Industrija favorizira nove, mlađe izvođače jer nova publika želi upravo njih, dok će se oni stariji osim koncerata više usmjeriti na društvena zbivanja pa će na nastupima izvikivati političke parole, na svojim društvenim mrežama prijetit će kolegicama ili kolegama, žalit će se na nepravde iz prošlosti, sve ono što će portali sa zahvalnošću prihvatiti i plasirati kao clickbait content koji izaziva zazubice, kao i pjenu na usti

Parni valjak / Foto: Matej Grgić

U doba kad Parni valjak, Prljavo kazalište, Gibonni i Neno Belan mogu desetljećima dominirati rang ljestvicama prodaje ulaznica na koncertima, a njihovi albumi postaju kultni artefakti koji se prodaju generacijama uz učestala vinilna reizdanja, današnji pop i rock izvođači – posebno oni koji su karijere započeli nakon 2000. godine – često nestaju jednako brzo kao što su se uzdigli na valovima viralnih hitova.

Bili su možda trenutačno uspješniji, s milijunima streamova na Spotifyju, Deezeru, YouTubeu i TikToku, ali njihove karijere su, statistički i kulturno gledano, znatno kraće od izvođača iz šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih ili čak devedesetih. Brojne stručne analize, ali i Reddit diskusije ukazuju na strukturne promjene u industriji: streaming je ubio album-ciklus, društvene mreže stvorile su hype-kulturu, a fragmentirana publika odabrala je playliste umjesto lojalnosti izvođaču.

Šezdesetih i sedamdesetih, glazbena industrija gradila se po upravo modelu lojalnosti; tad su veliki labeli ulagali milijune u jednog izvođača, financirajući snimanja, turneje i medijsku promociju. Diskografske kuće u središtima jugoslavenskih republika – Jugoton u Zagrebu, PGP RTB u Beogradu i ZKP RTV Ljubljana – u sedamdesetima su slijedili takav poslovni obrazac. I to je tako išlo sve vrijeme dok je model temeljen na činjenici da se do glazbe mora doći, da se valja potruditi za nju: čekanjem uz radijske ili TV uređaje da se pojavi određena pjesma ili izvođač, kupnjom vinila, kasete ili CD-a odnosno odlaskom na koncerte. Glazbu je valjalo zavoljeti i prisvojiti u svoja četiri zida. Stoga pjesme iz tog razdoblja imaju mnogo dulji vijek trajanja: da bi ih se (pre)slušalo, valjalo se potruditi – vremenski, emotivno, a i financijski.

Početak devedesetih i prestanak dominacije rocka kao osnovnog žanra glazbe u pop-kulturi (izlazak albuma i filma grupe U2 Rattle and Hum označava prestanak te dominacije, bio je to labuđi pjev rocka kao nosivoga žanra) značio je i promjenu paradigme.

Petar Grašo / foto: Jurica Cvitanić

Boy bendovi poput Backstreet Boysa ili NSYNC-a imali su pet-sedam godina slave u inicijalnom dijelu karijere uz solo flopove (Justin Timberlake je izuzetak). Na hrvatskoj pop-sceni tad su počeli dominirati izvođači koji i danas prodaju najviše ulaznica: Gibonni, Thompson, Tony Cetinski ili Petar Grašo.

Nakon 2000. godine Napster i iTunes ubili su fizičku prodaju, a Spotify i Deezer donijeli su paradoks: pjesme su imale širi domet, ali ekstremnu nestabilnost. Tad je počeo i opadati album-narativ.Sljedeće desetljeće bilo je još nemilosrdnije jer streaming favorizira singlove pa albumi traju samo koji tjedan, a ne godinama. Nije ni čudo da je kompilacija Eaglesa Greatest Hits (1971.-1975.) iz 1976. postala najprodavaniji američki album svih vremena. Među 50 najprodavanijih nema nijednog iz ovog stoljeća (sic!), unatoč prodajnim rekordima raznih izvođača, od Taylor Swift do Bad Bunnyja.

Gdje su, zapravo, izvođači koji su karijeru počeli upravo u ovom stoljeću? Pogledamo li dobitnike Porina za najboljeg novog izvođača u posljednjih 15 godina, uočavamo da samo njih šest danas ima stabilnu karijeru: Silente, Bang Bang, Ogenj, JR August, IDEM i Baby Lasagna. Neki od izvođača pojavljuju se sporadično, a neki su se, poput Kinokluba i Radija Luxemburg, raspali. Izbor Rock&Offa tu je bio mnogo precizniji – svi debitanti i danas su aktivni, računamo li činjenicu da Željka Veverec vokalne vještine udružuje u Mangrooveu, a ne kao Je Veux, za što je dobila nagradu Rock&Off.

Što, zapravo, priječi publiku da otkriva novije izvođače i masovnije posjećuje njihove nastupe?

