Da je dan u tjednu, bio bi nedjelja – napisala je o Denisu Katanecu  Valentina Sertić u prvoj svojoj Retrospektivi. Nedjelja je sjetna i nerijetko obična, no često ima puno toga za otkriti nam o nama samima i životu. Jedne takve zamišljene svibanjske nedjelje sastala sam se s Denisom u parku Maksimir kako bismo popričali o upravo odrađenom solo koncertu u AKC Attacku. Kako je bila nedjelja, atmosfera je bila sjetna, ‘zašli’ smo dalje u prošlost.

Kantautor trećeg reda: „Da ljudi znaju na što dolaze”

Koncert Denis Katanec: Povratak kantautora trećeg reda u Mediku je doveo nešto manje od stotinu ljudi, no u intimnom ambijentu AKC Attacka publika je ispunila gotovo cijeli prostor. I to ne samo fizički, već i vokalno. Ovaj kantautor na sceni je trinaest godina i bez obzira na to što „nema ništa od toga”, kako sam kaže, vjernost publike još je jednom dokazala suprotno. „Kada gledam snimke s koncerta”, govori mi Denis u Maksimiru prošle nedjelje, “ne čujem sebe od publike”. Od riječi do riječi, gotovo svaku pjesmu publika je pjevala zajedno s njim. Na repertoaru su se našle pjesme koje inače izvodi s postojećim bendom Klinika Denisa Kataneca, kao i stvari sa starijih albuma.

„Bilo je sedamdeset ljudi, od koliko ljudi u Zagrebu? Kako da dovedeš ljude na nešto što ne žele slušati?”, govori mi sugovornik. Surova realnost je da Denis ne živi od svoje glazbe, dok živi za nju. Ipak, nastavlja u veselijem tonu: “Ono što je pozitivno jest da je u publici puno novih klinaca”.

Denis Katanec | Foto: Jelena Ratko

Zaista, na koncertu u prvim redovima srednjoškolke i srednjoškolci napamet recitiraju sve njegove stihove i pridružuju se masi koja će na kraju koncerta dva puta Denisa ‘izvući’ natrag na pozornicu grlenim uzvicima: „Ho-će-mo još!”

Osim njih, tu su Denisovi prijatelji kao i stariji obožavatelji „kojima cijela stvar s bendom možda nije najbolje legla”, govori Denis, pa su došli na koncert poslušati ono što su zavoljeli u samim počecima – njegovu solo izvedbu.

Kada čovjek vidi da se koncert zove Povratak kantautora trećeg reda, sažali se i ode na koncert, mogli bismo se našaliti na Denisov račun, kao što on to često čini. Bez obzira na to što redovito održava koncerte i bez obzira na to što mu vjerna publika uhodano pjeva sve pjesme kao da ih je uvježbavala godinama, Denis je svoj koncert nazvao kako ga je nazvao. Pitala sam ga zašto.

„Tu se realno nalazim, u trećem redu”, govori mi Denis. „Dao sam to ime zbog svoga velikog zadovoljstva bavljenja muzikom”, nastavlja u sarkastičnom tonu i dodaje da osjeća kako je to njegovo trenutno mjesto na glazbenoj sceni, „bila to istina ili ne, pa da znaju ljudi na što dolaze.”

Što se tiče raspjevane publike na njegovim koncertima, Denis kaže kako je to divno, no kako ne bi htio „da se koncert pretvori u kafansko pjevanje” te dodaje:

„Nisam Mate Mišo, a neki koji su došli prvi put možda bi htjeli nešto i čuti. Dok su se mnogi veselili i pjevali, dobar dio se požalio nakon koncerta da pred kraj više nisu mogli uživati. Al opet, ‘ko sam ja da kažem išta?”

Denis Katanec | Foto: Marina Uzelac

Stari problemi u novom izdanju

Razgovor s glazbenikom, pjesnikom i sanjarom svodi se na činjenice i realno stanje stvari. Bez lažne romantike, Denis govori o svojoj glazbi kao o radu, što ona i jest.

„Za album i spotove dali smo nama velike novce, a zaradimo jako malo po koncertu. Ukupno smo uzeli svatko po tisuću kuna od zadnja dva rasprodana koncerata, ali to je novac koji se ‘vraća’ i ulaže u bend. Zdrava računica ne postoji.”

