tonota: „Umjetnost je posao koji volim, ne bih se toliko krvila da nemam ogromnu motivaciju baviti se njime”
tonota je jedno od imena koja nalazimo na programu ovogodišnjih Gibanja, eksperimentalnog zvučnog događanja koje organizira udruga KONTEJNER. Posrijedi je zanimljiva mlada umjetnica koja se glazbom i zvukom bavi iz različitih očišta, na različitim poljima i u dijelovima scene. Ovaj put predstavlja rad koji nosi naziv neizvjesnost.
“Neizvjesnost dočarava silnim osjećajem zbunjenosti i nemogućnošću jasnog rasuđivanja, a ritmičkim uzorcima i drugim zvučnim elementima želi prikazati načine na koje ljudi pokušavaju pronaći utjehu u uspostavljanju reda tamo gdje ga nema. Na njezinu skladateljsku tehniku utjecali su Workaround autorice Beatrice Dillon i Steve Reich skladbom Music for 18 Musicians,” stoji u tekstu o prostornoj zvučnoj kompoziciji koju uskoro predstavlja u zagrebačkom Pogonu.
No, tko stoji iza umjetničkog imena, spomenutog rada i kreativnih ideja?
tonota / foto: Stephany Stefan
Psiha, eter i glazbeni proleter
Ako vas je ikad zanimalo što čini oblak galaktičke prašine iz kojeg nastaje zvijezda, na pravom ste štivu. Ovo je priča o zvijezdi u nastanku, čije je plavkasto svijetlo već uhvatilo pozornost poznatih zvijezda na hrvatskoj glazbenoj sceni. Primjerice, Ede Maajke, Sare Renar, Luke Tralića, a.k.a. Shot iz Elementala i Vide Manestar, vokala Mi Vida.
Riječ je o Ivoni Eterović koja unazad četiri godine, samostalno ili u suradnji s drugim umjetnicima, djeluje pod umjetničkim imenom tonota. Njezine svestrane ambicije vješto izmiču kategorizacijama, pa na pitanje kako bi se definirala da je usred noći netko zapita što je u pogledu svog djelovanja, ona bi najprije pospano odgovorila:
„Što sam ja? Uh… hmm… joj, što bih rekla… uporna i fleksibilna.“
Zatim bi se razbudila, i rekla:
„Ma ne, u ovom bih trenutku najprije odgovorila ‘glazbena producentica’. Ali, možda i kompozitorica jer realno i skladam, iako se s tom definicijom borim protiv ustaljenih obrazaca budući da nemam formalnoga glazbenog obrazovanja. Usto, definitivno i psihologinja.“
Onima koji možda još nisu za nju čuli, savjetovala bih da istraže rad eksperimentalnog hip-hop dua Playground Hustle s kojim je Ivona 2016. stupila na scenu i, u suradnji s vokalisticom Marijom Magdalenom Slović – Megi, ostvarila dva EP-a (Pikule iz 2016. i Kolovoz iz 2017.) i jedan album (IGLE iz 2020.). Njihova je pjesma ”IGLE” s istoimenog albuma 2020. ušla u najuži krug za nagradu Milana Mladenovića koja se dodjeljuje alternativnim izdanjima u regiji, a godinu dana ranije cure su snimile pjesmu ”Mladež bez Boga” za istoimenu kompilaciju u izdanju PDV Recordsa.
Na jednoj od recenzija njihova prvijenca s glazbenog portala Music box posebna je pohvala otišla „konstantno promjenjivim instrumentalima koji pritom uvijek zadržavaju naglasak na agresivnom pseudo industrijskom ritmu, hladnim synthevima i snažnim basevima“.
