Arhitekt zvuka između punka, funka i mainstreama
Srđan Sekulović Skansi - od Alke, Gopca i Rozge do Dine Dvornika i Brucea Dickinsona
Jedan od najcjenjenijih i najtraženijih glazbenih producenata u Hrvatskoj i regiji, Srđan Sekulović Skansi, već je nekoliko desetljeća u žiži istovremeno i sjeni prve hrvatske mainstream glazbene lige, neometano stilovima
Rođeni Dubrovčanin, a već desetljećima Zagrepčanin po izboru, Skansi je iza sebe ostavio impresivan niz suradnji s najvećim imenima domaće scene od Dina Dvornika, Jelene Rozge, Psihomodo Popa, preko Matije Cveka, Jakova Jozinovića i mnogih drugih, sve do super-benda Vili & DeBili, koji je pokrenuo zajedno s Davorom Gopcem i njegovim sinom Vilijem. Višestruki dobitnik Porina, autor i producent hitova koji su obilježili posljednja dva tri desetljeća, ali i čovjek koji nosi prepoznatljiv glazbeni potpis, danas s nama dijeli priče iz studija, o stvaranju zvuka i o tome kako zvuči glazba kad se spoje strast, znanje i doza ludila.
„Odmah sam shvatio da sam s krive strane pulta”
Možeš li prizvati i opisati svoj početak u glazbenoj produkciji? Kako je školovanje u Dubrovniku (matematičko-informatičkoj gimnaziji) i kasniji upis na Građevinski fakultet u Zagrebu, od kojeg odustaješ zbog glazbe, utjecalo na stil produkcije? Koja su bila uopće prva iskustva u studiju tijekom ranih devedesetih u kontekstu hrvatske glazbene scene nakon rata?
Ništa bitno za spomenuti u smislu glazbenog djelovanja tijekom srednje školu u Dubrovniku, bio je tu nekakav bend koji sam imao, a koji je polivalentno bio alter rock šest dana tjedno, dok je nedjeljom bio bend za misu. Dali su nam dominikanci prostor za vježbanje u crkvenim prostorijama, a mi zauzvrat svirali mise (moram priznati da nam to nisu uvjetovali, mogli smo samo besplatno imati prostor, ali htjeli smo se odužiti). Kad sam kao student došao u Zagreb, bio sam basist par godina u genijalnom punk-rock bendu zvanom Coma Baby, koji sam napustio kad me je Zrinko Tutić na njegovu nevolju „otkrio” nakon što sam bio kod njega na audiciji; bio je to valjda prvi talent šou, premda je bio jednodnevni. Sjećam se da je Nikša Bratoš bio u komisiji, a Lidija Samardžija brinula o menadžerskim detaljima. Od tamo i moje prvo iskustvo u pravom studiju, dobro sam prošao na audiciji pa je Zrinkov plan bio da snimim dvije pjesme. Bilo je to u Rockoko studiju, a genijalni Muc Softić bio je prvi čovjek kojeg sam ugledao s one strane pulta. Odmah sam shvatio da sam s krive strane pulta.
Tijekom karijere imaš priliku raditi na međunarodnim projektima, uključujući Eurovision 2016. (“Slow Down” za nizozemskog izvođača Douwe Boba i “The Real Thing” za crnogorsku grupu Highway). Kako dođe do tih prilika i koje su bile najveće razlike u produkcijskim pristupima između hrvatske i međunarodne scene?
Iskreno, nemam pojma da sam radio te Nizozemce, a Crnogorce sam radio s D’Knockom. Vrlo je ambiciozno počelo, a vrlo poražavajuće završilo. Šteta, super su momci bili.
Imaš brojnih epizoda iz sličnih sesija s domaćima, ali i velikih svjetskih imena, poput onih o miksanju Maidena odnosno Brucea Dickinsona, ili suradnji sa Steveom Albinijem na produciranju par stvari Psihomodo Popa? Ni Duranovce ne smijemo zaobići…
Bruce Dickinson je kod mene snimao vokal za neki off-Maiden projekt. Doveo ga je moj frend Doka, briljantan muzičar i super lik. On i ja smo i smiksali tu stvar, a kad će izaći – to nitko ne zna. Inače, bilo je još tu susreta sa Bruceom i raznih planova koje je on potencirao, ali koji se vjerojatno nikad neće dogoditi. Sa Steveom Albinijom bilo je u jednu ruku čast surađivati, a u drugu vrlo bizarno i na trenutke mučno iskustvo. Ako ništa, bar se izrodio fini hitić iz te suradnje, “Sve će biti u redu” Psihomodo Popa.
