Max Juričić u dva poglavlja

Gitarist Mladen Max Juričić tiha je konstanta hrvatske rock scene – nenametljiv, a važan kotačić u mehanizmu domaće glazbene povijesti. Najpoznatiji je kao član Filma i rane postave Azre, premda je drugi dio njegova kataloga glazbeno bogatiji i kudikamo zanimljiviji. Čine ga Vještice, Šo!Mazgoon, Gego i Picigin band, Ljetno kino, a odnedavno i njegov prvi autorski bend, Plesač sporog stepa

Biografija Maxa Juričića opire se linearnom pripovijedanju. Iz nekog razloga, prirodnije je krenuti negdje pri kraju, pa usput uloviti početak i još pokoju nit koja će povezati sve dijelove. Razlozi za to su i praktični i filozofski. Naime nisam uspjela pronaći godinu njegova rođenja ali, s obzirom na to da je za svoj 60. rođendan odlučio kako je došlo vrijeme da snimi nekoliko autorskih pjesama, i to po prvi put u životu, mogu pretpostaviti da je rođen oko 1958. Vjerojatno u Zagrebu.

Snimanju njegova autorskog debija Sunčana strana mjeseca prethodilo je više od trideset godina sviralačkog i koncertnog iskustva, koje uključuju gitarističku podršku i menadžment eklektičnog niza bendova. Kao i blisku suradnju s nekim od najistaknutijih osobenjaka naše rock scene, poput Jure Stublića i Srđana Sachera. Možemo reći da je Max pokrenuo i pogonio čitav otočki val te osmislio jedan od najdostojanstvenijih hrvatskih cover bendova, Ljetno kino. Pritom su stalna mjesta njegova opusa ostali ljubav, nada i vjera u ritam, ples i muziku.

„Volim glazbu koja me razvedri i razbudi, a od deprimirajuće bježim. Tako nekako pokušavam aranžirati i svoje pjesme, upakirati ih da zvuče sunčano, iako su same po sebi sjetne”, objasnio je Max. Ta vedra melankolija nit je koja povezuje sve Maxove pjesme, od “Zamisli život u ritmu muzike za ples” do “Pusti me da plešem drukčije”.

AUTORSKO-INTERPRETATORSKI KLJUČ

Sunčana strana mjeseca iz 2023. prvi je album na kojem Max Juričić potpisuje glazbu, aranžmane, produkciju i tekstove. No njegov Plesač sporog stepa ipak je bendovski projekt. Kako sam kaže, još od osnovne škole nije bio bez benda i ne zna svirati drukčije. Stoga je članove Plesača povukao iz svog Ljetno kino big banda, a ime posudio iz naslova stare predstave Kugla glumišta, u čijoj su garderobi ranih osamdesetih probe imali Azra, Film, Haustor i Piloti.

Mladi opus, koji broji šesnaest pjesama, nadahnut je snovima ljetnih noći, fotografijama s otoka i uličnim prizorima preplavljenim uspomenama, zajedništvom, tišinom, te zvucima kalimbe, marimbe i drugih udaraljki. Prepoznaje se utjecaj autora u čijim je sastavima Max svirao, ali i georgeharrisonovska čežnja za skladom, koja poziva da u pjesme zaronite kao u more, nagonski, gaseći na tren svijest i naučeno ponašanje. Ta u najljepšem smislu jednostavna glazba nije skrojena po mjeri određene generacije. No Juričićevo vraćanje prošlim ljetima dobiva na težini ako znamo da njegov sjetni junak odavno nema dvadeset godina.

Autor kaže da su pjesme sa Sunčane strane mjeseca zapravo priče o životu, koje je pričao djeci prije spavanja da bi izbjegao čitanje slikovnica. Njima je na glavna egzistencijalna pitanja odgovorio nizom pjesama o ljubavi, prema čovjeku, ženi, glazbi. U duhu odgovora na naivni pesimizam nastao je i novi singl “Igraj!”, koji je Juričić snimio u suradnji s Gustavom Barišinom te drugim dugogodišnjim sugovornicima, čelistom Stanislavom Kovačićem, klarinetistom Vladom Matulićem i multiinstrumentalistom Antom Prginom Surkom.

„Htio sam pokrenuti bend kako se to radilo kad sam započeo karijeru – da se prije snimanja pjesme uvježbaju na svirkama i usput stekne kritična masa publike”, rekao je o Plesačevom debiju, koji je najavljen još 2018. singlom “Lutam”, malo prije pandemijske pauze. „Nisam mogao računati da će godinu poslije sve stati i da neću moći održati profesionalce na okupu. Na kraju su albumi nastajali u studiju, a najviše vremena sa mnom je u studiju proveo Gustav Barišin”.