Na istom ste albumu ostvarile čak tri suradnje: jednu s osječkim hip-hop izvođačem Kandžijom u pjesmi ”Tl;dr”, drugu u pjesmi ”Wolf” s američkim glazbenim entuzijastom koji trenutačno djeluje u Zagrebu pod imenom Pavleisdead, i treću u pjesmi ”IGLE” sa Shotom iz Elementala. Upravo Shota si ranije u razgovoru istaknula kao jednu od ključnih figura u svojemu osobnom glazbenom formiranju, koji je zaslužan za postprodukciju njezina prvog solo releasea ”Sve se kretalo i sve je stalo”. Zašto?
Od početka sam imala sreću nazivati Shota svojim mentorom, postojati u njegovu profesionalnom studiju i gledati majstora s mnogo godina iskustva na djelu. Jedan od njegovih najvažnijih savjeta bio je – nauči se dovršavati stvari. Čak i ako je riječ o nečemu s čime nisi potpuno zadovoljna, nauči dovršiti ideju od početka do kraja i prihvatiti gdje si sad s tim. Ne možeš, već na samom početku, odmah očekivati hit. Prihvati da je riječ o ideji koja je nastala u tom momentu i to je to.
“Nauči se dovršavati stvari – čak i ako je riječ o nečemu s čime nisi potpuno zadovoljna, nauči dovršiti ideju od početka do kraja i prihvatiti gdje si sad s tim”
Shot je tebe i Megi ‘otkrio’ još dok ste još djelovale u bendu 21 gram koji je iz srednjoškolskih prešao u rane studentske dane. Kako je to izgledalo?
Kako sam bila veliki fan Elementala, često sam provodila vrijeme na njihovom forumu. Da, to su bile te godine dok su forumi još bili aktualni! U nekom sam se momentu upoznala i s Remi, što mi je doslovno bilo dream come true. Zamisli, sa šesnaest godina upoznaješ svojega glazbenog junaka! Kasnije sam radila i remiks njihove pjesme. Tako nekako je Shot čuo za nas.
Zapravo, imali smo neko gostovanje na Radio Studentu i njemu je, ako se dobro sjećam, njihova PR agentica poslala link na našu izvedbu. Mi smo tad bili tek druga godina faksa, tamo neki nobody. Sjećam se kako sam sjedila sa Shotom, jednim od legendi rap scene, koji mi je govorio da će nam besplatno raditi album i zvao nas da dođemo kod njega u studio, jer su njemu naše stvari bile super.
Tijekom pandemije se Playground Hustle sklonilo s pozornica. Jeste li i dalje bile aktivne “iza kulisa”?
Izbacile smo još dva albuma remikseva pjesama s albuma IGLE u kojima smo pozvali ljude iz regije da remiksiraju naše stvari. To smo nazvale IGLE na igralištu, vol. 1 i 2.
Kako ste došle do Sare Renar?
Nakon tog predstavljanja, prišla nam je i rekla da joj je to što radimo hit, da je oduševljena mojom produkcijom, oduševljena s Megi kao performericom, repericom i autoricom stihova, i da želi s nama surađivati. Tako je nastala pjesma ”Kapital” koju je Sara kasnije odlučila izbaciti kao singl. Onda je šupila korona, cijela glazbena scena je završila u depri. Lik s kojim Sara inače surađuje u tom se momentu povukao. I tako se događa da joj ja, umjesto njega, krećem producirati cijeli album Šuti i pjevaj (2022).
S vremenom je eksperimentalni duo prestao s radom. Kako se tijekom tih pet godina rada oblikovala daljnja solistička karijera iz koje je nastala tonota?
Moj solo je, ustvari, krenuo paralelno s Playground Hustleom. Logično je da smo s vremenom obje počele imati želju za eksperimentiranjem s nečim što ne ulazi u okvire Playground Hustlea. On je bio naš zajednički projekt, i samim time ‘ograničen’ na kompromis, tj. na rad na stvarima koje su jednako zanimljive objema. Tako je moj projekt tonota, ustvari, prvo bio neki prostor u kojem istražujem, bez obveze prema projektu ili nastupu.
