Ipak, Čajkovski

U vrijeme kada su oči javnosti diljem svijeta uprte u rusku invaziju na Ukrajinu i poruke koje stižu iz Kremlja, ali i kada je Zapad shvatio da kultura otkazivanja ruskih umjetnika i djela vodi u slijepu ulicu te otvara Pandorinu kutiju, Berlinska filharmonija na čelu sa svojim šefom-dirigentom Kirillom Petrenkom, rođenim prije pedeset godina baš u srcu Sibira, održala je nekoliko izrazito popraćenih izvedbi opere Pikova dama Petra Iljiča Čajkovskog.

Izniman interes publike ne iznenađuje prisjetimo li se da se radi o prvom postpandemijskom gostovanju orkestra, zbora i solista na Uskršnjem festivalu u južnonjemačkom gradiću Baden-Badenu (izvedbe od 9., 12., 15. i 18. travnja 2022.), nakon čega je izvođački ansambl u dva navrata (21. i 24. travnja) upriličio koncertnu izvedbu opere u Velikoj dvorani Berlinske filharmonije, ali i da je u pitanju bio najavljen duet Petrenko – Čajkovski, provjeren sastav koji ne može iznevjeriti.

Prva Pikova dama

Nekoliko je razloga zbog kojih se nitko ozbiljan nije usudio reći ni riječi protiv njemačkih izvedbi Pikove dame. Već na početku ruske agresije na Ukrajinu Petrenko je snažno osudio čin svoje domovine, olakšavši time bitno i orkestru koji si nakon traumatičnog iskustva za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kada je nosio ime Reichsorchester, ne bi mogao priuštiti još jedan povijesni teret.

Drugi razlog koji ide u prilog uvrštavanju Pikove dame na repertoar sam je skladatelj: Čajkovski je, naime, svojim životnim primjerom posvjedočio da ga ruski nacionalizam nimalo ne zanima. K tome se radnja opere odvija u doba vladavine najpoznatije ruske carice Katarine Velike, inače princeze njemačke krvi koja je u Rusko Carstvo otišla vođena isključivo karijerističkim pobudama pa su sve iluzije o eventualnom tumačenju opere u kontekstu aktualnog političkog antagonizma između istoka i zapada nestale čim je zbor zagrmio: „Živjela Katarina!“

Svojevrstan kuriozitet je da je Berlinska filharmonija u travnju ove godine Pikovu damu izvela prvi put u svojoj 140 godina dugoj povijesti.

Foto: Monika Rittershaus

Potencijal koncertne izvedbe

Koncertne izvedbe opera imaju svoju čar. Iako su zakinute za scenografiju i kostimografiju, tako samo djelomično prenoseći temeljnu ideju skladatelja i libretista, pogrešno bi bilo smatrati da su koncertne produkcije opera nezanimljivi projekti. Slušajući koncertnu izvedbu publika više pozornosti posvećuje glazbi nego izvanglazbenim elementima, poklanjajući pritom bitno više pažnje orkestru koji sjedeći na pozornici na jasniji, glasniji i vidljiviji način sudjeluje u izvedbi u odnosu na standardnu scensku produkciju.

Istini za volju, treba priznati i da su berlinske izvedbe Pikove dame bile poluscenske, jer je izvođački ansambl nekoliko dana prije u Baden-Badenu izveo Čajkovskijevu operu na pozornici Festspielhausa. Bogatu scenu iz Baden-Badena nadomjestio je jedan stolac koji su izvođači povremeno koristili, a instinkt solista bio je dovoljno snažan da akteri radnje prostranstvo velike pozornice smanje na neznatan prostor ispred orkestra koji im je stajao na raspolaganju pa je glume zapravo bilo sasvim dovoljno.

Foto: Monika Rittershaus

Treba naglasiti i da je glume prema kraju izvedbe bilo sve više pa je publika do konca trećega čina uistinu dobila dojam da se nalazi u nekoj od berlinskih opernih kuća, a ne u jednoj od dviju središnjih koncertnih dvorana glavnoga njemačkog grada.

Takva razina ujednačenosti kvalitete među izvođačkim korpusom rijetko se susreće

Koncertna izvedba opere u jednakoj je mjeri u prvi plan stavila sva tri izvođačka elementa: orkestar, zbor i soliste, navodeći tako publiku na zaključak da se takva razina ujednačenosti kvalitete među izvođačkim korpusom rijetko susreće. Nije nevažno da je većina solista stasala u zemljama nekadašnjega Sovjetskog Saveza i da (gotovo) svi očito tečno govore ruski jezik, što je izvedbi dalo na uvjerljivosti, prirodnosti i mekoći.

I prosječna dob pjevača Slovačkoga filharmonijskog zbora, koji je sve zborske dijelove pjevao napamet, odaje da je većina pjevača svojedobno učila ruski u školi, što također objašnjava jezično i glazbeno uvjerljive nastupe zbora. Odličan je bio i dječji zbor Cantus Juvenum iz Karlsruhea.

Tko je Hermann?

Među vokalnim solistima izvedbe Pikove dame od 24. travnja prvo mjesto nedvojbeno pripada glavnome liku, introvertiranom i psihički nestabilnom Hermannu kojega je besprijekorno vokalno i glumački utjelovio armenski bariton-tenor Arsen Soghomonyan. Solist je Hermannove recitative donio gotovo uvjerljivije od njegovih arija i dueta, vješto prelazeći iz psihodeličnih stanja glavnoga lika u lirske scene s partnericom Lisom, koju je igrala muzikalna ruska sopranistica mlađe generacije Elena Stikhina. Iako njezin lik traži takav tip karaktera, pomalo gruba bila je Doris Soffel u ulozi grofice, Lisine bake koja još iz svoje mladosti krije tajnu o tri karte s kojima svaka igra završava pobjedom u korist onoga tko ih posjeduje.