View this post on Instagram
„Jedan dan u mom kalendaru izgledao baš bizarno, od 10 do 14 Jelena Rozga, a od 14 do 19 Bruce Dickinson”
Suradnja s Dinom Dvornikom jedna je od uspješnijih u hrvatskoj glazbi 21. stoljeća, posebno na Pandorinoj kutiji i singl pjesmama poput “Pelin i med” i “Hipnotiziran”. Možeš li nam ispričati kako je došlo do vašeg prvog zajedničkog projekta, koje su bile najzanimljivije anegdote iz studija tijekom rada na njegovim albumima i kako je njegov stil utjecao na tvoju produkcijsku filozofiju?
Dino Dvornik definitivno je bio prekretnica u mojoj karijeri, puno sam tu naučio, ako ikome mogu biti zahvalan za moj autorsko-producentski procvat, to je onda Dino. Previše je tu anegdota, jedna je već stoput ispričana, o tome kako je pjesma ”Hipnotiziran” nastala u mojoj muci i nemoći dok sam ga satima i danima čekao na dogovorene termine koji bi se uvijek izjalovili. Doslovno je nastala jer nisam više znao sto da radim čekajući ga. Onda je jednom banula Danijela jer je mislila da je u studiju, što naravno nije bio, i kad je čula taj moj demo koji sam iz muke radio odmah je skužila da je to stvar za Dina.
Ja sam je gledao blijedo kako me nagovara da to mora pjevati Dino, što meni nije nikako bilo jasno. Mislim, pa tu su u pitanju žestoke gitare, nije to onaj fini funk ili house koji on radi. Uglavnom, izgnjavila je Dina da se sljedeći termin mora pojaviti kod mene. Naravno da je došao iznerviran i samo je procijedio nešto u stilu ajde pusti to remek-djelo. Kad je odslušao do kraja pogledao me je ravno u oči i samo rekao „eto, vidiš da je bolje da nisam dolazio“. Od tada nadalje bio je češći u svojim terminima, tu je nekako krenula cijela brija oko Pandorine kutije.
A bila je i jedna suluda situacija kada je snimao jednu epizodu svog reality showa (kao on i ja radimo u studiju) u kojoj me je verbalno izmasakrirao i inscenirao svađu (ne trebam istaknuti da sam bio potpuno zbunjen jer smo dan prije bili kao braća u kreativnom zanosu). Uglavnom, kad je otišla cijela snimateljska ekipa i kad smo ostali sami, on mi je tutnuo 800 eura u džep rekavši „ovo ti je za duševne boli, jebiga nemoj se ljutit, bilo bi dosadno za gledatelje da sad ti i ja tu nešto trkeljamo po studiju, dosadno je to, brale. Morao sam napraviti frku.“ Normalno da je moje prvo pitanje bilo pa zašto mi nisi to rekao prije snimanja. On će na to, „pa ne bi ti onda tako dobro odglumio“.
Trebamo li spominjati Gocu Tržan i je li suradnja s njom bitna zbog širine dijapazona interesa jednako kao i Alke Vuice, Radio Luxemburg ili Matije Cveka i sad aktualnog Jakova Jozinovića?
Who the fuck is Goca Tržan? Ni toga se ne sjećam. A Alka mi je dobra frendica kojoj sam beskrajno zahvalan na tome što me je upoznala sa Simonom Le Bonom, s kojim se jednom godišnje već tradicionalno družimo. Inače mi je Duran Duran najdraži band. Što se tiče širine, istina, svega je tu bilo… sjećam se da je jedan dan u mom kalendaru izgledao baš bizarno, od 10 do 14 Jelena Rozga, a od 14 do 19 Bruce Dickinson. Da me netko krivo ne shvati, Jelena mi je jako draga i rijetko je kvalitetna osoba, samo se radi o fakat poprilično drukčijim glazbenim žanrovima.
Rad na televizijskim projektima HRT-a (HTV-a), music editor, glazbeni producent u The Voice Hrvatska, poslije Supervalu, sve to pokazuje svestranost i interese. Kako se produkcija za TV emisije razlikuje od studijskog rada na albumima i koji su bili najizazovniji ili najdraži trenutci tijekom tih projekata, posebno u kontekstu otkrivanja novih talenata?
Odradio sam dvije sezone The Voicea kao producent u Gopčevu timu. Moram priznati da nisam baš talentiran ispred kamera i da mi to nikad nije ugodno, ali ekipa koja radi Voice je stvarno vrhunska u svakom pogledu, tako da mi je to znatno olakšalo cijelu priču. Naravno da sam ponosan na Vinka Ćemeraša, s kojim smo kao Gopčev tim pobijedili, i s kojim sam nakon toga imao baš jednu divnu i uspješnu suradnju. Superval je opet nešto skroz drukčiji oblik promoviranja mladih talenata, tu se radi o mladim srednjoškolskim autorskim bendovima, ja sam samo kao producent odradio taj prvi kompilacijski album, tu je osoba vrijedna divljenja, Ana Bajo, koja je s neviđenim entuzijazmom pokrenula cijelu priču, motivirala – te i dalje motivira – klince da ruke osim za prtljanje po mobitelu mogu služiti i za sviranje instrumenata.