Foto: Teodora Lukavski
Istovremeno sam imala potrebu poraditi na svom problemu s live nastupom, pa mi je tonota poslužila i da solo stanem na tu ‘strašnu” pozornicu i preživim. tonota je krenula s namjerom da se izložim i ne umrem ako stanem na stage. Mislim, i dalje me zafrkavaju bliski prijatelji da broje koliko sam puta tijekom nastupa digla glavu i pogledala ljude, ali navodno sam sve bolja. I fakat je bolje, sad kad već imam i nešto koncerata, i kad sam se izložila pred ogromnim publikama s Edom Maajkom.
Moj projekt tonota bio je prostor u kojem istražujem, bez obveze prema projektu ili nastupu, s namjerom da se izložim i ne umrem ako stanem na stage
Ipak, ja sam više studio osoba, pozornica mi nije prirodna pozicija. Ali, drago mi što mi ljudi kažu da ta moja anksioznost djeluje kao da sam ful uživljena u glazbu.
Kako je uopće došlo do nastupa s jednim od najpoznatijih repera našeg područja?
Zapravo, i dalje mi je fascinantno kako sam postala zamjena za glavnog DJ-a Edi Maajki. Dakle, Playground Hustle je u rujnu 2020. bio predgrupa Edi u Medici. Njemu je glavni DJ u zadnji čas otkazao, pa me organizator pitao bih li ga zamijenila. Prva reakcija je bila: ‘ljudi, ja u životu nisam stala za player i ne znam ništa!’ A on je odgovorio: ‘Joj, pa to ti je oldschool rap, trebaš pustit’ beat da svira i zaustavit’. Ak’ je to – to što treba – onda dobro.’
Kako sam ogroman tremaroš, bila sam u šoku, al’ Edo ima toliko dobru energiju na stageu da me opustio u prvih deset minuta, iako nikad u životu nisam bila s njim na stageu. Imala sam osjećaj da već godinama nastupamo. To me ohrabrilo, pa sam se i ja opustila i krenula zafrkavati s publikom. Njemu je to bilo cool, a možda mu je bilo cool i to što sam mlada, nova osoba na sceni. Također, kad pogledaš, mislim da u Hrvatskoj žena skoro nikad ne pušta reperima.
Imala sam osjećaj da već godinama nastupamo – mislim da u Hrvatskoj žena skoro nikad ne pušta reperima
Kasnije sam saznala da je krenuo raditi podcast u kojem je zvao Shota pa su me u jednom momentu tračali. Tamo je ustvari rekao da me zvao zato što mu se jako sviđa što radim za Playground Hustle. Nedavno sam bila s njim u Tuzli i Brčkom. To je bilo vrh, baš nevjerojatno iskustvo. Bila sam počašćena da me dofur’o tam’ otkud je krenuo.
Znam da voliš popiti neku klasičnu pivu u Krivom putu, ali jednako tako voliš istraživati i, kad postoji opcija, isprobat ćeš neku novu pivu. Tvoje mjesto na bucket listi je Island, a za razliku od većine djece na osnovnoškolskim rođendanima koja obožava sve vrste čokoladne torte, najsretnija si s Ledenim vjetrom.
Ova sklonost ka drukčijem i eksperimentiranju s novim, očigledna je i u tvom glazbenom razvojnom putu, koji je vrlo brzo iz elektroničkog hip-hop zvuka Playground Hustlea skrenuo i u druge glazbene izričaje. Kako je dolazilo do tih promjena i ulaska u nova glazbena područja?
Paralelno s Playground Hustleom, u KSET-u upoznajem puno DJ-eva, i tako se zapravo krećem zanimati za clubbing scenu koja mi daje prostor za live act gdje mogu doći i izvoditi solo set. Za razliku od DJ-a koji pušta tuđu glazbu, live act osoba na sceni izvodi svoje stvari. I to sve kreće spontano. Počinjem se družiti s Ninom Mašutruko koja vodi ZEZ Festival i koja je jako aktivna u toj eksperimentalnoj rave sceni.
