Festival koji poznaje vlastitu scenu

U gradu koji još uvijek nema stalni jazz klub, ali svake jeseni i proljeća nakratko izađe iz svojevrsne hibernacije, posljednjih se tjedana stvorio gotovo idealan niz koncerata koji je pokazao da zagrebačka publika itekako ima interes za suvremeni jazz.

Zagrijavanje u sklopu JazzHR sezone započelo je u Institutu Liszt Zagreb, ali i drugim koncertima, s prvim danima svibnja hipnotičkim nastupom australskog trija The Necks u Močvari, nastavilo se koncertom Johna Scofielda i Geralda Claytona u programu Lisinski srijedom i istovremenim nastupom Kylea Eastwooda u Kinu SC, pa je zainteresirana publika u kratkom razdoblju mogla čuti vrlo različita lica suvremenog jazza.

Foto: Matej Grgić

U takvom je ozračju JazzHR Festival u svojem 36. izdanju nastavio odličan proljetni niz, ali s naglašenim fokusom na domaću scenu i autorske projekte hrvatskih glazbenika. To je ono što novi umjetnički voditelj Borna Šercar najbolje i poznaje. Nakon prošle godine snažno obilježene međunarodnim suradnjama i izrazito fokusiranim konceptom ženskog autorskog jazza pod umjetničkim vodstvom Lane Janjanin, ovogodišnji je festival svu pozornost usmjerio prema domaćoj odnosno regionalnoj raznolikosti i projektima koji već dugo postoje na rubovima hrvatskog jazz prostora, ali rijetko dobivaju centralno festivalsko mjesto.

I dok je prošlogodišnji JazzHR u Tvornici kulture djelovao kao pregled suvremenog europskog jazza i generacije glazbenica koje oblikuju međunarodnu scenu, ovogodišnje izdanje vratilo se lokalnijem, ali ne i manje ambicioznom okviru: istarskom jazz krugu, improvizatorskoj sceni, mladim glazbenicima okupljenima oko HGM Jazz Orkestra Next Generation te izvođačima koji spajaju jazz s popom, soulom i tradicijskom glazbom.

Foto: Matej Grgić

Osim toga, promjena prostora pokazala se i kao jedan od ključnih elemenata identiteta ovogodišnjeg festivala. Nakon prostrane Tvornice kulture, JazzHR se preselio u Peti kupe, klub čiji je ambijent s vrhunskom rasvjetom i razglasom te niskom pozornicom i bliskim kontaktom publike i izvođača djelovao gotovo poput kakvog njujorškog jazz kluba. Takav je prostor pogodovao intimnijim i improvizatorski otvorenijim nastupima, osobito nastupima Folkestre i Valerije Nikolovske, gdje je komunikacija između glazbenika i publike postala gotovo jednako važna kao i sama izvedba.

Tijekom tri festivalske večeri izmjenjivali su se sastavi izrazito različitih poetika: JazzIstra Orchestra i Nola otvorili su festival spojem big band jazza i poznatog pulskog pop-rock repertoara, Goran Jurić i Zrinka Barić predstavili su konceptualni album Metal, Folkestra je ponovo iznenadila svojim improvizacijskim performansom, dok su HGM Jazz Orkestar Next Generation i Valerija Nikolovska na najbolji način zaključili festival spojem big band tradicije, soula, jazza i R&B-a.

Raznolikost i osjećaj autorske uključenosti

JazzIstra Orchestra je ansambl koji posljednjih godina zauzima sve zanimljivije mjesto unutar domaće big band scene. U zemlji u kojoj tradiciju velikih jazz orkestara već desetljećima dominantno nosi Jazz orkestar HRT-a kao institucionalni stup scene, JazzIstra se profilirao kao projekt snažno vezan uz lokalni identitet i istarsku glazbenu scenu. Dok Jazz orkestar HRT-a uglavnom njeguje kontinuitet američke big band tradicije i suradnje s domaćim i međunarodnim jazz glazbenicima, JazzIstra Orchestra jazz koristi kao otvoreni okvir za reinterpretaciju regionalne kulturne i popularne baštine. Takav koncept već su ranije razvijali kroz projekte posvećene Atomskom skloništu, KUD Idijotima ili Franciju Blaškoviću, pa se i suradnja s Nolom prirodno uklopila u njihov dugoročniji interes za istarsku autorsku scenu.

