22
stu
Kolumne

Skladateljice znatiželjne kose

Skladateljica Mirela Ivičević

Mirela Ivičević, foto: EvS

share

Koliko vremena treba da se dogodi neki pomak? Je li 100 godina mjera kojom možemo, kao mjerom nekog najduljeg ljudskoga vijeka, mjeriti pomake u društvu, umjetnosti(ma), krajobrazima i, primjerice, statusu skladateljica?

Jedna je stogodišnja sekvoja u perivoju plemenitaške obitelji Pejačević u Našicama morala biti srušena prije 13 godina, a ona je vjerojatno bila do tada živi svjedok šetnjama skladateljice grofice Dore Pejačević, ali i proslavi njezina vjenčanja baš 1921. godine. Iste godine koje je osnovana Muzička akademija u Zagrebu, komunistička partija u Kini, u vrijeme kada se polako u europskim zemljama ženama daje pravo glasa, premda je već 1903. Marie Curie dobila Nobelovu nagradu za kemiju.

I zašto je baš tih 100 godina sada važno, zasigurno ne zbog vjenčanja jedinstvene grofice iz Našica? Godinu dana prije, u Dresdenu praizvedena je u cijelosti njezina Simfonija u fis-molu (nakon praizvedbe dvaju stavaka u Beču 1918.), a na rasporedu je umjesto imena skladatelja simfonije stajao samo inicijal pa je oduševljena publika bila zaprepaštena kada je nakon praizvedbe na pozornicu izašla niska, tamnokosa i tamnoputa – žena.

To D. bilo je Dora!

Svejedno, kritika u „Dresdener Anzeiger“ oduševljeno uspoređuje ostvarenje naše grofice s idealima Čajkovskoga, a oduševljen je bio i legendarni dirigent Arthur Nikisch koji je poželio i sam dirigirati simfoniju u Leipzigu (što se, nažalost, nije dogodilo jer je preminuo u siječnju 1922.).

I što se sve moralo dogoditi, istražiti, ostvariti, postići i zaokružiti da bi ta Simfonija u fis-molu dobila svoje pravo „građanstva“ ili „pravo glasa“ na koncertnim podijima i nakon izvedbe u Dresdenu? Podatci kažu da je bila još jedna izvedba u Budimpešti, nekoliko tjedana nakon što je Dora Pejačević preminula – mladi život grofice uronjene u umjetnost iznenada je prekinut – sepsa nakon poroda sina. Smrt u bolnici, a ni 38 navršenih godina.

Drukčija, posebna i jedinstvena, „žena koja se nije odrekla svoje kreativnosti“ jer bi tako očekivalo društvo njezina vremena

Maria Theodora Paulina Sophie von Lumbe – zapravo Dora Pejačević (1885.-1923.), skladateljica rođena u plemićkoj obitelji hrvatskih banova, djetinjstvo provela u dvorcu u Našicama, gdje je pokopana (po izričitoj vlastitoj želji) pokraj obiteljske kapelice. Drukčija, posebna i jedinstvena, „žena koja se nije odrekla svoje kreativnosti“ jer bi tako očekivalo društvo njezina vremena, prijelaza 19. u 20. stoljeće.

Dora Pejačević

Podsjetimo, glazba je vodila groficu Pejačević u susretima s različitim umjetnicima, knjige je čitala, poeziju uglazbljivala, pisala je pisma, putovala europskim središtima. U njezinu „Dnevniku pročitanih knjiga“ nalazimo Shakespearea, Schillera, Tassa, ali i Turgenjeva, Kirkegaarda i Krausa, a popis onih koje bi željela čitati uključuje Feuerbacha, Bakunjina, Rosu Luxemburg, Baudelairea te monografije o Musorgskome i Tolstoju.

Bila je primljena u krug hrvatskih skladatelja i njezin je Klavirski koncert praizveden na Koncertu mladih hrvatskih skladatelja 1916., a svirao ga je otac zagrebačke pijanističke škole Svetislav Stančić.

Reafirmaciju nakon godina u kojima glazba aristokratkinje i još k tomu žene nije bila poćudna, Dora Pejačević doživljava pohranom ostavštine u Hrvatskom glazbenom zavodu (kojem je njezina majka inače bila pokroviteljica i mecena). Istražuju se note, objavljuju, snimaju se djela, a konačno i 2002. godine (na koncertu posljednjih Dana hrvatske glazbe) njezina se simfonija može čuti u punom opsegu, u izvedbi Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem Mladena Tarbuka, koji je i pripremio notno izdanje za izdavača Muzički informativni centar, a i snimio djelo za trajnu radijsku snimku.