S njom sam nastupila na prvom clubbing događaju u KSET-u, a tada je nastupio i Nikola Krgović koji će me kasnije još više gurnuti u te lude i zanimljive vode. S njim sam surađivala na kompilaciji remikseva Žive Muzike Collective Reverbs. Nas troje prijavljujemo se na Newcomers natjecanje u organizaciji festivala Illectricity koji je svojevremeno dovodio velika imena međunarodne elektroničke scene. Pobjednici natjecanja imaju priliku nastupati na festivalu.
Tad sam se prijavila sa setom s kojim sam prvi put nastupala u KSET-u, što je zapravo bio uglazbljeni govor Alana Wattsa – Work as play – u kojem Watts naglašava kako će ti biti lakše ako se kreneš igrati kroz posao, jer u današnjem društvu moraš puno raditi da bi dobio pravo da se igraš. Negdje u to vrijeme kreće postojati i kolektiv Volta, na čijem sam prvom događaju imala čast nastupiti. Ustvari, meni je tada i dalje glavni projekt bio Playground Hustle, a tonota je postojala za nastup, da se vježbam, igram i vidim što mogu.
Osim s klupskom glazbom, počela si eksperimentirati i s višekanalnim zvučničkim sistemima. Svoj prvi višekanalni audiovizualni performans ostvarila si u Pogonu u suradnji s glazbenikom Kristianom Bagarićem – varboskom i Filipom Pacakom zaslužnim za VJ-ing i svjetlo. Kako je krenuo taj projekt?
To je krenulo tako što su Davorka Begović i Miodrag Gladović odlučili napraviti radionicu gdje bi Gladović educirao nove generacije o multichannelingu koji se uredno događa vani, ali kod nas nije toliko zastupljen jer je skup. Multichanneling mi je otvorio jedan jako zabavan svijet. Taj moment prostornosti te tjera na totalno nov način razmišljanja i skladanja. Doslovno s tri elementa napraviš nešto što može biti dovoljno zanimljivo punih pet minuta.
Tvoja glazba nosi prepoznatljiv eterični zvuk, s emocijom ispod ambijentalne koprene i promišljeno doziranim detaljima, koje često čine i tzv. field recording snimke. Sklona si eksperimentiranju s raznim žanrovima, pa lako ulaziš u suradnje, o čemu svjedoči i remiks pjesme ”Opet gange” benda ŽEN koji izdaje britanska diskografska kuća Loose Lips. Kako dolazi do interdisciplinarnih suradnji?
Najčešći komentar koji dobivam vezano uz moju glazbu jest da bi se jako dobro uklopila u film i da ima određenu atmosferičnost. Ustvari, moj prvi solo rad je bila glazbena pozadina za predstavu u KSET-u koju sam radila za frenda. Generalno mi je super surađivati i davati drugoj osobi alate koje ona nema, pa da onda zajedno napravimo neku ideju koja se ne bi mogla ostvariti samostalno.
Najčešći komentar koji dobivam vezano uz moju glazbu jest da bi se jako dobro uklopila u film i da ima određenu atmosferičnost
Zato mi je fora raditi s drugim umjetnostima, razvijati isti koncept na totalno različite načine. Tako sam se zainteresirala za kazalište i film, i krenula nekako u tom smjeru. Ovog sam rujna završila glazbu i zvuk za dva animirana filma. Angažirale su me dvije studentice animiranog filma na ALU – Dora Klanac i Andrea Miletić.
Od svibnja ove godine tonota je postala obrt za umjetničko stvaralaštvo, čemu je prethodio hrabar iskorak iz sigurnog posla psihologinje pri Mreži mladih Hrvatske. Iskustvo otvaranja obrta u području umjetnosti, a usred postpandemijskog razdoblja bio je smion potez, vrijedan isticanja. Kako si došla na tu odluku i odvažila se osamostaliti?
