Pet kratkih priča i sjećanja u Osoru

Koncertni niz 50. Osorskih glazbenih večeri, nakon svečanog koncerta otvorenja, nastavili su u subotu 19. srpnja Zagrebački solisti, uz Danija Bošnjaka te gostujućeg dirigenta Matiju Fortunu.

Foto: OGV

U povodu 100. godišnjice rođenja Ive Maleca, prije koncerta u osorskoj katedrali na trgu je reproducirana Malecova elektronička glazba s albuma zanimljivog naslova – Triola ou Symphonie pour moi-même (Triola ili Simfonija za samoga sebe) – koji sadrži istoimenu trodjelnu skladbu iz 1978. te Bizarru iz 1972. godine. Objavljena u posebnoj ediciji Recollection GRM, ova glazba značajna je u kontekstu njegovih skladateljskih razmišljanja, istraživanja i odluka, o čemu je vrlo angažirano govorio.

Tako i dio Malecova citata uvrštenog u festivalski katalog (iza kojega urednički stoje Ana Vidić i Matko Matija Marušić) govori o tome kako je njegova generacija „odlučno radila na razračunavanju s definitivno mrtvim glazbenim sustavom koji je, više no u samoj glazbi, bio moćan u društvenom i institucionalnom smislu“.

Može se reći kako na balzamiranju tog ili takvog naizgled mrtvog sustava pola stoljeća kasnije iz različitih uloga i pobuda nastavljaju pak raditi Malecu ni po čemu (osim možda po prkosu osobnih uvjerenja) slični akteri, pa i kolege danas sve češće začudno regresivnih tendencija, uživajući u slobodi drukčije shvaćenog pluralizma ideja i stilova, kao i gotovo zaštićenosti od kritike stručnoga, kolegijalnog ili pasioniranoga slušateljskog uha, nerijetko stasajući ka „moći u društvenom i institucionalnom smislu“ o kojoj je Malec govorio.

50. osorske glazbene večeri / Foto: OGV

Umjetnički utemeljena razvedenost obale na kojoj počiva hrvatska glazba danas, zrcalila se na koncertu Zagrebačkih solista u prepoznatljivom i ansamblu dosljednome programskom odabiru. Glazbena tradicija klasičnog repertoara u Sjećanju na Firencu Petra Iljiča Čajkovskog izvedena u drugome dijelu večeri nadovezala se na interpretacije triju partitura hrvatskih skladatelja različitih generacija, s praizvedbom u središtu prvoga dijela koncerta.

Foto: OGV

Izdašnog trajanja, koncert je obilovao energičnošću koja dobrim dijelom proizlazi i iz specifičnosti odabranih skladbi. Oslonjene na neke od glavnih karakteristika baroka, djelo iz rane Malecove faze, Mala barokna studija, kao i Paraćeva Musica barocchiana, donijele su pregršt motoričnosti, dinamičkih i karakternih specifičnosti tog „razdoblja obilja“ u različitim autorskim inačicama neobaroknog ruha.

Sâm Malec ovu svoju (naravno, kontrastnu) trostavačnu studiju iz 1958. godine nazvao je sjećanjem na jedno bogato glazbeno doba, istaknuvši prije deset godina, usred odgovaranja od prijedloga da se izvedbom toga djela obilježi njegova životna obljetnica, kako je riječ o vrlo ranome djelu koje ga “ni u čemu ne predstavlja kao kompozitora, nego je tek trag mojih davnih početaka, onih prije nego što sam se usudio smatrati kompozitorom.”

Zagrebački solisti prvi put su je izveli 1999. godine, a u interpretaciji trenutačnog sastava Solista posebno se istaknula zanesena, ali dinamički suzdržanija i lijepo oblikovana Siciliana. Ansambl je nastupio u sastavu: Sreten Krstić (koncertni majstor), Krunoslav Marić, Saki Kodama, Zvonimir Krpan, Marko Glogović, Davor Philips i Ivan Novinc (violine), Hrvoje Philips i Tajana Škorić (viole), Vid Veljak i Luka Galuf (violončela) te Antal Papp (kontrabas).