Foto: Matej Grgić

Zanimljivo je bilo i koliko je ansambl prirodno naginjao neworleanskom zvuku – onom razigranijem, protočnijem i ritmički rasterećenijem big band idiomu

Pod vodstvom Branka Sterpina orkestar je u Petom kupeu zajedno s pulskom Nolom predstavio program temeljen na novim aranžmanima njihovih poznatih pjesama, pri čemu je posebna vrijednost projekta činjenica da su aranžmane velikim dijelom pisali sami članovi ansambla. Takav kolektivni pristup donio je programu raznolikost i osjećaj autorske uključenosti, a među najistaknutijim aranžerima i solistima izdvojili su se trubač Robert Mikuljan, gitarist Zoran Majstorović te saksofonist Aldo Foško. Upravo su njihovi doprinosi orkestru dali onu potrebnu kombinaciju aranžerske maštovitosti koja JazzIstra Orchestra razlikuje od klasično postavljenih repertoarnih big bandova. Cijeli je ansambl djelovao opušteno i međusobno povezano, s dojmom da im je jednako važna preciznost izvedbe kao i samo zadovoljstvo zajedničkog muziciranja.

Foto: Matej Grgić

Premda je tijekom koncerta povremeno nedostajalo izraženijih dinamičkih kontrasta i snažnije dramaturške napetosti, orkestar je to nadoknađivao toplinom zvuka i zaraznom atmosferom na pozornici. Zanimljivo je bilo i koliko je ansambl prirodno naginjao neworleanskom zvuku (zvijezda večeri je bio posuđeni suzafon Zagrebačkog orkestra ZET-a) — onom razigranijem, protočnijem i ritmički rasterećenijem big band idiomu koji se iznenađujuće dobro spojio s mediteranskim i istarskim senzibilitetom repertoara. Važno je istaknuti i saksofonisticu Sonju Domitrović, jednu od malobrojnih žena u hrvatskim big band postavama čija prisutnost u orkestru nije djelovala simbolički, nego potpuno organski. Njezin aranžman na Nolin hit Iznad oblaka bio je jedan od najuspjelijih trenutaka večeri: prozračan, elegantno slojevit i prirodno preveden u raskošniji big band kontekst, kao svojevrsni šlag na kraju koncerta.

Zanimljiv eksperiment + humor i apsurd u ozbiljnom ruhu

Foto: Matej Grgić

Druga festivalska večer otvorena je nastupom dua Goran Jurić i Zrinka Barić koji su predstavili projekt Metal, konceptualno zamišljen kao spoj jazza, ambijentalne elektronike, improvizacije i filmske naracije. U praksi je taj spoj djelovao nedovoljno fokusirano: korištenje samplova i unaprijed pripremljenih zvučnih slojeva ostavljalo je dojam svojevrsne demonstracije ideje koja još traži jasniju izvedbenu formu, kao da kompjuterski program Sibelius upravo svira tek napisani niz nota.

Projekt je otvarao zanimljive asocijacije na chamber jazz tradiciju koja seže još od kvinteta Chica Hamiltona

Foto: Matej Grgić

Unatoč zanimljivo zamišljenoj kombinaciji gitare i violončela dio materijala ostavljao je pomalo dojam školske prezentacije suvremenog chamber jazza, više oslonjene na atmosferu nego na stvarnu unutarnju napetost glazbe. Ipak, projekt je otvarao zanimljive asocijacije na chamber jazz tradiciju koja seže još od kvinteta Chica Hamiltona iz pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je Fred Katz prvi put afirmirao violončelo kao ravnopravni jazz instrument uz gitaru Jima Halla. No koncert je ostao više zanimljiv eksperiment nego potpuno zaokružena cjelina.

