dubrovnik (Ragusa) vom Anfang des 11. Jahrhunderts bis zu Mitte des 17. Jahrhunderts i promoviran je u doktora glazbenih znanosti.

Imenovan je iznova zborovođom zagrebačke katedrale 1980. godine i u toj službi ostaje do umirovljenja 2002. godine. Osim redovitih obveza kao zborovođa, djelovao je i kao orguljaš, skladatelj te istraživač hrvatske glazbene prošlosti, posebice crkvene, a i kao nakladnik.

Objavio je niz autorskih knjiga, znanstvenih i stručnih radova, popularnih radova, niz leksikografskih članaka, skladbi, harmonizacija i transkripcija, te brojna diskografska izdanja hrvatske liturgijske i tradicijske glazbe.

Sudjelovao je i na brojnim znanstvenim simpozijima. U iznimno velikom i raznolikom opusu dominiraju dva smjera: prvi je posvećen povijesti glazbe i glazbenika u Dubrovniku i Dubrovačkoj Republici, a drugi medievističko-glazbenim temama s područja povijesti crkvene glazbe u Hrvatskoj. Dubrovački opus najbolje predstavljaju tri monografske studije o glazbi i glazbenicima na području Dubrovačke Republike.

Objavljena 2015. u Dubrovniku, Glazba i glazbenici na području bivše Dubrovačke Republike za vrijeme austrijske uprave (1814.-1918.), opsegom obuhvaća više od 640 stranica, a tim je izdanjem osvojio i nagradu Josip Andreis Hrvatskog društva skladatelja za 2015. godinu.

Na Dubrovačkim ljetnim igrama 2018. godine predstavljena su prva četiri sveska kojima je obuhvaćena glazbena građa od 10. stoljeća do 1944. godine, a peti svezak Velike povijesti dubrovačke glazbe, za razdoblje od 1945. do 1991., predstavljen je na 72. Igrama 2021. godine.

Miho Demović, Foto: Dubrovačke ljetne igre

Na područje glazbene medievistike i crkvene glazbe kasnijih razdoblja Demović je pronašao nekoliko do sada potpuno nepoznatih hrvatskih glazbenih liturgijskih rukopisa srednjega vijeka i 18. stoljeća. Taj je dio njegova opusa dostupan kroz monografsko-faksimilna izdanja od kojih se izdvajaju: Zagrebački sekvencijar (1994), Trogirski evanđelistar (1997), Dubrovački beneventanski priručnik legende i obreda sv. Nikole (1998), Liturgijski recitativi iz starih hrvatskih liturgijsko-glazbenih kodeksa 10.-12. stoljeća (2000.), Dubrovački beneventanski misal (2011, faksimilno izdanje).

Osim medievističkih tema, njegove se knjige bave i afirmacijom zanemarenih i repertoarno nedovoljno poznatih hrvatskih crkvenih pjesmarica, među kojima se ističu: Osam hrvatskih misa (1996), Napivi Marijana Jaića (1997), Crkvena pjesmarica hrvatskog preporoditelja Pavla Stoosa (1998), Prva hrvatska školska crkvena pjesmarica (1999), Hrvatske pučke tiskane pjesmarice s napjevom (2001), faksimilno izdanje „Pisni…“ Atanazija Jurjevića (2012).

Kao skladatelj autor je 45 skladbi, a transkribirao je i objavio 26 transkripcija sakralne i tradicijske hrvatske glazbe. Skladao je i scensku glazbu za tragediju Elektra (1979), glazbu za crkveno prikazanje Ecce homo izvedeno na 36. Dubrovačkim ljetnim igrama 1986. te scensku glazbu za prikazanja Kako bratja prodaše Josipa Mavra Vetranovića, kao i glazbu za prikazanje Sv. Margareta.

Na području diskografije ističe se pionirski pothvat Himnodijska glazba u Hrvatskoj od 10. do 12. stoljeća, objavljen u izdanju Jugotona 1981. godine, s premijerno predstavljenim srednjovjekovnim napjevima dalmatinskih kodeksa u Demovićevoj transkripciji.

Izvan redovitih liturgijskih slavlja nastupao je na posebnim koncertima, akademijama, organizirao niz gostovanja sa zborovima u više hrvatskih župa te u inozemstvu. Djelovao je niz godina kao zborovođa. Tako je u Dubrovniku vodio Mješoviti katedralni zbor, Zbor sjemeništaraca, Dječji pjevački zbor te Ženski crkveni zbor u crkvi sv. Vlahe.

U Zagrebu djeluje u dva navrata kao regens chori zagrebačke prvostolnice; od 1965. do 1970. godine i 1980. do 2002. godine, gdje ravna Muškim koralnim zborom, Zborom koralista katedrale te kraće vrijeme Mješovitim katedralnim zborom, zatim Župnim zborom crkve sv. Marka Evanđelista u Zagrebu na Gornjem gradu i Crkvenim zborom Župe sv. Marije u Zagrebu na Dolcu.

Kontinuiranim i neumornim djelovanjem tijekom gotovo punih šezdeset godina i zahvaljujući minucioznom radu na hrvatskim rukopisnim i tiskanim glazbenim izvorima i arhivskim dokumentima te opusom iznimno velikoga opsega i tematske raznolikosti predstavlja jedinstvenu osobnost hrvatske znanosti o glazbi, Hrvatsko muzikološko društvo mu je dodijelilo Nagradu Dragan Plamenac za životno djelo 2015. godine.

Smatra se jednim od najznačajnijih hrvatskih muzikologa i glazbenih povjesničaroa 20. stoljeća.

Sprovod Miha Demovića bit će u utorak 21. ožujka u 14 sati u njegovoj rodnoj Dubravci.