Godine predanosti i truda nisu mu donijele puno u financijskom smislu, govori mi, nabrajajući poslove koje je radio kako bi mogao preživjeti a nastaviti baviti se onime za što živi. Više godina bio je i asistent u nastavi za djecu s poteškoćama u razvoju, no „plaće su mizerne za tu količinu odgovornosti”, tvrdi, pa se time više ne bavi.

„Svi mi govore, nemoj nikada prestati raditi glazbu, ali što ja imam od toga? Govoriš mi da nastavim raditi glazbu, a nemam para. Potrebna je potpuna predanost ovome što radim, a rezultat je najskuplji hobi na svijetu.”

Dok neki bendovi odlučuju krenuti stopama pjevanja na engleskom kako bi se ‘probili’ i na inozemno tržište, za Denisa to nije opcija. Ne pitam zašto. Njegovi tekstovi su jezično vezani za govorno područje. Kada se igra riječima, igra se materinjim jezikom. „Ne očekujem široke mase, ali očekujem veći broj ljudi na koncertu, više od dvjesto ljudi”, govori mi Denis. Prijatelji i suradnici za njegovu umjetnost imaju razne riječi oduševljenja i strahopoštovanja, a tako i glazbeni kritičari.

„Broj ljudi ne opravdava taj hype kojeg dobivamo. Bliži krug ljudi i oni sa scene odnose se prema nama kao da smo ‘nešto’. Onda dođeš na koncert i vidiš da nisi, da si nešto potpuno suprotno.”

Denis je u životu odsvirao preko tri stotine koncerata, a usporedbe radi, spominje i kako je Ivča iz benda Seine odsvirao i duplo više od toga, „pa sad svaki put mora kretati iz nule”.

„Ivča i ja znamo da, ako ikad išta uspijemo, onda će to biti zajednički. Nema šanse da nas razdvoje, pa da jedan uspije, a drugi ne. Kad nekome od nas dvojice ne ide, onda ovog drugog tapša po ramenu, bit će bolje. Kada je Klinici krenulo zbog Menarta, Ivča je napravio album 22 koji je super, ali ne poziva ljude na zabavu i ples, nego priča o novcima i ozbiljnim temama. Kome se to dâ? Pogotovo ako si ljude naviknuo na Sno sna. Ljudi nemaju koncentracije, glazba je spala na jednostavnu zabavu.”

Iza imena Seine stoje slovenski label Moonlee Records i francuski Vox Project, a iza benda Klinika Denisa Kataneca nešto više od godinu dana stoji Menart, hrvatska izdavačka kuća s kojom započinju suradnju izdavanjem vinila za album Jada, jada.

„Od ljudi za koje ja mislim da vrijede, nitko nije uspješan. Seine bi po kvaliteti i trudu odavno trebali puniti dvorane. Jako su rijetke iznimke u kojima su izvrsni autori uspješni.“

Pitam ga je li se što promijenilo otkada ih je Menart uzeo pod svoje okrilje.

„S Menartom se točno vidi što ti pruža izdavačka kuća i koja je razlika kada nemaš label i kada imaš, s obzirom na koncerte, dolaske na radio, intervjue, da te guraju na televiziju, šalju te svuda”, govori Denis. Ostvarilo se sve što je ova izdavačka kuća obećala bendu, kaže. Otkad imaju label, kritike i recenzije su se umnožile, pa Denis komentira ovako:

„Kada je izašao album, naši poznati, mainstream kritičari – nula bodova, nitko ga nije ni primijetio. A kada je Menart poslao album, odjednom recenzije, pet od pet, ovo je najbolje na svijetu! Ne mislim da je Menart utjecao na ocjene, samo je otvorio jedna vrata za koja alternativni bendovi nemaju ključ. Nezavisni portali redovito prate naš rad i hvala im na tome.”

Ipak, i sa svime što im Menart daje, brojke na streaming servisima su „katastrofa”, tvrdi frontmen grupe. Danas su Spotify i YouTube mjerila za sve, pa tako i za organizatore događaja, navodi.

„Problem je u tome što s takvim brojkama ne možemo opravdati da smo kao neki kritički prihvaćen bend i da imamo nekakvu cijenu”, skeptično tvrdi Denis i pojašnjava kako „danas svi zovu preko brojki, pa kada i postoji šansa da negdje sviramo, kada vide te brojke, tko će te uzeti?”