A onda je pozornicu preuzela Folkestra i činilo se kao da je prostor odjednom „udahnuo zrak“. Nakon suzdržanog i konceptualno zatvorenijeg prvog dijela večeri, trio Tea Martinovića, Žige Goloba i Krune Levačića otvorio je potpuno drukčiji prostor glazbene komunikacije: nepredvidiv, duhovit, apsurdan i istodobno virtuozan.

Foto: Matej Grgić

Gotovo schrödingerovski bend: istovremeno potpuno raspadnut i savršeno funkcionalan.

Folkestra je ponovno potvrdila status jednog od najposebnijih sastava domaće jazz scene — benda koji u istom trenutku može zvučati kao raspadnuti kabaret, free jazz ansambl, lokalni folklorni orkestar i precizna suvremena jazz skupina. Gotovo schrödingerovski bend: istovremeno potpuno raspadnut i savršeno funkcionalan.

Repertoar je samo prividno skakao iz smjera u smjer bez ikakve logične potrebe da se stvari “objasne”: od Peta Metheneya do Händela i Purcellove Music for the Funeral of Queen Mary, preko Rodriga i operne arije Ombra mai fu, do sevdalinke U lijepom starom gradu Višegradu, lokalnih narodnih motiva i apsurdističkih autorskih skladbi poput Leš od psa ili Pogledajte kako ima krasne bijele zube. U tom neprestanom sudaranju visokog i niskog, ozbiljnog i grotesknog, Folkestra pronalazi vlastitu estetiku.

Foto: Matej Grgić

Od prvog tona Martinović nije „svirao klavir“, nego je djelovao kao da se potpuno stapa s njegovom rezonancijom, bojom i šumovima, gradeći glazbu iz samog tona. U trenutcima kad bi spuštene glave i zatvorenih očiju otvarao nove harmonijske slojeve, koncert je dobivao onu gotovo ritualnu dimenziju o kojoj je Levačić govorio u našem nedavnom intervjuu – osjećaj da glazba nastaje spontano, iz međusobnog slušanja i potpune predanosti trenutku. A Kruno Levačić, ne samo kao bubnjar nego kao potpuni „vladar zvuka“, iz kaosa je izvlačio unutarnju logiku ansambla. Njegove ritmičke i zvučne intervencije tijekom večeri funkcionirale su kao skrivena os koja drži bend na okupu čak i kada djeluje kao da će se svakog trenutka raspasti. Lijepi doprinos dala je i gostujuća čelistica Mihaela Martinović u izvedbi Levačićeve skladbe Green Hill.

No, možda se upravo kroz izvedbu Rodrigova Concierta de Aranjuez najbolje mogla razumjeti unutarnja logika Folkestre, jer kao što je Miles Davis šezdesetih godina u Sketches of Spain pokazao da Concierto de Aranjuez može postati dio jazz jezika bez gubitka melankolije i topline, tako je i Folkestra glazbu koristila kao most između različitih tradicija, stilova i emocionalnih registara.

Humor i apsurd i dalje su bili prisutni, ali ovaj put više kao dio njihove unutarnje poetike nego kao glavna atrakcija večeri.