Inače, jedna je bila izvedba još ranije, ali prilično skraćena – a ta se snimka našla i uz prvo izdanje monografije o skladateljici akademkinje Koraljke Kos koja je bila i ostala njezina najpedantnija istražiteljica i promotorica.

Dora u projektu posvećenom „neotkrivenim područjima“

Početkom našeg stoljeća (ili, ako velebnije zvuči, tisućljeća), pokreće se i projekt Dora, u kojem MIC i (ove godine, nažalost, preminula) pionirka austrijske feminističke muzikologije Elena Ostleitner kuju planove za veliku promociju glazbe Dore Pejačević u svijetu – kreću objavljivanja notnih izdanja i snimanja za izdavača CPO koji je upravo sklon i posvećen snimanjima „neotkrivenih područja“.
Njihov je producent Burkhard Schmilgun za ukupan prinos objavljivanju hrvatske literature dobio i Nagradu “Vatroslav Lisinski” HDS-a.

BBC3 svoj tjedni program jednosatnih emisija „Composer of the Week“ posvećuje upravo Dori Pejačević

Zamah i uzgibanost oko opusa, ali i života Dore Pejačević zadnjih se godina širi pa tako prije tri godine BBC3 svoj tjedni program jednosatnih emisija „Composer of the Week“ posvećuje upravo Dori Pejačević, a uključena je na sve popise skladateljica iz povijesti, jer se na različite načine upravo ovih godina, dakle 100 godina nakon praizvedbe njezine simfonije, tematizira „žensko“ skladateljstvo, nastoji se problematizirati povijesne, društvene pa i rasne okolnosti rodno uvjetovanih prepreka koje su, takorekuć, do nedavno (a možda i dalje u nekoj mjeri) proživljavale i savladavale skladateljice u svojem profesionalnom umjetničkom razvoju.

Nagrađeni dokumentarni film „Skladateljice“ 2018. godine započeo je zapravo niz filmova posvećen skladateljicama 19. i početka 20. stoljeća, a posebno izdanje o Dori Pejačević autorski tim Kyra Steckweh i Tim van Beveren su već snimali u Zagrebu, očekuje se finalizacija.

Sweet dreams Mirele Ivičević

A u München je prvog listopada ove godine doputovala iz Beča još jedna skladateljica „znatiželjne kose“, Mirela Ivičević – bez simfonije, ali uz Sweet Dreams, skladbu koju je na svečanosti dodjele prestižne (i financijski pristojne) nagrade Zaklade Ernst von Siemens za mlade skladatelje svirao Ensemble Modern. Jednako prestižan, kao i ustalom brojni glazbenici koji u zadnje vrijeme sviraju, izvode i naručuju djela naše skladateljice koja svoje vrijeme kreacije dijeli s vremenom emocije i majčinstva uključujući igre te zvukove koje osluškuje uz Liviju Lilith u zvučnu tapiseriju novih projekata.

100 godina nakon Pejačević, Mirela Ivičević “koristi glazbu da bi stvorila prostor za neovisnost i slobodu. Ona krši standarde, tabue i strukture moći.”

A kako stoji u obrazloženju nagrade, Mirela Ivičević (rođena gotovo 100 godina nakon Dore Pejačević) „koristi glazbu da bi stvorila prostor za neovisnost i slobodu. Ona krši standarde, tabue i strukture moći. Blistav kolaž samoopredjeljenja, drugosti, političke i osobne slobode izranja iz njezine glazbe. Subverzivni potencijal tih gusto pakiranih zvukova otkriva estetički pluralizam koji rekontekstualizira zvučne i medijske fragmente svakodnevice. Ivičević ne vidi granice, nego se poigrava analogijama i kontrastima – vrlo nekonformistički, energično i eksplozivno“, zaključuje Board of Supervisors and Board of Trustees.

Točaka je bilo mnogo, netko je brojao, ali je središnja osoba festivala, skladatelj u fokusu bio (ipak) jedan muškarac

Jedna je ružičasta točka stajala i uz njezino ime na Muzičkom biennalu Zagreb 2007. godine, kada je festival bio posvećen skladateljicama, ženama koje skladaju suvremenu glazbu – prigodno označene u katalogu ružičastim točkama. Točaka je bilo mnogo, netko je brojao, ali je središnja osoba festivala, skladatelj u fokusu bio (ipak) jedan muškarac – Krzysztof Penderecki.

Te je godine Mirela Ivičević ostvarila svoju prvu operu Za tri lipe, duhovito promišljanje upravo ženskih opernih likova, dok je njezino drugo glazbeno-scensko djelo Planet 8 otvorilo skladateljičin niz nagrada koji je ove godine stigao do (trenutnog) vrhunca.