Imati pravi bend velika je sreća i luksuz, a da bi on opstao, potrebne su slične vještine kao i u braku, zna reći Juričić u intervjuima, napominjući da se, jer je riječ o više ljudi, nikad ne zna kad će nekoga previše ponijeti ego. Zato za njih od milja kaže da su psihijatrijska čekaonica. A prvi na redu obično su pjevači.

Kako je tek imati dva?

Plesač sporog stepa i Ljetno kino dijele članove, ali ipak je riječ o dva projekta. Plesač je zadužen za poslove ministarstva introspekcije, dok Ljetno kino više od petnaest godina vodi vanjske, donoseći svoj program u svako malo misto željno zabave, naravno, onako kako je zamišlja Mladen Juričić.

Repertoar Ljetnog kina sastoji se od tri vrste pjesama. Prvu čine one koje je Max snimio sa svim svojim bendovima. Zatim dolaze obrade domaćih klasika, od Animatora i Rundeka do Kuzme & Šaka Zulua, Marijana Bana, Bajage, Majki i Pipsa, a pronađe se mjesta i za Olivera i Arsena. Treći segment setliste čine strani standardi poput “Three Little Birds”, “Over the Rainbow”, “Golden Brown” i drugih, prevedeni u calypso art minute.

„Bend je dizajniran tako da mi, kao prvo, buka ne ide na živce. Bilo koji bend koji svira na bini, preglasan je”, rekao je Juričić. „Po glasnoći smo neki jazz bend a po načinu sviranja i kako mi je cijeli život u glavi, smo punk bend.” Pažljivo osmišljen repertoar i upečatljivo praktičan, a istovremeno neobičan izbor instrumenata, među kojima se ističu ukulele i klarinet, učinili su Ljetno kino utjelovljenjem emocionalne palete istovremeno najsporijeg godišnjeg doba.

Sastav iza sebe ima jedan live album i EP s Vladom Divljanom, koji je nekoliko godina bio i njegov počasni član. Max i Divljan desetljećima su prijateljevali i upravo je njemu posvećena “7 nota, 100 života”.

Ljetno kino je, baš kao i otočki val, nastalo u Postirama na Braču, gdje Juričić provodi ljeta. Valja priznati da Šo!Mazgoon, Gego & Picigin Band i ostali otočki izvođači bez njega nikad ne bi osvojili kontinent. On je bio taj koji je Žanu Jakopaču rekao da trebaju okupiti bend i pjevati na dijalektu, a istovremeno je na sebe preuzeo ulogu menadžera, kao što je to činio sa svim svojim bendovima. Matulić, osovina Ljetnog kina, prije nego što je postao član tog benda, svirao je u Kopitu, jednom od sastava koji su proizašli iz otočkog vala, a s kojima Max nije nastupao, ali im je producirao prvi album Riba.

Ljetno kino čuva vezu s još jednim Maxovim bendom, a ta je veza znatno suptilnija. Naime Filip Petković u bendu svira stand-up drum koji uključuje čuveni floor tom, instrument koji je Boris Leiner svirao u Azri, a kasnije i u Vješticama.

Šo!Mazgoon su bili Jakopač, Juričić, Leiner i Kovačić, a njihov prvijenac izašao je 1999. Iako su već na prvom albumu pokazali raskoš tonova postirske nevere i zvučni potencijal otočkih motiva, tek su se albumom Umri ću od bonace i hitom “Palagruza”, koji je ušao u natjecateljski program Runjićevih Melodija Jadrana, probili do šire publike. Ta je pjesma i danas jedina općepoznata stvar tog sastava, koji se raspao nakon objave trećeg albuma velegradele i akcijske turneje “Otoče, volin(m) te”.

„Ja sam oduvijek volio otoke jer je uvijek bio izazov doći na njih. Problem svih mojih bendova bio je što su turneje završavale u minusu jer se furala velika oprema”, kaže Juričić. „Onda sam skužio da se na otok može doći sa dva zvučnika kako bi se ozvučili vokali i nafrljila pojačala. Tako smo krenuli na Vis, na Lastovo i na puno mjesta smo bili prvi rock bend koji je došao na otok. Cijelu smo jednu zimu proveli na otocima.”

Nakon Šo!Mazgoona Max Juričić i Stanko Kovačić nastavili su svirati u Picigin bandu s Hvaraninom Stjepanom Barišićem Gegom. U tom je bendu svirao i Surka. No i ta suradnja stala je nakon tri studijska albuma. Toliko su ih snimile i Vještice, bend koji je, od svih u kojima je Max svirao, najdublje obilježio njegov glazbeni izraz.

