Tour de force Krešimira Seletkovića

Ususret novoj praizvedbi ovosezonskog rezidencijalnog skladatelja ansambala Hrvatske radiotelevizije, Krešimira Seletkovića, donosimo osvrt na praizvedbu nagrađene skladbe, promišljanja i drugačije poglede na ovu, za njegov opus značajnu partituru. Praizvedba orkestralne skladbe Dystopia, uz veliki uspjeh priređena 2. prosinca u dvorani Lisinski, pod vodstvom velikog Francuza Pascala Rophéa u Majstorskom ciklusu Simfonijskog orkestra HRT-a, donijela je Seletkoviću i prestižnu Nagradu Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2021. godinu.

Što je distopično u Dystopiji? Pa, zapravo, ništa. S Dystopiom je, moglo bi se reći, sve u najboljem redu.

Nije Seletković to ni skrivao. Pa je, već u programskoj bilješci jasno ustvrdio da se njegova najnovija skladba oslanja na „tradicionalna promišljanja i pogled unatrag”, iako je također dodao da čvrsta arhitektonika djela ne stoji na putu „razvoju muzičke misli”. Prvi je stavak, prema tome, sonatan, drugi kombinira tehnike polifonije i serijalizma, posljednji, pak, priziva tehnike ronda.

Sinteza iskustava

Je li Dystopia onda sklona vrijednostima tradicije? Mogli bismo reći da jest, onoliko koliko niti sam Seletković, cijelim tijekom svojega skladateljstva, nije krio takve poveznice. Dystopia je zasigurno bila idealna prilika za neku vrstu sinteze, koliko vlastitog stila, toliko i raznih iskustava koje je Seletković po putu stjecao.

No je li zbog toga anakronična? Ni najmanje, jer jezik Dystopije autentičan je, autohtono Seletkovićev i posvema suvremen.

Seletković, naime, vjeruje u neprekinuti kontinuum vječne glazbe (koju bismo u njegovu slučaju mogli zapisati i velikim G), iz koje on, u svojim djelima, pokušava dozvati neke prepoznatljive postupke, atmosfere i oblike, izgovarajući ih, međutim, vlastitim glasom i osobnim jezikom.

Struktura je racionalna, temelji se na skladu, jasnoći i preglednosti sadržaja i forme. Zvučnost je, međutim, emotivna, nerijetko silovita pa i gruba, u drugim slučajevima eterična i tankoćutna.

Glazba se ne rađa iz drugih nadahnuća ili poticaja, ona se stvara na polju između izražajnosti, zvuka i strukture. Nastaje „u tišini” (kako je sam objasnio), oblikuje se u duhu – prvo kao neki generalni dojam, karakter ili atmosfera, a skladateljskim postupkom, koji Seletković opisuje kao „borbu za svaku notu”, pokušava se materijalizirati u konkretnom mediju, primjerice, simfonijskog orkestra.

Tradicija je, prema tome, „znanje o vrijednosti”, a skladateljski proces, zaključuje Seletković, „neograničena nadgradnja u beskonačnom i nepromjenjivom protoku vremena”.

Što je onda Dystopia? Prije svega, konstitucijom, kao i podnaslovom – koncert za orkestar. Manje možda posveta najvećim imenima i dostignućima žanra, a ponajprije hommage u tri stavka neuništivom fenomenu simfonijskom orkestru (s velikim O), duboki naklon tome „prekrasnom čudovištu vremena” (D. Detoni) koje je nadživjelo sve Scile i Haribde i ostalo predmet žudnje do današnjih dana.

Forma, gesta i dramaturgija

Prvi stavak najopsežniji je, strukturno najglomazniji i gradnjom najstameniji. U zvuku silovit, izrazito elaboriranoga tematskog rada, u izražajnom smislu krajnje dramatičan, u odnosu na sonatnost gotovo herojski po dramaturgiji, glazbenim sredstvima i karakteru. Ako postoji agregatno stanje kojim bi se opisao, onda je ono bez sumnje čvrsto, kruto, solidno.

