Vlado Simcich Vava između korica i žica

Novi roman Vjetar i zastave riječkog glazbenika i pisca Vlade Simcicha Vave donosi generacijsku priču o mladosti i odgađanoj ljubavi, ispisanu njegovom već prepoznatljivom prozom, gusto prožetom popkulturnim i glazbenim referencama

Promocija u Crnom mačku / Foto: Filip Kovačević

U zagrebačkom kafiću Crni mačak održana je promocija romana Vjetar i zastave Vlade Simcicha Vave, kojoj su uz samog autora prisustvovali književnici i pjesnici Marko Pogačar i Ivica Prtenjača. Kao što je najavljeno, roman Vjetar i zastave „žanrovski i stilski oscilira između generacijske proze, glazbeno obojene nostalgije i suvremenog književnog eksperimenta.“

Iako sebe prvenstveno zove rock glazbenikom, ovo je već šesti u redu od Vavinih naslova, nakon dosadašnjih: Odstranjivač ljubavi, Srce od gume, Canzoni d’una volta, Podudarnosti i Kapetan onkraja. Glazbena kronologija koju je izgradio jednako je raznolika. Vava je obilježio rad kultnog Laufera, surađivao s En Faceom, a danas aktivno svira u tri benda: Turistima, Parafima i Boris & The Battsima, uz kontinuirani solo rad.

Kao što dodaje, istoimena pjesma Idola “Vetar i zastave“ koju je ponovno izvukao nakon trideset i pet godina kada se ploča Čokolada vratila u njegovo vlasništvo bila je vrsta udarne igle: lakše je krenuti pisati kad već imaš naslov. Priča se tu jednako grana dalje od toga glazbenog identiteta, ali u stvarnosti – često isprepliće.

Tako se poklopilo i istovremeno nastajanje: pisanje novog romana Vjetar i zastave, ali i snimanje instrumentalnog album MMXXV, koji je, zanimljivo, još prethodno najavljen singlom naziva “Srce od gume“.

„To su te dvije strane koje se, u jednom trenutku, križaju i postaju gotovo neodvojive. Iako su, naravno, potpuno odvojene, jer gotovo nitko ne zna za taj album, a budimo realni, ni puno ljudi za knjigu. Dakle, to su zapravo neka dva blizanca koja žive svaki svoj zaseban život. Pisanje me zanima i namjeravam se njime baviti onoliko dugo koliko budem imao inspiracije. Ne znam koliko će to trajati, ali čini mi se da se u nekom trenutku čovjek jednostavno nađe i postane svjestan da je na toboganu života — i da, jednom kad počneš kliziti prema dolje, nema nazad“, istaknuo je Vava.

Mikrofon umjesto gitare: Vava / Foto: Filip Kovačević

U novom romanu je vremenska os fleksibilna, a sve se odvija između 1983. i 1988., 1989. Kako ističe Vava, bio je to period u kojem su se svi oslobađali onih uobičajenih stega koje su se nametale ne samo u školama, nego i na državnim televizijama. U tom smislu, nastojao je ilustrirati svojevrsni duh vremena, ali bez upadanja u melankolična utonuća.

Ta prividna, prvotna uzemljenost u osamdesetima ubrzo se razbija dinamičnom strukturom vremena, odnosa i emocija: pankerska poetika kombinirana je s psihološkim portretiranjem, izlažući priču o dvoje likova koji stalno kruže jedno oko drugoga, kao da uživaju u samom činu odgađanja ljubavi.

U tom se vrtlogu Edo pojavljuje kao polazišna točka, dok se oko njega otvara prostor za energiju ženske protagonistice Lole, koja utjelovljuje žensku slobodu osamdesetih. Ona je mogla birati muškarca – nije morala biti birana, govori Vava; nije morala čekati negdje u kantunu da je netko pokupi za čagicu ili sentiš. Mogla je biti slobodno okolo, s cigaretom u ustima, kao što Lola cijelo vrijeme i radi.

Još jedan veliki generacijski faktor koji se tu profilirao bila jest pojava droge. Iako svojevrsna nepoznanica u jednoj Rijeci, jer sve što se znalo – znalo se iz priča o Jimu Morrisonu, Jimmyju Pageu, ona je našla svoj put u dijelovima beogradske scene „koja je negdje na tom valu surfala“.

