lis

2022

Izvještaj

Ženski koncertni diptih festivala musikprotokoll - "Ići dalje i ne odustati"

musikprotokoll © ORF musikprotokoll/Martin Gross

Ovogodišnji musikprotokoll u Grazu imao je sve izvanjske (i ne toliko manje bitne) uvjete zadovoljene: lijepo vrijeme u štajerskoj prijestolnici, omogućen direktan javni prijevoz do glavne dvorane (što je do prošle godine bilo problematično i znalo je potrajati mnogo dulje da bi se stiglo do dvorane koja je, uzgred rečeno, 2002. doživjela uspješnu transformaciju od nekadašnje tvornice), kao i gradske prometnice sasvim lišene gužve, što se, za razliku od Beča, ovdje bez pogreške može očekivati baš svakoga radnog dana od kasnopopodnevnih sati nadalje.

Styrian Improvisers Orchestra / musikprotokoll 2022.

Pa ipak, uspoređujući njegova prethodna izdanja s ovim aktualnim, rekla bih da je, po pitanju brojnosti posjetitelja, ovo ipak bio nešto manje dalekosežan projekt. Ono što se već svakako posljednjih nekoliko godina dade primijetiti, jest da kustoski tim austrijskoga nacionalnog medijskog giganta, ORF-a, s Elke Tschaikner koja je na čelu festivala već deset godina, iz nekog razloga ne koristi (ili im nije dan na raspolaganje?) puni potencijal reklamnih strategija za oglašavanje manifestacije. A svatko tko Austriju posjeti barem i na kratko, i to ne samo Beč ili Graz, svjestan je do koje su mjere reklamni programi (i digitalni i oni opipljivi, fizički) ovdje utkani u svakodnevicu, te do koje je mjere oni posljedično mogu i oblikovati.

No, ne bih sada krivnju svaljivala isključivo na ovakav jedan parametar koji može biti tek jedan u nizu razloga sve tanjeg udjela publike u glazbenim produkcijama, napose onima u području suvremene klasične glazbe. Riječ je, dakako, o problemu na ’tisuću platoa’, pri čemu ne treba zanemariti niti neke imanentne transformacije koje je proživjelo tijelo publike kroz ne toliko davnu prošlost.

Tri skladateljice iz Hrvatske u glavnome dijelu programa

Ono što je posebno privuklo našu pažnju na ovogodišnjemu musikprotokollu bile su dvije praizvedbe, i to dviju domaćih skladateljica – Margarete Ferek-Petrić i Mirele Ivičević. Dan za danom, petak i subota, svaka u svojoj ženskoj reprezentaciji, obje praizvedbe sa sjajnim orkestrima, daju svakako prostora za usporedbu. Zajednička okosnica jest i činjenica koju je jedan od članova kustoskoga tima Festivala i njegov prijašnji voditelj, Christian Scheib, pri uvodu u obje koncertne večeri višestruko apostrofirao: da je riječ o do sada na musikprotokollu još ne prakticiranome programskom modelu u kojemu su sva djela praizvedbe, i to one – skladateljica.

Najavio je i da to nije novìna koju će Festival usvojiti apsolutno, unatoč činjenici da su od njegova osnutka program (praizvedbi) gotovo bez iznimke činila djela muških skladatelja. Ogradivši se pritom od mogućnosti iščitavanja takve odluke kroz vizuru mjera pozitivne diskriminacije, Scheib je istaknuo da je riječ o izvanrednim autorskim naporima ovih skladateljica. Dvije women only večeri u predivnoj dvorani Helmut List, stalnome prostoru krovne manifestacije mp-a: festivala steirischer herbst.

ORF-ov Bečki Radio-simfonijski orkestar pod ravnanjem Yalde Zamani 7. je listopada program otvorio sa, sasvim iznenađujuće, djelom Lune Alcalay, skladbom identifications, iz 1970., sada po prvi put izvedene, i to u revidiranoj verziji iz 1995. godine.

Skladateljica rođena u Zagrebu 1928., te školovana i dalje aktivna u Beču, a čijemu se radu austrijska muzikologija u posljednjih dvadesetak godina posvetila tek faktografski (Alcalay je preminula 2012.), na koncertnim je pozornicama još veći kuriozitet. Skladba se programski prigodno naslanja na ovogodišnju tematsku riječ Festivala: izmišljenu kovanicu whodentity, koja, kako najava govori, nastoji „rasvijetliti goruća aktualna pitanja o pripadnosti“, identitetu i iz tih instanci proizašlih odnosa moći.

Nisu pri tome u središtu samo rodni odnosi, iako je vodstvo musikprotokolla svojim ženskim statementom htjelo u potpunosti „preokrenuti stvari u strukturalno najkonzervativnijem žanru kojim još uvijek snažno dominiraju muškarci.“ Naime, pitanje identiteta i odnosa ljudskog bića prema ne-ljudskome i ne-ovozemaljskom još je jedna razina koju je koncept whodentity ovogodišnjega izdanja štajerskoga laboratorija novog zvuka imao okupiti.

