Oscari 2023: politika iznad umjetnosti
Postoji jedan izraz koji se učestalo koristi kad ne znamo kako bismo drugačije izrazili naše neslaganje s nečim, pogotovo kad se i ne trudimo razumjeti pozadinu nekog događaja ili situacije. To je sve politika.
Asfaltiraju vam ulicu? To je sve politika. Europa gasi proizvodnju automobila na fosilna goriva? To je sve politika. Hrvatska uvozi previše hrane, a proizvodi premalo svoje? To je sve politika. Everything Everywhere All At Once je osvojio sedam Oscara? To je sve politika.
Iako je taj izraz svojevrsna mantra one početne razine na skali teoretičara zavjera, ponekad je i u razumnim diskusijama ili analizama teško pronaći dostojnu zamjenu, pogotovo kad je pojam politike tako duboko ukorijenjen u svakodnevnim životima svakoga od nas.
Analizirajući ovogodišnju dodjelu Oscara, teško da bismo mogli pronaći neki segment koji ne bismo mogli staviti u istu rečenicu s riječju politika, počevši od činjenice da je američka Akademija prije nekoliko godina doživjela temeljnu reorganizaciju glasačke strukture, (ne)zasluženo ubacivši čak nekoliko tisuća novih članova, mahom afroameričkih, latino, azijskih, LGBTQ+, ženskih itd. pripadnika filmske industrije, i to zato što je tadašnja predsjednica Akademije, Cheryl Boone Isaacs, ostala duboko pogođena činjenicom da 2016. godine nijedna afroamerička osoba nije bila nominirana za Oscara u glumačkim kategorijama.
Ta moderna, woke politika je toliko uzela maha da su neke tamnopute glumice poput Viole Davis i Danielle Deadwyler ili redateljica Gina Prince-Bythewood (The Woman King) javno iskazale srdžbu što upravo one nisu nominirane za svoj rad, sarkastično izjavljujući kako su glasači Akademije očito odlučili ignorirati njihove filmove.
Čak bismo i svakog ovogodišnjeg dobitnika Oscara mogli barem djelomično nazvati političkim pobjednikom, poput, recimo, Michelle Yeoh koja je – iako odlična u kaotičnom filmu Everything Everywhere All At Once – jednostavno nezasluženo osvojila kipić ako bismo je usporedili s Cate Blanchett u filmu Tár. A čak je i velik broj glasača u anonimnim anketama izjavilo kako im je Blanchett bila puno bolja, ali kako će ovaj puta dati svoj glas Yeoh zato što nikada ranije azijska glumica nije osvojila Oscara za glavnu žensku ulogu, pa bi bilo lijepo da ga sad dobije.
Glazbene kategorije isto donekle spadaju u taj kontekst. Nagrada za najbolju pjesmu otišla je (ispod)prosječnoj ”Naatu Naatu” iz indijskog filma RRR čiji je nedostatak kvalitete kompenziran spektakularnom koreografijom i cjelokupnom sekvencom, što je često nezahtjevnim glasačima očito bilo dovoljno. Nije, međutim, rijetkost da Akademija pokazuje nedostatak ukusa po pitanju izbora za najbolju pjesmu. Većina istih gotovo nikad ne postane dio kolektivnog sjećanja i ne zaživi izvan sfere Oscara. Ovdje ipak možemo biti zahvalni da kipić nije osvojila bizarna pjesma ”This is a Life” iz Everything Everywhere All At Once, čiji autori – među njima i poznati David Byrne (frontmen grupe Talking Heads i osvajač Oscara za glazbu za Posljednjeg kineskog cara) – kao da su se predozirali psihodeličnim supstancama tijekom skladanja, a bome i samog nastupa na dodjeli Oscara.
Diane Warren, s druge strane, legenda je u songwritingu, ove sezone osvojila je počasnog Oscara, a s pjesmom ”Applause” nominirana je četrnaesti put. Iako je autorica brojnih sjajnih hitova (uključujući suradnje s Céline Dion, Beyoncé, Toni Braxton, Lady Gagom i mnogim drugima), imam osjećaj kao da posljednje desetljeće generički proizvodi pjesme, a da joj je glavna motivacija upravo Akademijina nagrada u toj kategoriji, a ne stvarno nadahnuće.
Iako je i pjesma ”Lift Me Up” iz filma Black Panther: Wakanda Forever pomalo generička, Rihanna ju je na dodjeli izvela besprijekorno, ostavljajući za sobom nedavni nastup na Super Bowlu.
Ponajbolja pjesma ove godine svakako je ”Hold My Hand” iz filma Top Gun: Maverick, a njezina autorica Lady Gaga (osvajačica Oscara za pjesmu ”Shallow” iz Zvijezda je rođena) na dodjeli ju je izvela na smireniji, intimniji način negoli u originalnoj snimci.
Zaključno za kategoriju najbolje pjesme možemo reći kako je politika ipak prevladala, stvarajući ovako savršenu priliku da Hollywood nagradi Bollywood.
Nadalje, Oscar u kategoriji originalne glazbe zasluženo je pripao njemačkom skladatelju Volkeru Bertelmannu za film Na zapadu ništa novo (All Quiet on the Western Front), čiji je inovativni pristup skladanju uistinu i jedan od najjačih elemenata filma. Sintesajzerski, elektronički prizvuk scorea ustvari je način orkestriranja koji se primjenjivao početkom prošlog stoljeća, baš u vrijeme Prvoga svjetskog rata kada se odvija i radnja filma.
Bertelmann je tako nagrađen iz drugog pokušaja, nakon što je s Dustinom O’Halloranom bio nominiran za odličnu glazbu u filmu Lion 2017. godine.
Ne bi nikako bio grijeh ni da je kipić pripao Johnu Williamsu za Fabelmanove ili Carteru Burwellu za The Banshees of Inisherin, ali ipak srećom nije pobijedio Justin Hurwitz (dobitnik dvaju Oscara za glazbu i pjesmu u filmu La La Land) za svoju frenetičnu i zamornu glazbu u Babylonu.
Naposljetku, percepcija umjetnosti nikada nije i neće biti homogena. Iako je mnogo toga stvar politike – pa i Oscari – uvijek je sve stvar subjektivnog doživljaja. Pojam objektivnog ne postoji u umjetnosti. Pa tako ni u ovom tekstu.