“Vampiri” kao najavni singl novog albuma ima tek oko dvije i pol tisuće pregleda na YouTubeu. A preglede svi gledaju, „osim par entuzijasta u Hrvatskoj i Srbiji koji će nas pozvati jer misle da to što radimo nešto vrijedi i drago im je da smo tamo”, ističe Denis i dodaje:

„Opominju me iz Menarta da u intervjuima moram biti pozitivan, ali ne mogu lagati da imam pedeset tisuća pregleda kad nemam ili da sam sretan s tim kad nisam.”

Denis Katanec | Foto: Marina Uzelac

Izleti u inozemstvo – jučer, danas, sutra

Pitam svoga sugovornika – kada smo se već dotakli Ivče i grupe Seine – je li razmišljao o nastupima po inozemstvu i misli li da je u tome ta neka ‘slamka spasa’?

“Seine ima francuskog izdavača, pa u Francuskoj znaju za njih i vole ih. Neki drugi bendovi dogovaraju manje turneje po Americi, pa onda to ovdje zvuči kao ‘nešto veliko’, no često su ti nastupi na istoj razini kao i ovdje, pa se svodi na isto”, odgovara.

Denis se mislima vraća u Kanadu i započinje priča o Florianu. Prema istoimenoj pjesmi s albuma Okanagan LTD snimljen je i film Florian redatelja Darija Bukovskog. Kratki dokumentarac govori o troje umjetnika koji se bore za egzistenciju istovremeno radeći ono što vole.

Priča o tome kako je nastala pjesma “Florian” do našeg razgovora mi nije bila poznata. Denis ju je podijelio s nama, a mi je dijelimo s vama, kako bi vam Denis postao bliži i razumljiviji kao glazbenik, ali i kao osoba:

„U fazi Felon nismo mogli naći nikoga u Zagrebu tko bi imao razumijevanja za to što smo radili. Ideja je bila da zaradimo pare u Kanadi i sami snimimo album. Super je krenulo, dok se nije dogodilo sranje s Florianom”, započinje Denis kao pravi tekstopisac.

„To je ona priča iz pjesme. Floriana iz Njemačke upoznao sam u Vancouveru, zajedno s još dva Nijemca i jednim Nizozemcem. Bili smo zajedno na farmi. Namjera je bila doći u Vancouver i pronaći posao, uzeti gitaru za svaki slučaj… Otišli smo u Okanagan, gdje kreće sezona trešnji i jabuka i strava je, možeš zaraditi. Krenuli smo prema tamo, no Florian se putem počeo gubiti, psihički odlaziti, izolirati se.

Počeo je solo planinariti prema vrhu brda gdje je bila berba. Išao je tražiti medvjede koje je jako volio. U jednom trenutku, nešto ga je preokrenulo. Jedno jutro potrgao si je putovnicu. Tada smo se čuli s njegovom mamom koja je rekla da ga probamo staviti na Vancouver u avion. Nakon šest sati vožnje do tamo sa zadnjim parama, pukao nam je auspuh na ulazu u Vancouver. Dopješačili smo do ambasade koja nije radila jer je bio praznik. Proveli smo s Florianom tri dana na ulici i u skloništu za beskućnike među narkomanima.

Ekipa kuha na žlicu i stavlja noge iza leđa i lupa se po glavi, a Florian vadi sve svoje stvari iz torbe i slaže ih po sobi usred noći. Ovi se deru na njega. Svi se deru na sve, a mi umiremo od straha. Spiskali smo sve pare na taj put.”

U džungli su i zečevi navike stekli, jedan je od stihova iz pjesme nazvane po prijatelju glazbenika. Džungla je East Hastings, gdje je Denis vidio grafit na kojem je pisalo: In the jungle, even rabbits have habits.

Za vrijeme Olimpijskih igara u Vancouveru država je ovisnike o drogama smjestila u ulicu East Hastings, koja je i dalje njihovo okupljalište, Denis nastavlja: „Florian je počeo skupljati igle po ulici. Kakav je bio, odmah se uklopio. U pet sekundi je već trebao prodavati krek s njima, vidjeli su da je labilan. Stajao sam iza ugla i gledao što radi da se ne bi izgubio. Bilo je dramatično, no uspjeli smo nekako. Inače, studenti iz Quebeca dolaze u Okanagan, trebala je biti super zabava, logorska vatrica na plaži i party. Ali nije tako ispalo. Potrošili smo brdo para, puno se toga dogodilo. Mogao bih napisati knjigu o tome. Svaka neparna sezona je plodna, a svaka druga slabija. To znači da ti treba puno više vremena za berbu iste količine jabuka i puno manje zarađuješ.”