Bečani u gostima i nedorečenost (pra)izvedbe

Margareti Ferek-Petrić praizveden je klavirski koncert naziva The Orgy of Oxymorons, posvećen pijanistici Mariji Radutu, koja je djelo i izvela. Kako skladateljica navodi u opširnome opisu djela, riječ je o materijaliziranoj fascinaciji oksimoronom kao semantičkim sredstvom koje reflektira kontradiktornosti jezika ali i svakodnevice, te konceptom orgije, kao svime onime „što prelazi uobičajenu mjeru i ogrješuje se o običaje“, između ostalog.

Margareta Ferek-Petrić gradi imaginarij suigrom poznatog i nepoznatog, asocijativnog i improviziranog, gradeći međuprostore tih polova u prvome redu proširenim tehnikama instrumentacije

U zvučnome smislu Ferek-Petrić gradi ovaj imaginarij suigrom poznatog i nepoznatog, asocijativnog i improviziranog, gradeći međuprostore tih polova u prvome redu proširenim tehnikama instrumentacije. Poigravajući se tradicionalnim načinima dobivanja zvuka, kao i fizičkom manipulacijom pojedinačnih instrumenata, efekt koji njezina Orgija zadobiva onaj je očuđenja i tek katkad nekog osobnog smiraja koji nam pruži neko ‘poznatije’ glazbeno mjesto (pri tome se autorica potrudila direktne citate sasvim zakučasto i teško prepoznatljivo utkati u zapis). Ovdje bih izdvojila fantastično neobičan tretman udaraljki, za koje je katkada bilo teško razaznati je li izvor zvuka zapravo – digitalan?

Riječ je o velikome zvučnom platnu, formalno, reći će Ferek-Petrić, također oksimoronu (referirajući se na žanr klavirskoga koncerta u 21. stoljeću), koji tematski materijal slaže manje principom repeticije i hijerarhizacije, a više se posvećuje izoliranim strukturama i zvučnoj boji. Generalni plan čine kontinuirane izmjene punog zvuka i fragilnijih formacija, a razmjerno ‘tradicionalan’ okvir remete cezure u vidu izgovaranja slogova riječi ok-si-mo-ron ili gužvanja papira – koncepcijski uzeto i ne baš najsvježiji postupci.

Odnos klavir-orkestar građen je gotovo amalgamski, s rijetkim solističkim nastupima. Ipak, tragovi žanrovskoga naslijeđa koncerta objelodanili su se u solističkoj kadenci, koju je odlična Maria Radutu iznijela tehnički dojmljivo, a bešavno ‘prelijevanje’ u bučni orkestralni klimaks jedan je od najboljih momenata skladbe.

Samoj izvedbi ima se zamjeriti povremeni nedostatak komunikacije između dirigentice i ranije spomenutih udaraljki, a iste su se ritamske nestabilnosti uočavale između nastupa velikoga bas bubnja i klavira. Veselit će me ovu efektnu skladbu čuti ponovno, s nešto preciznijom izvedbom i prvenstveno boljim mikrofonskim settingom za klavir.

Djelo britansko-iranske skladateljice, umjetnice i turntable glazbenice Shive Feshareki, nazvano Sama-zan Trip, pobrinulo se za zvučno egzotičniju sliku od one koju još uvijek očekujemo na koncertu suvremene glazbe. Ambisonični turntable u improvizacijskom postupku reagira na orkestar, ‘skuplja’ zvuk i emanira ga u novim oblicima, uz pomoć elaborirane mikrofonične arhitekture koju je publika, ovisno o mjestu sjedenja, doživljavala dinamično i vrlo živo.

Koncert je završila austrijska praizvedba nove skladbe Olge Neuwirth – buntovne kćeri Graza, i skladateljice čija je glazba u velikoj mjeri obilježila i programsku povijest musikprotokolla. According to What dvostruki je koncert za violončelo (izvela Tanja Tetzlaff) i udaraljke (Hans-Kristian Kjos Sørensen), nastao kao refleksija na seriju velikih platana Jaspera Johnsa, velikana apstraktnog ekspresionizma.

U inteligentnim preklapanjima koncepcijskih ideja, u ovom slučaju između slikarstva i kompozicije, s prominentnim glazbenim gestama koje pismo Olge Neuwirth uvijek čine prepoznatljivim, i ovoga se puta potvrdila višeslojnost njezine kreacije: istovremenost vladanja skladateljskim umijećem i formalnim zakonitostima, i inzistiranja na autorskoj slobodi i osobnim umjetničkim afinitetima.

Imaginativno dinamičko bojanje ansambla Modern

Kao i Margareta Ferek-Petrić, Mirela Ivičević, koja se također školovala te živi i radi u Beču, često je viđena gošća na programu musikprotokolla. Na subotnjem se koncertu predstavila festivalskom narudžbom, skladbom Leviathan posvećenom ansamblu koji je u Grazu djelo i praizveo, frankfurtskom Ensemble Modern. I zaista, kako sam ranije navela, obje se večeri, i to ne samo koncepcijski, zaista mogu promatrati kao svojevrstan diptih ženskoga suvremenog skladateljstva, a prvu direktniju komunikacijsku liniju vidjela sam u prvoj skladbi ove večeri, u djelu Healing slovenske skladateljice Petre Strahovnik.