Vještice, supergrupa novovalnih provoboraca, svirala je muziku koja je nalikovala cirkusu koji je stigao niotkuda i putuje bez stizanja. Bila je neočekivano pitka, zabavna, lagano mistična, malo i smiješna, no nimalo tričava. Vještice su bile prva domaća grupa koja je svjesno i dosljedno razvila hrvatsku inačicu world muzike. Kultni Totalno drukčiji od drugih objavljen je 1989. godine.

„Sacher je tu bio najzaslužniji kao kreativni genije. Leiner i ja smo mu ministrirali dok ne bi to što je on imao u glavi, a što je znalo biti jako zakučasto, strpljivo odvsirali. Nismo imali neki svirački egotrip da moramo svirati kako smo do tada svirali nego nas je dotjerao na svoje”, opisao je Max dinamiku tog neponovljivog sastava, koji je ključne godine proveo u berlinskoj fazi.

Njihov drugi album Bez tišine! objavljen je 1991. godine za nezavisnu etiketu Plavi pilot iz Osijeka, a na sam dan promocije albuma u tom se gradu dogodila čuvena scena s tenkom i crvenim fićom. „Tu smo imali prekid, Leiner se preselio u Berlin, a ja sam imao obaveza prema domovini. Negdje 1992. ili ’93. smo svirali u Kulušiću dok smo ostatak vremena bili bazirani u Njemačkoj”.

Primjerak prvog izdanja Bez tišine!, objavljen u nakladi od 500 komada, jedan je od zanimljivijih rariteta u domaćoj glazbi. Možete ga naći na Njuškalu.

Svirajući uz Sacherove pjesme i obrade međimurskih narodnih, Vještice su po njemačkim underground klubovima znale ostaviti dojam pravog svjetskog benda. „Nismo imali jezik na svojoj strani. Sacherove predivne tekstove ondje nitko nije kužio. I onda smo se domišljali kako ih zadiviti nekim drugim sredstvima”, prisjetio se Max. Srećom, imali su Leinera. „On je bio glavni ratnik s dva bas bubnja. U svjetskim okvirima nije bilo takve face. I danas kad se sluša, interesantno je. Ne možeš niti pomisliti da to svira jedan bubnjar.”

No Sacher je nakon nekoliko godina izgubio volju za dalekim putovanjima i turnejama. Juričić i Leiner su ipak odlučili nastaviti i snimiti novu ploču bez njega. Bio je to treći album Vještica, Kradljivci srca, na kojemu se nalazi i možda najpoznatija obrada narodne “Ljubav se ne trži”. Bio je to uspješan albuma, ali priča nije išla dalje bez tekstopisca poput Sachera. Iza njih su ostala tri live albuma – Live In Schwarzwald, Djevojke u ljetnim haljinama volim, i …su to bili topovi ili lupa moga srca….

Sacher, Juričić i Leiner Vještice su osnovali krajem osamdesetih, u vrijeme dok je Juričić još svirao i s Le Cinema. To prvo “kino” su on, Ivan Piko Stančić i Marino Pelajić Barakuda pokrenuli još kao članovi Filma. Bio je to svojevrsni cover bend, usmjeren na izvođenje pjesama koje su već obrađivali izvođači poput Ramonesa i Blondie.

„Njihov je repertoar zbirka provjereno dobrih pjesama, svirači su odlični, a i publika je gladna uzbudljivih klupskih zbivanja”, pisalo je u magazinu Studio 1986. godine, u izvještaju s koncerta na kojem im se pridružila glumica Mira Furlan u ulozi pjevačice. Mnogi su gostovali, uključujući Vladu Divljana, što potvrđuje da je Ljetno kino nastavilo filozofiju samo sviraj koja je, na ruševinama Filma, podigla Le Cinema.

Bend je snimio jedan live album, Rocking At The Party, a desetak godina kasnije i album Doručak kod Trulog, s nekoliko novih obrada, uključujući Stublićevu “Zonu sumraka” s Goranom Baretom na vokalu.

Juričić je krajem sedamdesetih svirao u čak dvije rane postave Azre. Najprije uz Paola Sfecija i Branka Matulja, a zatim s Pelajićem i Brankom Hromatkom. S basistom Pelajićem svirao je još od osnovne škole, u neboderu u Trnskom, koji se pojavljuje u spotu za “Neprilagođen”. Vrhunac te tzv. “nulte” Azre bila je Poletova turneja na kojoj im se pridružio Jura Stublić, s kojim je trojka kasnije nastavila kao Film. Sastavu se uskoro pridružio i Jurij Novoselić Kuzma na saksofonu.