Mangroove / Foto: Filip Bušić

Prvo je smjena poslovnih generacija, odnosno streaming ekonomija. S obzirom na preveliku ponudu izvođača i pjesama, publika je zbunjena ponudom pa ne zna točno što bi trebala ili željela gledati. Kod provjerenih vrijednosti ne bi trebalo biti greške.

Drugo je hype-kultura i viralnost. TikTok i druge društvene mreže stvaraju velike zvijezde koje ruše rekorde prodaje, ali slijedi i brzo odbacivanje.

Tu je i fragmentacija publike. U Hrvatskoj, na primjer, mnogi slušatelji iz Dalmacije nisu upoznati sa stvaralaštvom iz drugih krajeva Hrvatske, kao što se ni u Zagrebu ne zna baš što ima novoga u Istri ili u Slavoniji. Nekoć su svi izvođači bili nefragmentirani i to su oni koji ostaju i dandanas.

Potpuno je očito kako je pop-rock stardom dekonstruiran – nema više diva ni doajena koji su karijere započeli u ovom stoljeću. Oni iz prošlog stoljeća itekako funkcioniraju.

Dakako, industrija favorizira nove, mlađe izvođače jer nova publika želi upravo njih, dok će se oni stariji osim koncerata više usmjeriti na društvena zbivanja pa će na nastupima izvikivati političke parole, na svojim društvenim mrežama prijetit će kolegicama ili kolegama, žalit će se na nepravde iz prošlosti, sve ono što će portali sa zahvalnošću prihvatiti i plasirati kao clickbait content koji izaziva zazubice, kao i pjenu na ustima. Zapravo, demokratizacija glazbe koja je postala dostupna svima u svakome trenutku donijela je više talenata, a manje legendi.

Jakov Jozinović / Foto: Gordan Svilar/bravo!

Starijim izvođačima koncerti su posljednje utočište. Na primjer, zapažamo kako među nominacijama za aktualni, 33. Porin nema zabavne glazbe. Kako to, kako to? Jednostavno, nije prijavljeno barem deset albuma kako bi kategorija mogla biti uspostavljena. Albumi zabavne glazbe više se ne snimaju, sad su to kolekcije singlova s eventualnim nadopunama. A upravo je hrvatska zabavna glazba bio svojevrstan trademark ovog podneblja, ono čemu su zavidjeli skladatelji, a obožavala publika u regiji. Upravo u tom nedostatku zabavne glazbe možemo detektirati izvorišta uspjeha Jakova Jozinovića koji bi se mogao sljedeće godine naći na rang listi HDS ZAMP-a. Očito, kriterij neće biti u izvođaču, nego u repertoaru. A njegov repertoar temeljen je upravo na pjesmama iz davnine, a ne na novim hitovima.

Hrvatska zabavna glazba tako ostaje u boljoj prošlosti i nostalgiji aktera uz žešću olakotnu okolnost – i dalje se mogu puniti koncertni prostori, od grupe Neki to vole vruće koja uredno ima klupske nastupe do Marka Perkovića Thompsona koji puni hipodrome. Istodobno, scenu pune raznovrsni stilovi i izvođači iskušavajući razne mogućnosti, od slanja pjesama na Doru do priključivanja inicijativama kao što je Superval. Oni najuporniji svakako će zauzeti svoju poziciju na sceni, no rijetki od njih danas mogu zadržati dugovječnost kao što je to slučaj kod izvođača koji su na scenu startali u prošlom stoljeću.

Na 33. Porinu prijavljeno je mnoštvo izvođača u kategoriji novog izvođača, što je, zapravo, slučaj i u prijašnjim godinama. Većina njih, zapravo, dobaci upravo do tog koraka, snime nastupni singl ili dva i tu im se karijera zaustavi. Druga kategorija su oni koji smatraju da će ostvariti karijeru nastupom u talent showu. Rezultati takvog pristupa su, zapravo, porazni. Natali Dizdar jedina je koja je uspjela ostvariti respektabilnu karijeru, ostali koji su se izdignuli kao Jure Brkljača, Vinko Ćeremeš, Eni Jurišić i ostali imaju tek pokoju zanimljivu pjesmu ili vrlo dobar nastup, a gotovo nitko nije uspio spojiti dva albuma.

Treba li se onda brinuti za budućnost hrvatske glazbe? Što će se dogoditi kad izvođači s Top 15 liste s koncertima s najviše prodanih ulaznica počnu najavljivati oproštajne turneje kao što to sve više rade inozemni izvođači, od grupe Kiss do Cher? Tko će ih zamijeniti, kad se domet većine aktualnih izvođača mjeri godinama, a ne desetljećima?

Zapravo, nema brige. Umjetna inteligencija, avatari, roboti… samo je nebo granica.

Natali Dizdar / Foto: Senja Vild