S neuobičajenim rasporedom dionica u prostoru, Strahovnik je kreirala svojevrstan analogni pandan eksperimentu lomljenja i dislokacije zvučnih struktura kakvu je večer ranije pred nas (oko nas) postavila turntable umjetnica Shiva Feshareki. Filigranski istkano, s neobičnim kružećim zvučnim strukturama mantričkog karaktera, Healing je bio idealan odabir za početak večeri.

Kompozicija Leviathan Mirele Ivičević tematski se iščitava iz njezina duhovitog kratkog teksta koji prati skladbu. Navezano na crticu iz života, s jednom kritičarskom primjedbom da je jedna njezina ranija skladba možebitno toliko dobra baš zato što se Ivičević bavi ‘ženskom temom’, Leviathan je simbol rodnog jedinstva, umjetničke univerzalnosti i emanacija teze da „između genitalija i kreativnosti ne postoji veza,“ kako autorica piše.

Levijatan je teren koji svojom snažnom simbolikom i kulturnom određenošću otvara prostor rasprave o ženskoj participaciji u životu, ali i umjetnosti

Kao i mitološka figura Lilit, i pripisana joj uloga prve, neposlušne žene prvoga Božjeg sina – Adama (zamjenice za čovjeka i za čovječanstvo), a koja se u opusu (ali i životu) Mirele Ivičević nadaje kao važna, Levijatan je ponovno teren koji svojom snažnom simbolikom i kulturnom određenošću otvara prostor rasprave o ženskoj participaciji u životu, ali i umjetnosti.

U nevelikoj orkestralnoj dispoziciji: gudači, puhači, dva seta udaraljki, klavir i harmonika, Leviathan je već kroz prve taktove nagovijestio maksimum efekta. Još uvijek egzotičan u ovakvoj orkestralnoj arhitekturi, zvuk harmonike istaknuo se i tematski i kvalitativno, s mudro određenim odnosima zvuka: onoga punog u odnosu na efekt ‘vjetra’ – zvuka potiska zraka kroz korpus, ali i rapsodične raspjevanosti nasuprot kratkom mijehu.

Okvirno se u kompoziciji osjećaju tri dijela, s kriterijem razlike u tretmanu zvučnih gêsta kao mogućom smjernicom; gušći početak, u kojemu se materijal provodi gotovo tematskim principom, središnji fokusiran na zvučne boje i isticanje različitih struktura, i treći kojim dominira svojevrstan stasis, rezerviran za ambijentalna rumorenja fragilnog zvuka i zraka koje proizvodi harmonika.

David Niemann ravnao je ansamblom sa zapanjujućom kontrolom, a razložene vertikale Leviathana bile su fantastično igralište za demonstraciju kirurški preciznih nastupa dionica. Imaginativno dinamičko bojanje (s najgušćim gestama koje su ponovno potvrdile Ivičević kao majstoricu orkestracije) još je jedan aspekt koji se u Niemannovu angažmanu bez iznimke mora istaknuti.

Dirigentska pedantnost uočavala se i u praizvedenoj skladbi Milice Đorđević Transfixed-Zyklus: 4 Miniaturen u paučinastoj, gotovo enformelovskoj glazbenoj zamisli koja u malenome rasteru inzistira neprekinuto na neobičnim zvučnim efektima, što je bio dobro argumentiran zaključak prvoga dijela koncerta.

Drugi dio bio je rezerviran za praizvedbu kompozicije Sleeping Patterns litavske “skladateljice monokromne glazbe” Justė Janulytė, s idejom organizacije zvuka u mikro geste i valove, čije se strukture šire i skupljaju, ubrzavaju i usporavaju, a okupljeni su u repetitivne obrasce koji imitiraju tjelesne procese u stanju mirovanja ljudskoga tijela. Nesinkroniziranost tih procesa bila je u izvođačkome smislu dobar izazov za uigran tim ansambla Modern.

Krunjenje slavlja ženske glazbene kreativnosti musikprotokoll ’22. učinio je na dobar način

Krunjenje slavlja ženske glazbene kreativnosti musikprotokoll ’22. učinio je na dobar način, odabirom kompozicije Indígena iz 1991., velike kubanske skladateljice Tanie León, žene čiji je profesionalni put bio ispresijecan preprekama koje je intersekcija njezinih identiteta značila u tadašnjoj Americi. Glasna, šarena, neobuzdana, za León autohtona i starosjedilačka, Indígena je inspirirana glazbom comparsasa, grupe glazbenika i plesača simbola kubanskoga karnevala.

Ova zvučna vinjeta – niz manjih vrtloga, uz povremenu dominaciju trube kao „kralja comparsasa“, paragon je optimizma i nade, koji je za Taniu León bio putokaz za ići dalje i ne odustati, a za nas, trideset godina kasnije, i za protagonistice ovih dviju koncertnih večeri, naputak nije baš ništa drukčiji.

Moglo bi Vas zanimati

lis

Izvještaj

Aklea Neon u Močvari: Aklena Naranča

lis

Izvještaj

Odmjereno, primjereno i uzvišeno