23
velj
Vijesti

57. Glazbena tribina Zagreb - od ambijentalne scenografije do instrumentalnog teatra

44.5_Glazbena tribina_ZKM_Synchronos_Mia i pali balon

share

Uvod u koncert bio je razgovor s umjetnicima, emitiran istoga dana u deset sati na YouTube kanalu HDS-a, gdje su se mogli pogledati i svi programi Tribine, snimljeni ili uživo.

Artist talk: Ansambl Synchronos
Ovogodišnja 57. Glazbena tribina održana je u Zagrebu uz online prijenose koncerata na platformi YouTube, a novost je bio i online Artist talk s ansamblom u jutarnjim satima na dan nastupa. Koncept razgovora je za svaku pohvalu jer time publika pobliže upoznaje program, ali i nadoknađuje neizostavni small talk ili ‘minglanje’, dočaravajući atmosferu Tribine u Opatiji. Toj opuštenoj atmosferi izrazito inspirativnog razgovora svakako je pridonosila pozitivna energija članova ansambla: Ivane Kuljerić Bilić, Vlatke Peljhan, Vida Veljaka i Srđana Berdovića uz moderatoricu Dinu Puhovski. Uz već navedene članove, na večernjem koncertu nastupili su i Eric Lamb, Victor Lowrie Tafoya, Renaud Guy-Rousseau i Mia Elezović te dirigent Davorin Brozić.

Invencija i istraživanje
Ansambl Synchronos je izrazito mlad, osnovan 2019. godine, i to dijelom zahvaljujući upravo Tribini, ali i ostalim festivalima suvremene glazbe na kojima su se njegovi članovi susretali i surađivali. Njegovi entuzijastični i već etablirani umjetnici (uz hrvatske glazbenike, to su Amerikanci – flautist Eric Lamb i violist Victor Lowrie Tafoya – te francuski klarinetist Renaud Guy-Rousseau, op. ur.) imaju zajedničku viziju, a to je izvedba suvremene ili bolje rečeno ‘aktualne’ glazbe, za što je poželjna bliska suradnja sa živućim autorima. Donekle oblikovan kanon glazbe 20. i ranog 21. stoljeća ansambl Synchronos hrabro razbija programom u koji uvrštava originalne i svježe ideje te praizvedbe. Sami sebe nazivaju više sukreatorima nego interpretima, jer vole blisku suradnju sa skladateljima, a za to je potreban karakter snažnih i maštovitih svirača otvorenih za invenciju i istraživanje, što oni i jesu.
Teme razgovora bile su mnogobrojne, no svakako se najviše propitivalo što je uopće staro, što novo, a što doista novo? Sudionici su istaknuli da je doista nov pristup skladbi, širenje pojma umjetnosti, preispitivanje temeljnih postupaka i načela stvaranja zvuka. I svaka praizvedba je nešto potpuno novo, jer je svaki skladatelj individua koju ansambl želi poštovati. Umijeće je poznavati sve glazbene stilove, a zatim pokušati iskoračiti iz njih u potrazi za doista novim. Kreativnost, znatiželja i hrabrost da se iziđe iz okvira karakteristika je ansambla Synchronos, ali i svakog njegova člana.

Koncert: Ansambl Synchronos
Briljantne i svježe ideje koje smo imali priliku poslušati u razgovoru potvrđene su koncertnom izvedbom. Program se sastojao od djela ne starijih od onih iz 2012. godine, uz čak dvije praizvedbe. Koncert je otvoren dojmljivom skladbom britanskoga skladatelja Sama Salema, The Tower. Radi se o djelu za tri izvođača, performativnu elektroniku i audiosnimku te video, koji je donekle stvorio dojam scenografije, kontrolirajući količinu i boju svjetlosti na pozornici i izvođačima, stvarajući posebnu vizualnu sliku izvedbe. Podloga skladbe je audiosnimka koju izvođači popunjavaju električnom gitarom, violončelom i udaraljkama te performativnom elektronikom. Uglavnom su to fragilni zvukovi stvoreni proširenim tehnikama koji su ponegdje gradirali do granice s distorzijom, ali stvarajući ambijentalnu atmosferu.
Slijedila je podosta ‘klasičnija skladba’ austrijske autorice Julije Purgine (Kammermusik IIa) za flautu, klarinet, klavir, violinu, violu, violončelo i udaraljke. Njezina dominirajuća poentilistička tekstura nježnih zvukova pretapala se iz jedne zvukovne slike u drugu, poput kiše ili akvarela.

Izazov aleatorike
Želja za sukreacijom ostvarila se ansamblu u sljedeće dvije praizvedbe. Metamórphōsis II Marka Slavičeka pred svakog svirača postavlja izazov aleatorike, koja je ostvarena ponavljanjem i improvizacijom određenih obrazaca (ćelija). Svirači su morali promišljati na dvije razine: koncentracijom na vlastitu dionicu, kao i na odnos s ostalima u ansamblu, stvarajući jedinstvenu i specifičnu orkestralnu sliku. U tome su bili vrlo uspješni, a njihov slobodni pristup dinamizirao je tijek skladbe u mračnoj i pomalo agresivnoj atmosferi prvoga dijela skladbe. Drugi dio potpuni je kontrast; svjetlo, mir i meditacija. Kontrast je postignut i podjelom orkestra na dvije skupine instrumenata, prateći formu skladbe. Kao što je i sam skladatelj napomenuo, radi se o kontrastnom diptihu u kojemu su predstavljene potpuno različite orkestralne slike.
Drugu praizvedbu iste večeri potpisuje Tibor Szirovicza skladbom Synchronicity II. Teksturu skladbe tvore repetirajući tonovi i zvukovi, a dinamična struktura postignuta je prelaskom istih u različite instrumente, registre i različite načine izvođenja. Moguća monotonost repetiranja izbjegnuta je i povremenim naglim motivom udara koji osvježava zvukovnu sliku repeticije. Orkestralne promjene nisu toliko postupne; ako smo skladbu Julije Purgine usporedili s akvarelom, ovu bismo mogli s kubizmom. Ukupna zvukovna slika, baš kao i skladna forma, doista je odlično promišljena.

Lopte i balon
U posljednja skladbi, onoj Brigitte Munterdorf, Rundumschlag #, doživjeli smo i diskretan glazbeni teatar. Zvukovi ansambla bili su obogaćeni udarcima različitih predmeta o pod, poput staklenih kuglica i košarkaške lopte, ali i lista i balona. Ansambl udarce imitira na nimalo banalan te posve apstraktan način, stvarajući bogatu, zaigranu i pomalo rastresenu zvukovnu sliku koja se mijenja ovisno o objektu kojim se u tom trenutku intervenira. Sam kraj skladbe otkriva ulogu ljestvi postavljenih na pozornici tijekom cijeloga koncerta. Violončelist se penje na njih te na pod ispušta list, što doista čini posebnost skladbe jer je njezin vrhunac postignut gotovo potpunom tišinom; to je veliko skladateljsko, ali i dramatsko umijeće. Ansambl briljantno izvodi tu skladbu, a njihova inscenacija savršeno ozbiljnih izraza lica pridonosi diskretnom humoru skladbe.
Ukupan koncept koncerta je izvrstan – od početka s ambijentalnom scenografiranom skladbom s naglaskom na elektroničke zvukove, preko središnjice sa skladbama za cijeli ansambl i dvije praizvedbe, do finala sa zaigranim instrumentalnim teatrom – uz sve pohvale odličnom mladom ansamblu na izboru skladbi, pristupu, ukusu, sviranju, improviziranju i glumi.

Izvor: Cantus 226

Moglo bi Vas zanimati