Sve učestaliji komentari na društvenim mrežama i medijski napisi koji napadaju izvođače što su bili popularni prije dolaska interneta na vlast, kao i njihovo nekritičko slavljenje s druge strane pokazuju da međugeneracijski jaz žestoko drma i glazbu. No to su pucnjevi u prazno, očito je iz mnoštva primjera.

Sredinom osamdesetih, u izvrsnome tjedniku koji je inicijalno bio domaćin Feral Tribuneu – Nedjeljnoj Dalmaciji – kolumnist Aleksandar Tijanić obrušio se na Sašu Lošića i Plavi orkestar zbog pjesme „Bolje biti pijan nego star“. Zasmetala ga je ta glazbena i medijska ‘tiranija’ mladosti kao nečega što valja slaviti u glazbi (Prljavo kazalište: „Sve je lako kad si mlad“, Film: „Kad si mlad“, Pekinška patka: „Biti ružan, pametan i mlad“…) i društvu, dok se, eto, nekoć slavljena mudra starost počinje prezirati.

Da nije kasnije bio apologet Miloševićevog režima, bila bi to najgluplja kolumna inicijalno jednoga od ponajboljih novinara s ovih prostora. Sasvim je bespredmetno umanjivati važnost juvenilnih stremljenja u glazbi i umjetnosti, kao što je i beskorisno odbacivati sve što je „staro“, pogotovo u glazbi.

Pa ipak, zapazit ćemo ovih dana u mnogim komentarima na društvenim mrežama pa čak i u medijskim izvještajima kako su, na primjer, nastupi izvođača iz osamdesetih loši i nepotrebni, ponajviše zato jer ne nude ništa novoga nego izazivaju nostalgiju.

Kod nas je (jugo)nostalgija trideset godina sustavno medijski proskribirana pa onda valjda svaki pokušaj aktualnog pridavanja važnosti onome što je nekad bilo značajno mora biti sumnjivo. Potom, na koncertima tih izvođača okuplja se neka stara publika (oni iz pjesme „Bolje biti pijan nego star“), što znači da to defaultno ne valja. Na koncu, najveći krimen je što izvođač nije u trendingu na YouTubeu, nema milijun fanova na Spotifyju, a njegove pjesme formatirane radijske postaje ne emitiraju. Ili nije „indie“.

Ideološka važnost glazbe

S druge strane, stariji slušatelji i posjetitelji smatraju da novi izvođači nemaju vrijedne albume, pjesme im ne postaju evergreeni, glazbi ne pridaju ideološku važnost, nego je doživljavaju samo kao zabavu, a i ono što mlade danas zanima uglavnom su varijante ili nesnosne buke ili dosadnih melodija. Kod nas će se generacije ujediniti uglavnom kada treba nešto zajednički mrziti, na primjer, cajke, dok će sve rjeđe nalaziti neku glazbu koja ujedinjuje.

To je i prirodan proces, jedino što se nekad odvijalo usmenom predajom, a danas društvenim mrežama. „Kak se nekad prašilo, ovi danas nisu ni za šta! Pa zar je sviranje uživo s laptopom glazba?”, i tako dalje. Dakako da je radost otkrivanja nove glazbe s druge strane bila sve veća što je pametovanje bilo intenzivnije.

No, danas je riječ o tome što su i jedni i drugi argumenti ispravni, odnosno glazba jučerašnjice i glazba današnjice može paralelno izvrsno funkcionirati. Samo treba zanemariti isti kriterij, jer on više ne postoji.

Točno se zna i od kad – od početka devedesetih kad je Internet postao alat koji je napravio društveni prevrat i zamijenio dominantno društveno uređenje – kapitalizam s aktualnim – netokracijom. Konkretan datum? Bilo je to 22. lipnja 1994. kad je elektronski dvojac The Future Sound of London predstavio singl „Lifeforms” ponudivši ga isključivo kao download na SonicNetu.

Već tad je rock kao kultura posustao: nakon albuma grupe U2 Rattle and Hum 1988. rock je prestao biti dominantna vrsta glazba u popularnoj kulturi, a nakon postavljanja CD-a kao globalnog standarda počela su se mijenjati i druga pravila. Na primjer, Nirvana je vjerojatno posljednji bend čija su imena svih članova bila poznata baš svima. Internet je sa sobom donio kakofoniju informacija pa je due dilligence kao način doživljavanja glazbe odumro. No, izvođači koji su punili dvorane i stadione – nisu. Oni dalje jezde svijetom povremeno prekidajući turneje zbog pandemije ili kakvog rata, no okupljaju i svoju generaciju i mlađe koji će u njima prepoznati neki dio vlastitog identiteta. Uglavnom više nemaju hitove za masovnu uporabu, ali će redovno snimiti sjajni album, samo što to više nije toliko bitno – albumi su tijekom tri desetljeća dekonstruirani i važni su uglavnom generacijama koje su odrastali uz njih. Indikativno je da su ti izvođači, barem u rock kategoriji i dalje – najveći. Skupljaju najveći broj ljudi na koncertima i uspješno prodaju nostalgiju.