Foto: OGV

Ovogodišnji festivalski program sadrži nekolicinu „dugova“, odnosno ranije dogovorenih suradnji, nastupa te nagrada koje u međuvremenu nisu izvedene, realizirane i dodijeljene.

Šimun Matišić najmlađi je autor praizvedbi na slavljeničkom festivalu. Skladatelj i glazbenik, uz skladateljsku karijeru, podjednako angažiran u području jazz glazbe te eksperimentalnih i međužanrovskih suradnji, predstavio je svojih Pet kratkih priča za flautu i gudački komorni orkestar. Godine 2023. napisao je ovu skladbu za Danija Bošnjaka, a sada je konačno premijerno izvedena i to upravo u Osoru.

Foto: OGV

Prvu od priča započinje upravo solo flauta, dajući na znanje slušateljstvu okupljenu u prvome dijelu crkve (stotinjak posvećenih posjetitelja) kako je u pitanju nešto drukčija glazbena ideja, zvuk, ali i osoban odnos prema glazbeniku i solističkoj dionici. Skoro poentilističko ušuljavanje piccola u najtišoj dinamici djeluju varljivo na slušatelja jer ubrzo nastupa zajednički, kratak i energičan odgovor gudača u dinamici sa suprotnog kraja spektra. Intervencije ansambla u tijek flautističkog iznošenja glazbenog materijala zapliću glazbeno i dramaturško klupko partiture čija je izvođačka osjetljivost tražila pridruživanje dirigentske uloge izvedbenom korpusu. Tu je ulogu ovaj put zdušno iznio Matija Fortuna.

Foto: OGV

Naime, osim velike preciznosti koju traži ritamski aspekt svake pojedine dionice u 12/8 mjeri (traže se dobri solfeđisti!), autor je zamislio odgovor ansambla većim dijelom kao jedno zvučno tijelo, iziskujući tako jasan zajednički nastup čija dinamika ne ostavlja prostora dvoumljenju. Svojevrsna silina muziciranja ansambla u ovom je slučaju sadržavala energičnost koju možemo tumačiti i kao odraz strasti susreta s novom partiturom.

Ti se odnosi mijenjaju u drugoj priči, počevši s kontrabasom koji dobiva razvijeniju ulogu, a gudački korpus djelomice diviziran i pod sordinama stvara pozadinski sloj, s povremenim naglascima u violama i violončelima.

Foto: OGV

Treća priča dijalog je koji započinje ekspresivna violistička dionica, a nastavlja se u poetičnoj razmjeni s flautom. Četvrti dio otvara svojevrsna zvučna ploha u gudačima koja postupno dinamički raste te, uz duboko pulsiranje kontrabasa, intenzivira atmosferu u pozadini upornog, rastresenog piccola koji svoju priču ovaj put kazuje jednim tonom u nekoj vrsti vrlo dinamične, isprekidane ravne linije.

Foto: OGV

Finale skladbe donosi gudački ansambl u punome zamahu, prateći akordičkim udarcima flautistički tour de force, čiji virtuozni završetak zaključuju kromatskim silaznim figurama efektno dinamički oblikovanim od najglasnijega u violinama prema najtišim završnim motivima u dubokim gudačima. Praizvedbi je prisustvovao i sam autor, zadovoljan izvedbom i povrh svega iznošenjem autorskog rezultata suradnje proizašle iz prisnog glazbeničkog prijateljstva.

