Duo Crn-bel: dašak svježine na koncertnom repertoaru
Duo crn-bel održao je 20. listopada samostalni koncert u sklopu ciklusa Glazbeni umjetnici Zagrebu.
Riječ je o seriji koncerata vrhunskih glazbenika koji se publici predstavljaju u najzahtjevnijem – solističkom ili komornom obliku. “Glazbenici osmišljavaju programe koji su umjetnički zaokruženi i pružaju uvid u određeni dio glazbenog repertoara, u kojem glazbenik izvođač pronalazi najviše nadahnuća,” stoji u predstavljanju ciklusa čiji je organizator Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, a od zatvaranja Hrvatskog glazbenog zavoda održava se u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Duo Crn-bel: Crno-bijeli dijalozi
Eksperimentiranje zvukovnim bojama standardna je praksa nove i suvremene glazbe koja se dobrano udomaćila i na našim koncertnim podijima te su na takvu praksu navikli izvođači kao i slušatelji svih uzrasta. Rijetko se stoga dogodi koncert koji u samoj najavi izazove niz pitanja na ovu temu.
Koncert pod nazivom Crno-bijeli dijalozi donio je nesvakidašnju kombinaciju instrumentalnih boja čembala i klavira u izvedbi dua Crn-bel koji čine čembalist Franjo Bilić te pijanist Viktor Čižić. Očito sasvim svjesni ovog anakronizma i izazova zvukovnog spoja, na program su uvrstili skladbe iz razdoblja renesanse i ranog baroka, kao i glazbe 20 i 21. stoljeća, čime su najavili da se kane pozabaviti upravo tom problematikom.
Ako je publika na ovaj koncert bila došla sa skepsom o zvučnom spoju čembala i klavira, ova skladba uklonila je svaku bojazan…
Koncert je otvoren skladbom Giovannija Picchija Pass’e mezzo. Ova plesna skladba istakla se svojom jednostavnošću i hipnotizirajućom ljepotom ostinantne harmonijske progresije na koju su se nizala zanimljiva melodijska poigravanja i varijacije. Ukoliko je publika na ovaj koncert došla sa skepsom o zvučnom spoju čembala i klavira, ova skladba i njena spretna obrada (F. Bilić) uklonila je svaku bojazan o (ne)mogućnostima takve nesvakidašnje kombinacije.
Foto: Krešimir Mihelić
Zanimljiva obrada poigrala se tijesnim dijalozima u izmjenama glavne linije, a klavir je spretno imitirao čembalističku tehniku sviranja i ukrase. Ovim pristupom postavljeno je ‘pravilo igre’ odnosa instrumenata u kojem je klavir odraz čembala i njegovih zvukovnih datosti te se uklopio u stilske značajke rane glazbe.
Takav pristup potvrđen je i u sljedećoj skladbi Alman Gilesa Farnabyja. Poput Pass’e mezza, ova jednostavna, plesna glazba ima prozračnu fakturu te se poigrava izmjenjivanjem vodeće linije u instrumentima. Ipak, potpuni slušni dojam bio je narušen momentima tehničke nespretnosti u izvedbi.
Improvizacija i imaginativnost Viktora Čižića
Izlazak iz čembalističkog stila najavljen je u skladbi Adriana Banchierija, Magnificat, čiji je improvizacijski intermezzo dao naslutiti ono što se razvilo u Improvizatorskim igrama Bilića i Čižića, a to je širenje ekspresivnih mogućnosti klavira i približavanje zvukovnom idiomu koji je tipičan i prepoznatljiv za taj instrument. Korištenje pedala, širenje opsega na klavijaturi, virtuozne rastvorbe te ekspresivno korištenje dinamičkih mogućnosti instrumenta.