Mlađima kojima glazba više nije taktilna kategorija (porast prodaje vinila kombinacija je efektne prodaje nostalgije, hipsterskih poriva i zanimanja pripadnika generacije Z) takvi izvođači ne samo da su prestali biti u fokusu, nego za njih nisu ni čuli! Prema istraživanju britanske audiokompanije Roberts svaki treći dženzer (pripadnik generacije Z, od 12 do 23 godine) ne zna tko su Beatlesi, a svaka druga ne zna tko su U2, Prince, Queen ili David Bowie.

U anketi napravljenoj među dvije tisuće osoba najviše ih poznaje Beatlese (68,97 posto), slijedi Elvis Presley (67,24  posto) i Whitney Houston (67,24 posto). Najmanje su im poznati Aretha Franklin (36,64 posto) te U2 i Supremes (40,09 posto).

S druge strane, tradicionalisti, odnosno publika starija od 74 godine (Tiha generacija) najviše poznaje Beatlese (92,59 posto), Paula McCartneyja (91,67 posto) i Elvisa Presleyja (90,74), a najmanje grupu Bon Jovi i Princea (50,93) te Elvisa Costella (52,78 posto). Da, generacija starija od 74 godine uredno pohodi koncerte, a neki nastupaju s većom kondicijom i žarom od mnogo mlađih kolega.

Kad su posrijedi suvremeni izvođači s hitovima na top-ljestvicama, rasprodanim dvoranama i fanovima na streaming servisima, Tiha generacija najviše poznaje Eda Sheerana (61,11 posto), slijedi Lady Gaga (53,70 posto) i Beyonce (47,22 posto). Pojma nemaju tko je AJ Tracey (0,93 posto) niti su čuli za TikTok zvijezde Oliviju Rodrigo i Doju Cat (1,85 posto). S druge strane, generaciji Z najpoznatiji su Ed Sheeran i Beyonce (76,72 posto) te Nicki Minaj (75,43 posto), dok najmanje zarezuju Destiny’s Child (50 posto), BTS (50,43 posto) i Aitcha (60,35 posto).

Rock za ugodno starenje

Istraživanje pokazuje sve veću generacijsku podijeljenost koja utječe i na druge trendove. Rock glazba rascijepila se na masovnu i alternativnu. Masovna rock glazba sve više postaje, kako je to Dražen Vrdoljak definirao, „rock za ugodno starenje“ i posve odgovara generacijama u poznijim godinama; postaje na neki način novi jazz. U tom smislu, kao što sve rjeđi imaju primjedbe da neki jazz izvođač zvuči staromodno ili da prodaje nostalgiju, tako će gubljenjem relevantnosti i velikani rocka iz sedamdesetih i osamdesetih biti pošteđeni neargumentiranih kritika, ali i široke percepcije kao što je to sada slučaj. S druge strane, zanimljivi novi rock izvođači mogu uvijek regrutirati novu publiku i uredno snimati dugovječne albume, ali suvremena im publika neće pridonijeti da oni postanu veliki poput istoznačnih im bendova iz zlatnog doba rock glazbe, od šezdesetih do osamdesetih.

Osnovni razlog je taj što mlađahna publika, za razliku od svojih roditelja u tome uzrastu, nema dovoljno vremena posvetiti se pojedinom izvođaču ili glazbi. Prema studijama, pripadnicima generacije Z prosječan raspon pažnje je otprilike osam sekundi, za razliku od milenijalaca kojima je raspon pažnje dvanaest sekundi; boomerima se raspon pažnje mjeri u minutama. Pripadnici generacije Z provode vrijeme uz prosječno pet različitih ekrana (smartphone, TV, prijenosno računalo, stolno računalo i tablet) i ne komuniciraju na uvriježeni formalizirani način; spontaniji su i direktniji od prethodnih generacija. Strpljenje im nije jača strana, a distorzija pažnje normalno je stanje pa tako doživljavaju i glazbu.

Za razliku od starijih digitalnih doseljenika, oni su prva generacija digitalnih domorodaca pa ne samo da su naviknuti na dostupnost informacija (boomeri i generacija X itekako su morali tragati za informacijama i – glazbom), nego i na njihovu neposrednost. Pripadnici generacije Z mogu istovremeno stvoriti dokument, urediti ga, objaviti video na TikToku ili fotografiju na Instagramu, voditi telefonski razgovor i slušati hit sa Spotifyja – sve iz korisničkog sučelja smartphonea. Generacija Z preuzima informacije u trenutku, no jednako brzo gubi interes i upravo u tome leži ključ percepcije glazbe nekad i danas.

Drukčiji kriteriji za drukčija vremena

Stoga glazba i izvođači koji su bili poznati i veliki prije 1994. i oni poslije toga mogu biti percipirani i prihvaćeni istodobno, jedino ih ne valja uspoređivati istim kriterijima.

Tako bi naziv pjesme „Bolje biti pijan nego star“ danas bolje funkcionirao kao „Najbolje je biti i pijan i star“. Ili možda, „Bolje biti pijan nego mlad“. Jer, ionako je milenijalcima i pripadnicima generacije Z bitnije tko pripada kojoj generacijskoj skupini i način na koji se provodi, negoli da u pjesmama slave svoju mladost. Mladi su u svakom slučaju, a pijanstvo je ionako ukorijenjeno u korpus popularne glazbe na ovim prostorima, dovoljno je čuti udarne skladbe Siniše Vuce. Ili – kako bi to pripadnik tihe generacije Keith Richards rekao: ovo je surov svijet i potrebno je nekad nešto uzeti kako bi se isključili.