Foto: OGV

Još jedan sličan rezultat djelo je akademika Frane Paraća, čiji je opus sažeto opisala prof. Eva Sedak: „Parać oslonac nalazi u krizom nedotaknutim predjelima glazbene prošlosti: u ritamskoj stabilnosti baroka, ne u dramatici njegova kontrapunkta“ (…), ukidajući „potrebu rasprave o ‘novom’ i ‘starom’, ‘povratku’ i ‘napretku’ te s tako očišćenog, neutralnog terena kreće na posve osobno putovanje glazbom otkrivajući, spontano, s veseljem, gotovo u igri, poneki njezin skriveni rukavac, iznenadni obrat, svježi odjek.“

Može se jednostavnije, dopadnije i osobnije reći nešto na tragu ovog citata, ali valja povremeno podsjetiti na već izrečeno, dosegnuto i napisano. Ne samo zbog toga što se više (gotovo i) ne čita, već i kako bismo potvrdili slutnje, recepciju i nastojanja onih prije nas te podsjetili na važnost svijesti o kontinuitetu. Tu svijest, kada je o glazbi riječ, čuje se i uočava upravo u opusu Frane Paraća, bilo da je u pitanju kontinuitet unutar njegova opusa ili onaj koji se odnosi na pripadanje određenoj glazbenoj tradiciji.

Foto: OGV

Dio tradicije je i strast prema gudačkom ansamblu, kao i suradnja sa Zagrebačkim solistima. Tako je i nastala još jedna Paraćeva posveta tom ansamblu, Musica barocchiana, za dvije violine i gudače, čiju su interpretaciju ponosno i zvonko izveli Sreten Krstić i Krunoslav Marić kao solisti vrlo energične posvete baroku, invokacije barokne prštavosti gudačkog korpusa u odrazu suvremene izvođačke stamine. Koncert je u ušima publike zadobio sada već jasnu zajedničku karakteristiku, a karakter siline interpretacije zadržan i u izvedbi Souvenir de Florence, op. 70, raskošne partiture Petra Iljiča Čajkovskog.

Foto: OGV

Zadovoljstvo i pljesak publike, nakon izvođački doista zahtjevnog koncerta, nagradili su glazbenici s čak dvama dodatcima: dojmljivom izvedbom gudačke inačice Schubertova Vilinskog kralja, ali brzinom i energičnošću bila je protkana i Mozartova glazba kojom su otpravili slušatelje u poznati mir i tišinu osorske noći. Jedno je to od rijetkih mjesta ljetnih festivala gdje nakon glazbe možete pronaći prostor za disanje i proživljavanje onoga što se čulo.

S obzirom na obljetničku narav festivala, nije naodmet spomenuti i kako svima dragi kolega, sjajan flautist te inspiracija nastanku praizvedbe ovog koncerta, Dani Bošnjak, ove godine zaokružuje šesto životno desetljeće, obilježavajući ga jačim povratkom na scenu, ali i svojim drugim solističkim diskografskim izdanjem koje uskoro očekujemo u izdanju Cantusa.

Foto: OGV

Ipak, jedan od „slonova u sobi“ kada su obljetnice u pitanju, izostanak je Miroslava Miletića s ovogodišnjeg programa OGV, glazbenika i skladatelja plodne „osorske povijesti“, čija se stogodišnjica rođenja također obilježava ove godine (22. kolovoza). Preminuo je 2018. godine. Od 1989. do 2012. godine Miletić je ostvario osamnaest praizvedbi na Osorskim glazbenim večerima.

Uvid u statistiku izvođenosti njegove glazbe, prisutnost i (pre)poznavanje njegovih djela od samih glazbenika, govore dovoljno o tome da je Miletićeva glazba uspjela u onome čemu se svaki skladatelj/ica nada – životu glazbe koju piše, pa i njezinom nadživljavanju autora. Razlog više za vjerovati kako bi bez puno truda svoje mjesto našla na repertoaru nekoga od sjajnih glazbenika koji su većinom predstavljeni na svečanome festivalskom izdanju.

50. Osorske glazbene večeri traju do 19. kolovoza, a program s fokusom na praizvedbe (unatoč sve duljim putovanjima koje to iziskuje) nastavljamo pratiti u srpnju i početkom kolovoza.

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.