Lik Hermanna gotovo da je unikatan u povijesti opere. Za razliku od Raskoljnikova iz Zločina i kazne Dostojevskoga, koji nosi teret svog neospornog čina, Hermann nije siguran je li ili zapravo nije kriv za smrt grofice koju nazivaju Pikovom damom. Preplašivši groficu u njezinoj spavaćoj sobi na smrt, Hermann njezinoj unuci Lisi priznaje da groficu nije planirao ubiti, nego samo doći do tajne triju karata. Dvojba je li za grofičinu smrt kriv njegov agresivan prepad ili njezine godine i krhka narav dovodi razinu anksioznosti kod glavnoga lika do krajnosti, što može iznijeti samo uvjerljiv i ipak životno iskusan pjevač i glumac kao Soghomonyan.

Orkestar kao dramaturška baza

Čajkovski je dodatno zakomplicirao situaciju složenom partiturom, pa je ispred glavnog lika stajao npr. izazov izvedbe tjeskobnog recitativa, dok doslovno svi ostali – cijeli zbor, orkestar i drugi solisti – razdragano pjevaju o lijepom vremenu. Razdor između sunca koje sja i uveseljava sav svijet te unutarnje tjeskobe već bolesne osobe prvo je trebalo tako vješto pretočiti u partituru, što je Čajkovskome očito uspjelo, a onda i izvesti.

Foto: Monika Rittershaus

Tri su načina na koji orkestar iznosi sve izraženiju razinu nemira kod glavnoga lika i u cijeloj operi.
To su 1) vrlo moćna glissanda, koja djeluju kao da će Velika dvorana Berlinske filharmonije eksplodirati pod pritiskom glazbe; 2) jak postav udaraljki (sve riječi hvale idu timpanistu Wielandu Welzelu) i 3) repetitivni kratki motivi (najčešće u gudačima) u trajanju i od nekoliko minuta. Izvedbena razina svirača Berlinske filharmonije omogućila je da glazbenici donesu sve što je skladatelj zapisao, no pravi ključ uvjerljive izvedbe ipak leži u dirigentu. Stoga je za kraj prikaza potrebno reći nešto i o Kirillu Petrenku i njegovu pristupu Pikovoj dami.

Snažan i discipliniran, a pritom izrazito emotivan

Kada je zagrebački dirigent Oskar Smodek prije sto godina u Leipzigu vidio Arthura Nikischa kako dirigira, zapanjeno je napisao da Petrenkov davni prethodnik na mjestu šefa-dirigenta Berlinske filharmonije orkestru ne daje takt, nego svojim pokretima ocrtava glazbenu liniju i ugođaj koji treba poprimiti izvedba djela. Slično svjedoče video snimke i brojni glazbenici koji su muzicirali pod palicom Herberta von Karajana, do sada najdugovječnijeg šefa-dirigenta Berlinske filharmonije.

Međutim, Kirill Petrenko nije takav tip dirigenta. Ruski maestro kristalno je jasan dirigent, s besprijekorno neupitnim instrukcijama kada glazba počinje i završava. Petrenkov pristup sceni potpuno je automatiziran. Sigurnim i brzim hodom ulazi u dvoranu u trenutku kada zna da je orkestar spreman započeti s muziciranjem, gotovo u maniri vojnika se prvo uspravi, a zatim kratko pokloni pred publikom, stane za dirigentski pult, nakon čega se na nekoliko sekundi isprva usredotoči, a zatim odlučno ispruži ruke i započne dirigirati.

Pritom je poklon pred publikom izrazito simptomatičan: Petrenko ne čeka da pljesak splasne nego odlaskom do dirigentskog pulta daje publici do znanja da mu odobrenje mnoštva ispred sebe ne znači mnogo, već da se želi što prije ‘baciti’ na glazbu tj. posao. Bitno drugačije nije bilo ni nakon izvedbe: ruskom dirigentu aplauz jednostavno ne laska, gledatelj bi čak pomislio da ga pomalo iritira. Preuranjeni zaključak doveo bi do pogrešne pretpostavke da je Petrenko hladan dirigent, no ona se raspline čim orkestar krene muzicirati, a iz jasnih i discipliniranih pokreta krene izlaziti glazba.

Petrenkova Pikova dama uvjerljiva je zbog usklađenosti između čistoće i preglednosti partiture s jedne i dozirane emotivnosti s druge strane.

Petrenkov dirigentski prostor pritom djeluje nevjerojatno velik: iako nije previsok čovjek, publika dobiva dojam da njegove ruke dosežu gotovo do posljednjeg pulta u orkestru. Ukratko, Kirill Petrenko snažan je i discipliniran, a pritom izrazito emotivan glazbenik, koji razumije i duboko osjeća melodiju Čajkovskoga, štedeći je istovremeno od pretjerane patetike. Njegova Pikova dama uvjerljiva je zbog usklađenosti između čistoće i preglednosti partiture s jedne i dozirane emotivnosti s druge strane.

Foto: Monika Rittershaus

Za uspjeh berlinske izvedbe Pikove dame trebalo se poklopiti nekoliko čimbenika. Energiju iz Baden-Badena i radost ponovnog izlaska na scenu nakon dvije godine protupandemijskih mjera izvođači su donijeli i u Berlin, a možda se veća razina motivacije u dvorani osjetila od slovačkoga mješovitog i južnonjemačkoga dječjeg zbora nego od berlinskih profesionalaca.

S druge strane, solisti i osobito dirigent potvrdili su svoju posvećenost djelu i ljubav prema ruskome skladatelju šaljući pritom publici poruku: rat je prolazan, a Čajkovski – vječan.