Zadnjih deset godina, dosta ambiciozno paralelno guram i glazbu i psihologiju. To prebacivanje s jednog na drugi posao mi je u jednom trenutku postalo prenaporno, i glazba, koja mi je prije služila kao ispušni ventil, prestaje to biti jer, realno, postaje drugi posao. Kad sam shvatila da mi diploma neće nigdje pobjeći, odlučila sam se usmjeriti samo na glazbu. Dajem otkaz u studenom 2021., tri mjeseca čekam na burzi da dobijem pravo prijaviti se za poticaje za otvaranje obrta, i onda bez prihoda čekam svibanj dok konačno ne završi ta njihova procedura.
Kad sam shvatila da mi diploma neće nigdje pobjeći, odlučila sam se usmjeriti samo na glazbu
Dugo me za tu odluku kočila nesigurnost projektnog rada na koji se svodi glazba, što se ne može mjeriti s osjećajem kad na kraju mjeseca dobiješ plaću. Mislim, zna biti izazovno kad shvatiš da ti diploma sjedi u ladici, a da prošli mjesec nisi ništa zaradio jer tek krećeš i imaš već neke godine u kojima od sebe očekuješ određenu stabilnost. Ljudi su me pripremali kako će mi trebati nekih pet godina da mi se obrt dovede u nekakvu stabilnu poziciju, i govorili su da ne očekujem neku zaradu u prvoj godini dana, ali ja već nešto zarađujem.
Jasno mi je da imam tu sreću što me podržava najbliža okolina i da si mogu to priuštiti jer znam da neću pasti u financijske dugove. U najgorem slučaju, ak’ zaključim da mi je previše nestabilno, vratit ću se na psihologiju, a glazba neće nestati nego će nastaviti biti hobi. Barem neću žaliti ili fantazirati kako bi bilo da sam samo u glazbi.
Foto: Teodora Lukavski
Kakvim se razmišljanjem boriš protiv straha od nestabilnosti honorarnog posla?
Skužila sam da ljudi često shvaćaju umjetnost kao nešto specifično, ali ja na nju gledam kao na obrt. Krećem u novi zanat gdje trebam skupiti klijente i trebam raditi na svojim vještinama. Umjetnički posao doživljavam vrlo slično poslu majstora, koji je isto tako vješt u tom što radi, i što više radi, vještiji je i više klijenata dobiva.
Upornost i pozitivnost tvoj su zaštitni znak. Kako si prebrodila pandemijsku krizu?
Korona me osvijestila da ima mnogo stvari koje mogu raditi, a kojih uopće nisam bila svjesna, i otkrila mi je novo područje filma, kazališta i vizualne umjetnosti općenito. Kako sam krenula kao instrumentalistica, razmišljala sam u smjeru da su koncerti jedini način na koji mogu zarađivati u glazbi. I evo, baš me nedavno pozvala jedna naša galerija da u veljači 2023. iskoristim njihov prostor na mjesec dana i razvijem svoj koncept. Već imam jednu ideju koja mi se dugo mota po glavi, i baš me veseli da ću je imati priliku oživjeti.
Korona me osvijestila da ima mnogo stvari koje mogu raditi, a kojih uopće nisam bila svjesna, i otkrila mi je novo područje filma, kazališta i vizualne umjetnosti općenito
Snažan vjetar u leđa dalo ti je i sudjelovanje na plaćenoj američkoj 3. OneBeat Virtual rezidenciji koja okuplja glazbenike iz cijelog svijeta s ciljem razmjene glazbenih iskustava i stvaranja novih, svježih ideja.
Izabrali su 35 kandidata iz cijelog svijeta i ideja je bila stvorit hub u kojem svi međusobno surađujemo. Prijava je bila fakat ogromna, a rezidencija baš intenzivna. U prvom smo tjednu međusobno slušali radove, što je bilo odlično jer shvatiš da su pozvani stvarno različiti ljudi – od klasičnih instrumentalista, preko džezera i vokala, do glazbenih producenata i ljudi koji se bave sound artom. Jako zanimljiv presjek ljudi iz cijelog svijeta, s drukčijim pristupima zvuku. I mislim… wow! Ja sam dio te skupine mladih koji rade tako zanimljive stvari…
Rezultati rezidencije OneBeat Virtual dostupni su javnosti u online varijanti putem različitih digitalnih platformi, no kako je zamišljen koncept i kako su tekle suradnje tijekom rezidencije?