Prvijenac Film objavili su 1981. godine u izdanju ljubljanskog Helidona, a uslijedio je live album snimljen u Kulušiću, s prepoznatljivim francuskim uvodom Dražena Vrdoljaka. Na oba albuma Juričić je potpisan kao Max Wilson, a taj ga pseudonim prati i danas. Kompletan autorski materijal Filma potpisivao je Jura Stublić, što se nastavilo i na sljedećim izdanjima. Rijetka iznimka bile su tri Juričićeve skladbe na drugom albumu Zona sumraka. Zajedno su snimili još Sva čuda svijeta i Signale u noći.

Plesna introspekcija grupe Film bila je iznimno zarazna, a oni na glasu kao jedna od najmarkantnijih jugoslavenskih grupa. Pjesmama poput “Neprilagođen”, “Zajedno”, “Zamisli život u ritmu muzike za ples”, “Zagreb je hladan grad” i “Mi nismo sami” obilježili su osamdesete. Stublić je nakon razlaza s izvornom trojkom snimio još tri LP-ja pod imenom Jura Stublić & Film.

MAX JURIČIĆ U BROJEVIMA

Gitarist Max Juričić dosad je objavio šest live i četrnaest studijskih albuma sa sedam pomaknutih i poprilično uspješnih domaćih bendova. Oni su filozofski, pa i stilski bliski, ali žanrovski raznoliki. Valjaju se od novog i otočkog vala do garažnog punka, calypsa i lokalnog world musica. Dvadeset i prva ploča, Sunčana strana mjeseca 2, je u najavi.

Najviše izdanja Juričić je snimio za početkom osamdesetih s Filmom i na početku devedesetih s Vješticama. Za ljude s kojima je svirao voli reći da su mu kao familija, a među njima ima i rođaka s kojima se ne žuri viđati prečesto. Osim što je bio član sedam bendova, povremeno se pojavljivao i na tuđim izdanjima, najčešće kao gitarist ili prateći vokal, npr. kod Massima ili Psihomodo Popa.

Zoran Stajčić u recenziji Sunčane strane mjeseca 1, posljednjeg albuma Maxa Juričića, piše da je riječ o glazbeniku koji je “de facto u životnoj misiji bavljenja terapijom zvukom”, toliko predanom da se više ne zna liječi li glazbom prvo sebe pa druge, ili obratno. U tom zanesenom opisu ima istine. Maxovo tiho inzistiranje na malim mudrostima, zajedništvu i pokretu doista liječi. Topao, magnetičan, nestašan i velikodušan duh njegove glazbe prava je terapija.

A Max svoje poslanje shvaća ozbiljno. „Svirka uživo stvara ovisnost i ja sam odavno zakačen”, rekao je, priznajući da vrlo ozbiljno shvaća koncerte. „Taj dan sam sebi kuham, po vodu idem na obližnji izvor… Da ne duljim – pripremam se kao za let u svemir. Doživljavam koncert kao utakmicu ili borbu, ali ne sa štopericom ili protivnikom, već sa samim sobom. Ako si bio dobar, nagrada je adrenalin koji si sam sebi izlučio i veća je šansa da dobiješ priliku za sljedeći koncert.”

I tako se smo se vratili na početak, odnosno kraj biografije, koji ostaje otvoren za one manje javne, ali jednako važne crtice iz života. O privatnom životu Maxa Juričića ipak nešto znamo. Već dugi niz godina u braku je s glumicom Vanjom Matujec. Imaju dvoje djece, kćer Katarinu, koja u Nizozemskoj djeluje kao vizualna umjetnica i dizajnerica, te sina Roka, glumca koji se i ocu povremeno pridružuje na sceni. Katarina sudjeluje u oblikovanju očevog vizualnog identiteta, a Rok ima vlastiti audiovizualni projekt COMPANY, koji vodi sa Striborom Gligorićem.

„Svaki muzičar, ako je oženjen, mora imati ženu koja ima redovitu plaću ili barem da živi kod mame i tate i onda stvari funkcioniraju. U principu je tako! Ima perioda kada sam sebi čestitaš jer nisi odustao nakon što je krenulo”, iskreno je odgovorio na pitanje može li živjeti od glazbe. „Može ti se to sto puta desiti ali kada krene, pomisliš da je to normalno stanje, a zapravo je normalno stanje da ti čekaš da nešto krene.”

Prema jednom intervjuu, omiljeni album mu je Prvi Boom festival iz Ljubljane, dupli live s kraja sedamdesetih. Najdraža pjesma, Dylanova “Lay Lady Lay”, dok mu je među novijima favorit “Minimalizam” grupe Letu štuke. Knjige o novom valu izbjegava, ali rado sluša komentare. Omiljeni zagrebački klub mu je KSET.