Mirela Ivičević

Poveznica Mirele Ivičević i Dore Pejačević nije samo u činjenici da su žene i da su skladateljice

Poveznica Mirele Ivičević i Dore Pejačević nije samo u činjenici da su žene i da su skladateljice, nego je Mirela sudjelovala u jednoj radijskoj dokumentarno-glazbenoj priči upravo o Dori Pejačević, a simfonijsko djelo koje je napisala na narudžbu Simfonijskog orkestra HRT-a s nedvosmislenim naslovm „Black Moon Lilith“ praizveo je finski dirigent Ari Rasilainen – isti dirigent koji je ostvario snimku uz Njemačku državnu filharmoniju Rheinland-Pfalz za već spominjanog nakladnika CPO.

Ono u nama što nas plaši = ono u nama što nas oslobađa

I dok je Mirela Ivičević dobila uz nagradu Ernst von Siemens zanimljiv esej, mali portretni film i potporu za objavu autorskog nosača zvuka, ubrzano dovršava preradu simfonijskog djela za novu izvedbu u siječnju u Berlinu. Djelo koje je posvetila svojem prvom profesoru Željku Brkanoviću jer je bio jedan od onih „koji su poticali volju za ronjenjem u nepoznato“, Mirela Ivičević u bilješci o skladbi donosi ključne koordinate razmišljanja o toj prvoj ženi i zaključuje: „Ono u nama što nas plaši = ono u nama što nas oslobađa“.

Hrabre i znatiželjne žene, i Dora i Mirela, obje jasnih stavova o društvenim pa i političkim situacijama i smjernicama.

Birana literatura im je saveznik, a razlika tih stotinjak godina ne dozvoljava izravan kontakt ili stvarni dijalog, ali sam sigurna da bi bile prijateljice. O Dorinim osjećajima i promišljanju stvarnosti doznajemo čitajući „tuđa pisma“, a Mirela će uvijek rado otvoreno podijeliti svoje misli o glazbi i ženskom pitanju.

You’ve come a long way, baby

Ona srušena sekvoja u Našicama zorno pokazuje kako 100 godina života ima svoj obujam, visinu (koja je sada na tlu ispružena, doduše), a u danima kada je jedna žena čak jedan dan bila predsjednica Sjedinjenih Američkih Država (zbog liječničkog zahvata koji je predsjednik morao obaviti), možemo se prisjetiti kako je u jeku feminističkog pokreta u SAD-u jedna duhanska kompanija iskoristila trenutak i objavila slogan „You’ve come a long way, baby“ – označujući veliko postignuće.

I nećemo poklopiti ga činjenicom (koju podupiru i statistike) „but it’s still a Man’s Game“, nego završiti tekst u očekivanju sjajnog koncerta u Londonu, u dvorani Barbican, gdje će u petak 26. studenoga BBC Simfonijski orkestar svirati upravo Simfoniju u fis-molu Dore Pejačević.

Dirigent Sakari Oramo nedavno je njezino ime naveo u anketi Guardiana kao najdraže skladateljice, a već je prošle godine planirao njezinu simfoniju spojiti na koncertu u Stockolmu s Beethovenovom Petom simfonijom u projektu „Ladies versus Beethoven“, koji je, nažalost, otkazan zbog pandemije. No, u petak će se susresti i Beethovenova uvertira „Egmont“ i Stravinskijev Violinski koncert u Londonu u tumačenju Vilde Frang. I kako ponosno najavljuje BBC, otkrivaju remek djelo skladateljice koja nije imala lak životni put – „eksplozivnu, misaonu i zanesenu hrvatsku simfoniju“.

Prave su priče uvijek misterij

A onih 100 godina se opet pojavljuje i u samome finalu – jer obilježavajući 100 godina smrti velikog dirigenta Arthura Nikischa, u Leipzigu će u veljači 2022. godine Gewandhaus orkestar svirati upravo simfoniju koju je on poželio dirigirati tamo – Simfoniju u fis-molu Dore Pejačević. Andris Nelsons, sadašnji šef dirigent orkestra, povezao je Doru Pejačević uz Antonina Dvořaka, odnosno njegov zanosni Koncert za violončelo i orkestar (koji će solistički tumačiti Sol Gabetta).

Bilo bi zanimljivo doznati kako je Sakari Oramo došao do partiture Dorine Simfonije, ali i tko je predložio Mirelu za prestižnu nagradu EvS. No, prave su priče uvijek malo misterij…

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Glazba.hr portala.

Moglo bi Vas zanimati