Improvizacijski intermezzo dao naslutiti ono što se razvilo u Improvizatorskim igrama Bilića i Čižića, a to je širenje ekspresivnih mogućnosti klavira
Improvizatorske igre osmišljene su kao zgodan interaktivni moment s publikom od koje su izvođači tražili da izaberu četiri tona koji će poslužiti kao osnova za improvizaciju. U stilu suite, izvođači su nizali stavke u kojima je publika sa zanimanjem pratila razvoj svoje teme koji je ponekad uzeo i neke prevelike slobode i udaljio se od zadanog okvira. Improvizacija je zahtjevan vid muziciranja pa stoga ne iznenađuju pojedine nespretnosti koje su se javljale u pojedinim momentima, no ipak treba pohvaliti Viktora Čižića čije su improvizacije pokazale veći raspon u imaginativnost te korištenju mogućnosti instrumenta.
Iako se naslonio na pijanistički virtuozni stil koji mu je nedvojbeno blizak, njegovo je muziciranje imalo i dodatnu sferu – izlaska iz paradigme postavljene na početku koncerta po kojoj je čembalo imalo dominantnu poziciju. Time se omogućilo da klavir pokaže svu svoju imanentnu ekspresivnost bez koje bi koncert zasigurno ostao nepotpun.
Glazbenički poticaj novoj glazbi
Dio programa posvećen suvremenijoj glazbi sadržavao je skladbe Alaina Louviera Herbier IV, praizvedbu Krešimira Klarića Nachklang te poznato djelo Alfreda Schnittkea, Gogolj suitu.
Louvierova skladba zaslužila je mjesto na programu jedino po zanimljivosti tehnika kojima obogaćuje zvukovni spektar instrumenata. Korištenjem otvorenih šaka i podlaktica, sviranjem po žicama te s povremenim tretiranjem instrumenata poput udaraljke podcrtala se tematska okosnica koncerta, a to je eksperimentiranje zvukovnim bojama i efektima dvaju instrumenata.
Djelo Krešimira Klarića Nachklang nastalo je upravo na poticaj izvođača koji su skladbu i praizveli na ovom koncertu. Sam skladatelj u programskoj knjižici opisao je svoju skladbu kao nizanje glazbenih situacija u nastojanju da se ostvari zajednička zvučeća ploha, no ta izmjena djelovala je suviše mehanički i bez konkretnog razvoja. Dominantna značajka djela bila je harmonijsko-ritamska komponenta temeljena na nasljeđu druge bečke škole, čime je djelo lišeno autorske inventivnosti. Ipak treba imati na umu da uspjeh skladbe, osobito nove, uvelike ovisi i o samoj izvedbi, a iz ovog koncerta razvidno je da se Bilić i Čižić jako lijepo snalaze u interpretaciji stare glazbe, dok to nije slučaj kod suvremenog zvuka.
Franjo Bilić, Krešimir Klarić i Viktor Čižić / Foto: Krešimir Mihelić
Vrhunac koncerta svakako je bila Schnittkeova Gogolj suita. Originalno pisana za orkestar te kao glazba za kazalište, ova skladba u koncertnoj izvedbi nije izgubila ništa od svoje dojmljivosti i svježine u Čižićevoj obradi za dva instrumenta s tipkama uz dodatak zviždaljki. Snaga karaktera glazbe, humor kroz polistilističko spajanje ozbiljne i popularne glazbe, Schnittkeovo poigravanje parodijom te korištenje kolažnog principa i umetanja citata izvrsno se prenijelo u temperamentnoj izvedbi u kojoj su uživali i izvođači i publika.
Originalno pisana za orkestar te kao glazba za kazalište, ova skladba u koncertnoj izvedbi nije izgubila ništa od svoje dojmljivosti i svježine u Čižićevoj obradi
Duo čembala i klavira ima svoje izazove u zvukovnom spajanju, ali i u našoj recepciji glazbe koja zvuk čembala povezuje mahom uz staru glazbu. Duo Crn-bel ovim se koncertom poigrao preispitivanjem naučenih obrazaca slušanja i neobičnim spojem zvukovnih boja čembala i klavira unio dašak svježine na koncertni repertoar.
