Gojira u Domu sportova: Mrcinska fešta za kakvu metalci žive
Gojira, najuspješniji suvremeni metal bend iz Francuske, je u subotu, 30. srpnja, bila u gostima u Domu sportova. Ekološki osviješteni metalci predstavili su stvari s novog nagrađivanog albuma Fortitude, a prije njih dvoranu su ugrijali novozelandski Alien Weaponry i Britanci Employed to Serve.
Još jedna u nizu izvrsnih metal karavana koje prolaze kroz Zagreb na ovogodišnjim europskim turnejama posjetila nas je u subotu u Domu sportova. Uz francusku Gojiru, imali smo prilike čuti i metalkoraše iz Engleske Employed to Serve čija je pjevačica Justine Jones oduševila moćnim glasnicama na kojoj bi joj mogao zavidjeti svaki muški kolega.
Nakon kratkog seta Engleza, Novozelanđani Alien Weaponry stupili su na pozornicu s moćnim stavom i teškim zvukom. Prenijeli su ratobornost i žestinu maorskih predaka na domaću publiku koja se, na zapovijed gitarista i pjevača Lewisa de Jonga, podijelila u dvije grupe i počinila drevni ritual metalaca – wall of death – za potrebe snimanja novog spota.
Misteriozno platno nadvilo se preko pozornice nakon predgrupa. Na njemu su se izmjenjivali plemenski simboli i obrisi dima. Krcati parter skupa s tribinama urlao je na svaku sjenku roadieja koja bi se pojavila iza platna i svaki trzaj žice ili udarac bubnja kojim su vršili posljednje pripreme prije spektakla.
Gojira u Domu sportova / Matej Grgić
Tisuće ruku nabacivale su se gumenim napuhanim kitovima koje su fanovi donijeli referencirajući se na omiljenu “Flying Whales“ s albuma From Mars to Sirius.
Istu su imali prilike čuti uživo pola sata kasnije.
Uzbuđenje je isijavalo iz publike i pretvaralo se u topli zrak, a vrhunac se desio kad se na platnu pojavio tajmer i stao odbrojavati 180 sekundi do početka. Mala dvorana tresla se od ovacija i urlika, platno je napokon palo i otkrilo francuske velikane žanra.
Predoziranje duplom pedalom nemilosrdno je počelo i nije stalo punih 90 minuta. Nekoliko kružnih moshpita formiralo se na floru. Parter je podsjećao na masivnu kaljužu sačinjenu od ruku i kosatih glava koje su se talasale kao da su povezane vrpcom, a one jame u kojima se šaketalo u krug uvlačile su nove žrtve poput smrtonosnih vrtloga.
Gojira u Domu sportova / Matej Grgić
Koncert je poprimao sve elemente one prave, poštene i mrcinske metal fešte za kakvu ti ljudi žive. No, onaj tko misli da metalci dolaze na koncerte samo kako bi se dobro uznojili i pretrgali, grdno bi se prevario. To su vjerni obožavatelji koji svoje idole cijene i štuju poput božanstava.
Tekstovi su ovdje često kompleksni kao i bubnjarske i gitarske dionice, ali znaju se napamet. Također je zanimljivo što nerijetko izlaze iz otrcanih okvira romantike, seksa, droge i novca i pretvaraju se u povijesne ili fantastične priče epskih razmjera.
Gojira ima poseban narativ kad su u pitanju tekstovi. Kroz dvadesetogodišnju karijeru svojim pjesmama upozoravaju na ekološke promjene i promiču aktivizam i brigu za okoliš. Najbolji primjer pjesma je s novog albuma, “Amazonia“, kojom su zatvorili koncert. Osim što im je iznjedrila nominaciju za Grammyja, njezina priča dotakla se puno većeg i doslovno, gorućeg, problema na koji zaboravljamo. “Amazonia“ je oda najvećoj svjetskoj prašumi i upozorenje na štetu koju činimo plućima Zemlje. Pri izlasku prošlogodišnjeg singla Gojira su pokrenuli dobrotvornu akciju kojom su prikupljali sredstva za očuvanje izvornih brazilskih plemena koja su najviše pogođena pretjeranom sječom i požarima.
Gojira u Domu sportova / Matej Grgić
Gojirin koncert trebao se održati u Tvornici kulture, no zbog velike potražnje prebačen je u malu dvoranu Doma sportova gdje je, nažalost, morao pretrpjeti loše ozvučenje i kriminalnu ventilaciju. Isti problem očit je na svakom koncertu u navedenoj dvorani, posebice kad se radi o metalu.
Scenski impresivni koncerti pate vizualno i auditivno. Pozornica je malena, laseri i reflektori ne postižu svoj puni potencijal jer je prostor zbijen, a ventilacija je slaba ili nepostojeća što je velik problem kad se nalazite pod uzavrelim limenim krovom koji se pekao cijeli dan.
Kvaliteta zvuka jako varira iz različitih gledišta na tribinama i parteru, a kad ozvučenje pokušava pretrpjeti masne rifove poput Gojirinih, zvuk svakog instrumenta utapa se u distorziji i postaje jednolična buka. Čist vokal tijekom ovakvih dionica možemo zaboraviti. Nerijetko tijekom koncerta bezuspješno sam se trudio razaznati i prepoznati tekstove koje sam prethodno dobro proučio. Iako se radi o growlanju, glas Joea Duplantiera daleko je od nekih ekstremnijih, a žanrovski mu bliskih, kolega. Na studijskim verzijama sasvim se jasno može razumjeti o čemu Francuz pjeva, dok u Domu sportova to nije bio slučaj. Možda i bolje, s obzirom da vokali nisu jača strana ovog benda.
Šalu na stranu, subotnji koncert bio je, nažalost, još jedan dokaz da Zagreb nema adekvatnu dvoranu za grupe koje su prerasle manje i veće klubove i nadomak su stadionima i arenama, ali još uvijek nisu tamo. Istom smo mogli svjedočiti u lipnju kad je Mastodon svirao u Hala parku. Svjetski bendovi dolaze nam u zastarjele i nedorasle prostore.
Gojira u Domu sportova / Matej Grgić
Problemi s ozvučenjem ipak pali su u drugi plan i postali sasvim neprimjetni jer nas je Gojira hipnotizirala svjetlosnim spektaklom.
Stotine reflektora, ledica i lasera bez mane su neonskim bojama pratile svaki takt i pričale nam priče o zagađenim morima, neotkrivenim svjetovima i letećim kitovima. Dojam je obogatilo i desetak moćnih dimnih topova i eksplozije konfeta.
No, najveća pohvala ipak ide Francuzima. Komunikacija i interakcija između braće Duplantier i publike bila je nevjerojatna. Dok je jedan neumorno zahvaljivao domaćoj publici na odazivu i energiji, drugi je između pjesama zabavljao bubnjarskim solom, pločama s natpisima na hrvatskom i dijeljenjem barem petnaestak palica najvjernijima u prvim redovima.
Domaći fanovi desetorostruko su im vratili pruženu ljubav i užitak desetominutnim ovacijama prije i poslije nastupa, a singalong tijekom “The Chant“ izazvao mi je trnce po tijelu. Svjedočiti ovakvoj povezanosti između glazbenika i publike bila je prava čast i užitak.