Srđan Sekulović Skansi/foto: Igor Kralj/PIXSELL
Koje su tvoje producentske etike i profesionalni standardi i pristup ljudima uopće? Na foru male tajne velikih kuhara.
Prvo sam želio učiti od najboljih u ovom poslu kako bih znao tajne zanata, a to sam i ostvario učeći najviše od Michaela Brauera, tada prije dvadesetak godina neprikosnovenog majstora zanata, ali na kraju ispada da svatko treba pronaći za sebe mjeru, svoj put i način. Uvijek pokušavam dovesti u ravnotežu instinkt i intelekt, to mi se čini uvijek dobra formula. A studio i dalje smatram kao nekakav hram dobrih vibracija, kao mjesto gdje je sve moguće. Da citiram Princea, najveća je ekstaza kad se iz ničega rodi dobra glazba.
Koje su ključne pjesme ili projekti u kojima si radio autor i izvođač ili kao producent, a za koje misliš da su ti svojevrsni zaštitni znak?
Trademarkovi su sigurno ”Hipnotiziran” i ”Pelin i med” kao autor te Psihomodo pop kao producent.
U posljednje vrijeme koketiraš i s talijanskom glazbenom scenom i izvođačima, ne samo preko Sunčice Badrić. Što te privlači u talijanskoj glazbi mimo love i imaš li planove za buduće projekte koji bi mogli spojiti hrvatske i talijanske elemente u produkciji?
Ideja o talijanskoj epizodi tek je u povojima, a rodila se jer sam u zadnje vrijeme dosta često u Rimu pa su se dogodila neka nova prijateljstva i suradnje. Kamo će me to odvesti, ne bih znao.
„Definitivno će kao i u mnogim strukama AI i u glazbenoj produkciji napraviti dar-mar”
Pokazuješ interes i za videoprodukciju spotova, uključujući rad na glazbi za filmove poput Doba uskoka (2021.), 3 Dana (2011.) i Republika (2016.), zatim na projektima Božidara Burića. Kako se produkcijski pristup mijenja kada se glazba povezuje s vizualnim medijima?
S Božidarom Burićem već sam jako dugo u suradnji, a veže nas i dugo prijateljstvo. Imamo i bend koji samo služi za njegove igrano dokumentarne serijale – Mistični barbarizam. Ustvari smo kroz godine dosta toga glazbeno zajedno napravili, njegovi serijali emitirali su se na mnogim stranim TV kanalima, među ostalim i na History Channelu, i moram reći da sam baš ponosan na svog frenda, to jedan izrazito obrazovan, renesansni tip čovjeka koji ima enciklopedijsko znanje o mnogim, ne samo povijesnim materijama. A njegov zadnji projekt Dioklecijan, za koji smo upravo završili glazbu, stvarno je pothvat. Jedva čekam da krene u javnost.
Razvoj AI-a u glazbenoj industriji, posebno u produkciji i stvaranju? Imaš li iskustva s AI alatima u svom radu?
AI… naravno da pratim, Suno kao alat sam već prije godinu dana probao i nije me tada oduševio. Međutim, ono što je zadnja verzija sposobna napraviti u isto je vrijeme nevjerojatno, genijalno i zastrašujuće. Definitivno će kao i u mnogim strukama AI i u glazbenoj produkciji napraviti dar-mar. Međutim, ne vjerujem da će naškoditi izvođačima. Ljudi će uvijek htjeti imati svoje glazbene idole, otići na gig i uživo se zabaviti. Ustvari, mislim da će tu izvođači i dodatno profitirati jer će uz Suno i slične alate imati puno manju potrebe plaćati usluge drugim aranžerima i producentima. Te su AI platforme postale vrlo muzikalne i u smislu komponiranja, bliži se i trenutak smislenih tekstova. A što da kažem, neki dan sam radio u Rimu s jednim mladim talijanskim kompozitorom koji je upravo završio studij kompozicije, zaokruživši time jedno dvadeset godina školovanja. Kaže lik, „uz ovaj Suno ja i vodoinstalater koji ne zna C-dur sad smo u istoj startnoj poziciji. Možda je on čak u prednosti ako bolje zna promptati“.
Što je zapravo tvoj studijski i produkcijski forte za petoljetku?
Petoljetka? Planovi? To ću prešutjeti, svašta se radi, ali strah me je da ne ureknem.