Foto: Matej Grgić

U njihovoj interpretaciji Rodrigo nije zvučao kao citat „visoke kulture“, nego kao potpuno prirodan dio improvizatorskog tijeka u kojem se klasika, folklor, jazz i humor neprestano prelijevaju jedni u druge. Možda ovdje leži razlog blage zbunjenosti dijela publike koja je od Folkestre očekivala prvenstveno performans, urnebes i gegove, a u Petom kupeu dobila znatno ozbiljniji i glazbeno koncentriraniji koncert. Humor i apsurd i dalje su bili prisutni, ali ovaj put više kao dio njihove unutarnje poetike nego kao glavna atrakcija večeri. Ispod prividnog kaosa nalazila se pažljivo građena cjelina u kojoj je svaka glazbena digresija imala svoje mjesto. Folkestra nas neprestano podsjeća na onu staru ideju jazza kao prostora potpune slobode: mjesta na kojem Purcell može završiti u free jazzu, sevdalinka zazvučati kao avangardna komorna glazba, a Rodrigo postati dio improviziranog kabareta koji istodobno djeluje i duboko duhovito i ozbiljno muzicirano. Publika je nakon završetka koncerta tražila još jedan bis, a Folkestra je pokazala zašto je njihov povratak nakon dugogodišnje pauze jedna od najboljih stvari koje su se domaćoj improvizatorskoj sceni dogodile posljednjih godina. U odnosu na sterilniji prvi dio večeri djelovali su poput „benda za odštopavanje ušiju“ – podsjetnik  da improvizacija ne mora biti ni akademska ni ozbiljna da bi bila vrhunska umjetnost.

Entuzijazam i profesionalizam

Foto: Matej Grgić

Treću večer festivala otvorio je HGM Jazz Orkestar Next Generation pod ravnanjem trubača Zvonimira Bajevića, koji je i sam nekada počinjao u tom orkestru u vrijeme dok ga je vodio austrijski saksofonist Sigi Feigl. Gledajući danas mlade glazbenike i glazbenice kako ispunjavaju pozornicu Petog kupea, teško se ne prisjetiti koliko je taj orkestar svojedobno značio za domaću jazz scenu te koliko je bolno bilo njegovo gašenje upravo u trenutku kada je djelovao najmoćnije i najorganiziranije. HGM-ov jazz orkestar godinama je bio jedno od ključnih mjesta obrazovanja, susreta i profesionalnog sazrijevanja mladih hrvatskih jazz glazbenika. Kroz njega su prošle generacije instrumentalista koji danas čine okosnicu domaće scene. No unatoč tome, ostao je bez institucionalne potpore Grada Zagreba, a Sigi Feigl, Austrijanac u Zagrebu, doslovno je obilazio vrata gradskog poglavarstva pokušavajući osigurati uvjete za opstanak orkestra — vrata koja su uglavnom ostajala zatvorena. Orkestar je naposljetku ugašen, ostavljajući za sobom prazninu koju domaća scena nikada nije do kraja nadoknadila.

Foto: Matej Grgić

Njihov nastup nije djelovao samo kao još jedan festivalski koncert, nego kao podsjetnik koliko su ovakvi kolektivi važni — ne samo za obrazovanje mladih glazbenika nego i za kontinuitet cijele jazz kulture.

Zato današnji povratak HGM Jazz Orkestra, makar u drukčijem i skromnijem obliku, djeluje toliko važno. Zahvaljujući Hrvatskoj glazbenoj mladeži, entuzijazmu pojedinaca i novoj podršci Grada Zagreba, orkestar vrijedno vježba uz pomoć svojih nekadašnjih članova kao mentora i polako ponovno pronalazi svoje mjesto na sceni. I možda upravo zato njihov nastup nije djelovao samo kao još jedan festivalski koncert, nego kao podsjetnik koliko su ovakvi kolektivi važni — ne samo za obrazovanje mladih glazbenika nego i za kontinuitet cijele jazz kulture koja bez sustavne podrške vrlo lako nestane. Na pozornici se taj trud jasno osjećao. Okupljeni mladi glazbenici i glazbenice različitih generacija, od djece koja tek ulaze u svijet jazza do već ozbiljno profiliranih mladih umjetnika poput saksofonista Brune Bišćana ili kontrabasistice Matilde Fatur, koja trenutačno studira u Grazu. Upravo je taj spoj mladosti, entuzijazma i međusobnog slušanja bio možda i najveća vrijednost njihova nastupa.