„Međutim, u Rijeci je situacija bila posve drukčija. Iako je to lučki grad, u krugu u kojem sam se ja kretao — a to je bio krug muzičara, književnika i općenito tog kulturnog miljea koji je tek kasnije dobio pravi zamah — toga nije bilo. Svi smo se kretali u istom prostoru, u jednom klubu. Društvo tada nije bilo tako fragmentirano; svi smo se družili u Palachu i, htio-ne htio, tamo bi našao istomišljenike iz najrazličitijih žanrova“, podijelio je.

Marko Pogačar i Ivica Prtenjača dočarali su Vavin literarni svijet / Foto: Filip Kovačević

Kako ističe, pisanje stihova za njega je nekoć predstavljalo mladenačku tlapnju, dok mu pisanje romana pruža drugačiju zaštitu: može izgraditi lik, ali se od njega istovremeno i ograditi. U tom procesu pisanja – premda informiranom autobiografskim iskustvom, ali u potpunosti pretočenom u fikciju – dodatnu dinamiku stvaraju stilizirana dijaloška forma i slobodni neupravni govor. Likovi se, kaže, ponekad počnu razvijati sami od sebe.

„Meni su stihovi služili da prikrijem sve ono što ja jesam i u čemu sam zapravo nesiguran, a pisanje proze puno više oslobađa jer možeš izložiti sebe kroz nekakav drugi lik, tako da se obraniš: kao, to nisam ja, to je nekakav sasvim drugi lik. Svoj prvi roman imam sačuvan u rokovniku, ispisan je cijeli rukom. To su bila ta vremena kad me nije zanimao kompjuter – mislio sam da je to jedan modni krik koji će proći – ali tipkanje na starinskoj mašini uvijek je uzbudljivo jer ima onaj romantični zvuk, pa ti se neko slovo zaglavi i slično“, dodao je.

Kao što je Prtenjača istaknuo, Vava se u Vjetru i zastavama izvukao iz elegije posljednjeg romana Kapetan onkraja i stvorio jedan posve novi jezik. Ključan je tu ritam — ritam rečenica, radnje, događajnosti — ali i spleen grada, koji se osjeti već u samom prologu, „kada stanovita gospođica Lola unajmi sobu u opatijskom hotelu“. „Ja sam osjetio tu Rijeku osamdesetih godina i osjetio sam erotični žamor tih dana i noći“, dodao je.

Takva osjetljivost na ambijent i pripadnost nije slučajna, jer pitanje identiteta — osobnog, generacijskog, ali i geografskog — u Vavinu je stvaralaštvu neizbježno. Kao što je istaknuo Vava, „krajem sedamdesetih, kad se pojavio punk, dogodila se minijaturna revolucija u našim glavama.“

U tom smislu, Vava se ne spušta u političke dijagnoze toga vremena, nego se više okreće onome mjestu gdje se materijalnost epohe u potpunosti kondenzira: u sitnim, zamršenim finesama njihova — možda i pomalo nevoljkog — zaljubljivanja. Lola je pritom prikazana kao netko tko vrlo jasno zna što želi, odnosno što ne želi, ali upravo u trenutku kada je potpuno uvjerena da se nikada neće zaljubiti, događa se obrat. Osvoji je mladić, nešto mlađi od nje, koji se bavi tek izdavanjem VHS kazeta — tim malim, ali presudnim artefaktima osamdesetih.

Vjetar i zastave / Foto: Filip Kovačević

Taj njegov stav svakako informira bogatstvo popkulturnih referenci, koje čini svojevrstan most između njegovih djela. Dok Srce od gume jasno određuje roman u kontekstu Live Aida 1985., donoseći priču o 21-godišnjem studentu koji bi svoju dušu dao za rock ‘n’ roll, Vjetar i zastave te elemente integrira u sveopću dijagnozu mladosti.

„Te VHS kazete, ti filmovi koje gledaš, htio-ne htio, usmjeravaju te prema nekom sličnom načinu razmišljanja, svjetonazoru koji tada nije bio ideološki obojen. Manje-više, svi smo bili potpuno neutralni“, zaključio je Vava.