Karakterizira ga silovita gesta i retoričnost motivičkoga materijala, snaga i stamenost, opsesivnost i dinamizam glazbenih situacija koje u velikoj brzini smjenjuju jedna drugu, stvarajući stalno zasićenu fakturu zvučanja i paralelnih događanja. Dramaturgija je beethovenovska (s inverzijom tema u reprizi), zvukopis je, pak, brucknerovski, sveprisutan i radijantan.

Drugi stavak je za razliku od njega kao ‘noćna glazba’, ‘pitanje bez odgovora’, tekuć i plinovit, čulan, eteričan; prožet blagom svjetlošću zvijezda, u stanju zastoja u kojemu krvotok staje, a sokovi prestaju teći. Sav u atmosferi između prostora i zvuka.

A finalni tour de force, ritmički izrazito pokretljiv i virtuozan, razvijen je u igri između iscrtkanih i punih glazbenih gesta, s očekivanom reminiscencijom na udaraljkašku kanonadu iz prvoga stavka i završnim rasprskavanjem cjelokupnoga orkestra.

Partitura je napisana virtuozno, koncertantno, bez ograda, s vjerom u orkestar koji će je izvoditi.

Orkestar je shvaćen kao beskonačno polje mogućnosti, boja i izražajnosti, ali slušatelj, već početnim štropotom udaraljki uvučen u djelo, doživljava ga prije svega kao veliki zvučni organizam, složeni sustav mnoštva paralelnih procesa, čiji se životni sokovi stalno prelijevaju i teku, čiji organi svi istodobno zuje, klopoću i bruje, a vitalne energije neprekidno struje i vibriraju.

Partitura je napisana virtuozno, koncertantno, bez ograda, s vjerom u orkestar koji će je izvoditi. Osim što je skladatelj, Seletković je i glazbeni producent, a zvuk i njegova emanacija, u oba slučaja, oduvijek su bili dinamično polje njegova interesa. Tako je i s Dystopiom. Izvedbene tehnike ne idu dalje od bartok-pizzicata, ali se slušatelj mora pripremiti na pravi sonični udar.

Nerijetko su Seletkovićeve skladbe nosile dojmljive naslove (disORDER, Air, Imperfectus, Abyss…), no nikad se Seletković nije oslanjao na narativnost, već na uvjerenje da glazba djeluje vlastitim sredstvima. Stoga, ako kaže da Dystopia posjeduje stanoviti program, u takvoj tvrdnji ne bismo mu smjeli previše vjerovati.

Moglo bi se, doduše, reći da naslovi nekih njegovih kompozicija tematiziraju neke teme izvan glazbe, no njegova glazba rijetko pokazuje veću programnost. Distopija jest možda uokolo, skladanje je bez sumnje odraz svijeta koji nas okružuje, u duši je možda kaos, ali glazbom vlada – red.

Potreba za zvukom

Druga je stvar što su glazbena sredstva u mnogim njegovim kompozicijama, pa tako i u Dystopiji, napeta do krajnosti. No i tu je pitanje koliko je njihova napetost rezultat skladateljeve namjere da to učini zbog izvanglazbenih razloga, a koliko je to plod čiste potrebe za zvukom.

Otkrivanje nove glazbe nalikuje prvim koracima po neutabanu snijegu, poručio je maestro Rophé Simfoničarima HRT-a prije koncerta, a izvedba koju su ponudili bila je svježa i angažirana, uzbudljiva i uvjerljiva. Djelo je s pravom dočekano uzvicima i pljeskom, a maestro Rophé, koji će, na našu sreću, iduće tri sezone redovito gostovati u našoj sredini, pozdravljan je odobravanjem – i orkestra, kao i publike.

Otkrivanje nove glazbe nalikuje prvim koracima po neutabanu snijegu

Praizvedeno djelo prvo je od dva, naručena u programu rezidencijalnih skladatelja HRT-a, vrijednome projektu koji je od 2014. godine, zajedno s Dystopiom, iznjedrio čak četrnaest novih djela hrvatskih skladatelja. Seletkovića u tome programu čeka još jedan izazov, nova skladba za Zbor HRT-a i prvog violončelista Simfonijskog orkestra HRT-a Branimira Pustičkog, Pet stadija žalovanja, čiju praizvedbu iščekujemo upravo danas.