Foto: Matej Grgić

Program je bio presjek povijesti big band jazza i njegovih različitih stilskih lica – od swing klasika i bebopa do suvremenijeg groovea. Započeli su energičnim swingom u duhu Sala Nistica, pa klasici poput Ellingtonove Sophisticated Lady ili Basiejava Cute, skladba koje od mladih glazbenika traže uz  tehničku točnost osjećaj za fraziranje, za swing, dinamiku sekcije i kolektivno disanje. Dodatnu raznolikost koncertu pridonijele su i mlade vokalistice. Una Patafta vrlo je sigurno izvela Blue Monk, Hana Stanišić donijela je toplu i zrelu interpretaciju Black Coffee, dok je Katia Šarlija u Fly Me To The Moon pokazala prirodan osjećaj za swing. U instrumentalnom dijelu posebno je dobro funkcionirao Hancockov Chameleon, gdje se orkestar opustio i pokazao da mlađa generacija jazzu pristupa bez straha od stilskih granica, jednako prirodno ulazeći u funk groove kao i u swing standarde.

Foto: Matej Grgić

Završnica uz Gillespiejev A Night in Tunisia i Ellingtonov Don’t Get Around Much Anymore dodatno je naglasila koliko je upravo big band repertoar i dalje važan kao temelj glazbenog obrazovanja mladih jazz glazbenika. Jer ovakvi orkestri nisu samo priprema za profesionalnu scenu u tehničkom smislu. Oni mlade glazbenike uče onome što se ne može naučiti individualnim vježbanjem: slušanju drugih, odgovornosti prema sekciji, strpljenju, disciplini i razumijevanju kolektivnog zvuka. U vremenu kada je jazz scena sve fragmentiranija i individualiziranija, upravo takvi ansambli podsjećaju koliko je big band kultura važna – ne samo kao tradicija nego i kao način stvaranja zajednice.

Svaki ulazak, svako podizanje dinamike i svaka pauza djelovali su organski i prirodno, bez ijednog suvišnog trenutka.

Nakon tri večeri improvizacije, big bandova, konceptualnih projekata i glazbenih ekscesa, završni koncert Valerije Nikolovske djelovao je gotovo nestvarno kirurški precizno lagan – kao trenutak u kojem se sve odjednom posložilo na svoje mjesto. Ne u smislu sterilne perfekcije, nego one rijetke koncertne sigurnosti kada bend potpuno vlada prostorom, publikom i vlastitim materijalom, bez potrebe da to dodatno naglašava. Valerija Nikolovska na pozornicu nije izašla kao pjevačica koja „izvodi pjesme“, nego kao netko tko savršeno razumije dramaturgiju koncerta. Svaki ulazak, svako podizanje dinamike i svaka pauza djelovali su organski i prirodno, bez ijednog suvišnog trenutka.  

Foto: Matej Grgić

Bez velike geste, bez teatralnosti i bez potrebe da dominira pozornicom

Upravo je zato njihov nastup djelovao kao pokazna vježba kako suvremeni jazz, soul i R&B koncert danas mogu izgledati – bez kompleksa i bez potrebe za imitiranjem uzora. Bend je zvučao kompaktno, ali bez ukočenosti. Glazbenici su ostavljali jedni drugima prostor, slušali se i reagirali. Posebno su se izdvajale solo dionice Janka Novoselića, jednog od naših najsenzibilnijih bubnjara, ali nikada kao demonstracija tehnike, nego kao produžetak i kompliment u okviru same pjesme. Njegovi grooveovi i suptilna gradacija dinamike bendu su davali dodatnu dubinu i osjećaj stalnog kretanja. Izvrstan je bio i Ivan Bonačić, osobito kada je glazba nakratko dobivala gotovo spiritualnu jazz atmosferu. Yogi Lonich i Marko Bradaš držali su zvuk čvrsto, stvarajući onu vrstu ritmičke i harmonijske podloge koja omogućuje da vokal diše punim intenzitetom. A Valerija je cijelo vrijeme djelovala gotovo nevjerojatno sigurno. Bez velike geste, bez teatralnosti i bez potrebe da dominira pozornicom – i upravo je zato njome potpuno vladala.