„Da je Florian tamo ostao, da mu nismo pomogli, nikad se ne bi vratio kući”, zaključuje Denis suosjećajno, u svom stilu.

Za snimanje albuma nije zaradio, štoviše, nije imao za put natrag doma te je stopirao gotovo pet tisuća kilometara u par dana natrag do Zagreba. Vratio se u siječnju, a na proljeće iste godine izašao je album Okanagan LTD, uz pomoć suradnika Matije Habijaneca.

Vratio bi se u Kanadu na isto mjesto jer voli berbe i fizički rad, tvrdi Denis. Treba posao, i to „posao koji će me toliko iscrpiti da o glazbi uopće ne razmišljam”, kaže. Ipak, Kanada mu nije opcija jer se zbog cijele situacije zadržao dulje od planiranog te više nema pravo ulaska u državu.

Foto: Marina Uzelac | Foto: Marina Uzelac

Biti ili ne biti – umjetnik?

Denis za sebe neće reći da je umjetnik. Kada sam ga pitala kakva iskustva ima s fanovima, odgovorio je:

„Jedna priča koja govori o mojoj popularnosti jest da su me dva puta do sada prepoznali i zaustavili na ulici u ovih trinaest godina. Jedan od njih bio je kada sam s Felonom snimao “Svesku budnih” cijelu noć, bio sam katastrofa, zmazan, nikakav, ali sam morao ići na koncert Vlaste Popić. Kronično umoran došao sam u Močvaru, a neka cura mi priđe i kaže: ‘Joj, ti si Felon, Denis Katanec! Isuse, kako ja tebe volim. Te mogu zagrliti?’, kao možeš, a ona će: ‘Nema veze što smrdiš i što si znojan, jako mi je drago.’”

Na klupici do nas u Maksimiru sjedi gospodin u zlatnim godinama koji se u ovom trenutku odlučuje ‘ubaciti’: „Možda još netko ode u muzičare, reci im!”

„Ja sam dokaz da ne treba ići u muzičare”, odgovara mu Denis, a ovaj će: „I ja sam počeo, pa sam odustao, još za vrijeme Jugoslavije.”

Nakon prošlotjednog nastupa u sklopu festivala Indirekt, ovog će ljeta Denis s Klinikom nastupiti u Ljubljani i u sklopu festivala VUM Fest u Vrbovcu. Novi album benda trebao bi izaći krajem ove godine.

Čudne stvari danas prolaze, zaključuje Denis komentirajući još jednom kako malo pregleda ima spot za pjesmu “Vampiri” na YouTubeu.

U svitanje zore, ‘vampiri’ (značenjski ispravnije ‘demoni’) izlaze van, ali ne umiru od svjetlosti. „Voljena osoba prihvatit će sve naše nesavršene demone takve kakvi jesu”, govori mi Denis. O tome je riječ u prvoj pjesmi koju Klinika izbacuje nakon albuma Jada, jada. O tome je na neki način riječ i u Denisovu životu.

On je vampir koji je puno toga prošao da bi došao gdje je danas – na mjesto koje je daleko od savršenog. Publika ga prihvaća takvog kakav jest, a on ne može prestati biti ono što (zna da) jest. Financije pate, no Denis će se snaći. Valentina je ponovno iskoristila odličnu metaforu raspoređujući predmete po svojoj glazbenoj kupaonici; on je rupa što odvodi prljavu vodu. I to ne zato što je pesimističan, već zato što, unatoč svim okolnostima, i dalje funkcionira te živi na sceni.

Nedjelja je poseban dan, kao da je izdvojena od ostatka tjedna. Puno toga daje, a malo uzima. Znajući da je zaslužila, neskromno se bori za sebe. Nakon trošnog tjedna, nedjelja je dan za dušu. Odmor ne košta ništa, ali znači puno. Nedjelja je podcijenjena.

Denis Katanec je nešto poput nedjelje.