Foto: Matej Grgić

Repertoar s aktualnog EP-ja Green Heart zvučao je uživo još uvjerljivije nego na studijskoj snimci: toplije, otvorenije i emocionalno direktnije. U kontekstu cijelog festivala upravo je taj završni koncert možda najjasnije pokazao koliko domaća scena danas može zvučati suvremeno, samouvjereno i produkcijski zrelo kada iza projekta stoje ozbiljni glazbenici i stvarno iskustvo zajedničkog muziciranja.

Vinyl Sessions

Poseban dio festivalske atmosfere činili su Vinyl Sessions koji su se održavali uoči, u pauzama između koncerata i nakon završetka programa. Leo Beslać, Kristijan Beluhan (DJ Crazypack) i Tomo Ricov svake su večeri donosili vlastiti izbor ploča i tako na neki način otkrivali osobne glazbene biografije skrivene iza festivalskog programa. Beslać je posegnuo za raritetnim bootlezima i pažljivo biranim jazz i improvizatorskim izdanjima, dok je Beluhan svoj set gradio suzdržanije i atmosferičnije, nastavljajući nit večeri bez potrebe da dominira prostorom.

Foto: Matej Grgić

Tek je Tomo Ricov posljednje večeri potpuno promijenio dinamiku prostora, pretvorivši završetak festivala u glasni, gotovo klupski afterparty koji je u jednom trenutku djelovao kao da simbolično „gasi“ jazz festival energijom posve drukčijom od one koja ga je gradila prethodnih večeri. Taj prijelaz iz koncertnog slušanja u bučni DJ set možda je bio i preoštar, osobito nakon vrlo koncentriranog završnog nastupa Valerije Nikolovske.

Foto: Matej Grgić

Problem je dijelom bio i tehničko-prostorni: DJ pult bio je postavljen prilično nespretno, zaklanjajući dio pozornice i vizualno prekidajući komunikaciju između izvođača i publike. U prostoru poput Petog kupea, koji inače upravo preglednošću stvara dojam pravog jazz kluba, takav detalj pokazao se važnijim nego što se možda na prvi pogled činilo.

Foto: Matej Grgić

Borna Šercar program je gradio oko ideje povezivanja različitih generacija, scena i poetika unutar hrvatskog jazza.

No, Borna Šercar je JazzHR koncipirao iz perspektive nekoga tko domaću scenu poznaje iznutra — ne samo njezine kvalitete nego i slabosti, prekide kontinuiteta, manjak prostora za razvoj bendova i kronični problem vidljivosti domaćih autora. Umjesto pokušaja da festival imitira velike europske showcase formate ili dovodi nekoliko „sigurnih“ međunarodnih imena, program je gradio oko ideje povezivanja različitih generacija, scena i poetika unutar hrvatskog jazza. U toj naizgled nespojivoj kombinaciji festival je dobio vlastiti identitet i dinamiku, bez osjećaja da je riječ tek o nizu nasumično odabranih koncerata.

Ako je prošlogodišnji proljetni JazzHR Festival pokazivao kako hrvatska scena može ravnopravno komunicirati s europskim jazz trendovima, ovogodišnje izdanje pokazalo je nešto drugo: da domaća scena ima dovoljno vlastitih specifičnosti, autorskih glasova i neobičnih glazbenih susreta da može funkcionirati kao samosvojni organizam. Upravo u toj raznolikosti — od big banda do improvizacije i soula — JazzHR Spring edition 2026. pronašao je svoj najzanimljiviji i najiskreniji identitet.