Imali smo neke zajedničke sessione, nekad smo imali goste koji su pričali o načinima umjetničkog angažmana u društvu, raspravljali smo stvarima koje smo radili i koje bismo htjeli raditi, a što se tiče glazbene suradnje, svatko je imao svog para. Moj par bila je američka glazbenica Summer iz Detroita, s kojom sam ostvarila tako dobru suradnju da smo je odlučile zadržati i snimiti zajednički album u skorije vrijeme. Radili smo i u grupama od petero plus facilitator.
Moja je facilitatorica bila iz Brazila, a u grupi je bio jedan jazz saksofonist iz Južnoafričke Republike, pjevačica iz North Caroline, cura iz Bolivije koja svira puhačke instrumente u tradicionalnom orkestru i sama ih izrađuje, te glazbeni producent iz Turske. Baš smo si nekako dobro kliknuli. Tema koju smo radili zvala se The Amazing Unknown. Ideja je bila stvaranje prostora koji ne postoji u realnom svijetu, i koji je skup nekih stvari koje nas čine. Rezultat je bio virtualni 3D prostor u koji smo stavili vizuale iz naših života i na različite vizuale zalijepili kompozicije koje smo radili zajedno tijekom rezidencije.“
Osim toga, uslijedila je i dvotjedna norveška studijska rezidencija u organizaciji BEK-a (Bergen Centre for Electronic Arts) iz čega je nastao rad koji predstavljaš na Gibanjima?
Da, super je to, ali super je i to što sam bila naučila da rezidencije nisu baš plaćene tako da sam shvatila kako ću bankrotirati u Norveškoj, ali nema veze. Oni daju prostor u kojem možeš doći i raditi što god želiš. Prijavila sam novu ideju koja im se svidjela, i bila sam jako uzbuđena raditi u njihovom studiju.
Na Gibanjima predstavljam rad nastao upravo u BEK-u. neizvjesnost je prostorna zvučna kompozicija čiji je cilj dočarati osjećaj neizvjesnosti i načine na koje se ljudi nose s nesigurnošću. Inspiracija za ovaj komad proizašla je iz života u vrijeme pandemije; od drastičnih promjena koje su utjecale na razvoj karijere, želeći se u potpunosti posvetiti glazbi, do razgovora sa sestrom dok je pisala svoj magistarski rad Iskustvo osoba s opsesivno-kompulzivnim poremećajem tijekom pandemije COVID-19. Osobama s OKP-om prilično je zahtjevno nositi se s neizvjesnošću, a za mene je neizvjesnost postala glasna pozadinska buka koju je teško utišati.
Osim višekanalnoga zvučničkog sistema, trenutno eksperimentiraš i s etno izričajem. Možemo li u skoroj budućnosti očekivati fuziju elektroničke i tradicijske glazbe u tonotinoj varijanti?
U posljednje vrijeme surađujem s Julijanom Lešić s kojom širim svoj horizont etno glazbe. Već smo napravile stvar Odkad seke nismo zapjevale kojoj je baza istoimena ganga. Našu suradnju vidim kao projekt kojem je ideja posuđivati etno stvari iz južnoslavenskoga govornog područja i spajati ih sa suvremenom elektronikom. Na projektu će, osim Julijane, sudjelovati Mak Murtić i Dunja Bahtijarević, a vjerojatno i mnogi drugi zanimljivi glazbenici.
Puno je tu detalja iz Ivonine galaktičke prašine koji nisu stali u ovaj dugi tekst. Kad je sretnete, upitajte je zašto tonóta. Odgovor se krije negdje u njenoj kreativnoj jednostavnosti kojom i završava ovaj intervju:
Trebaš biti svjestan da ćeš često raditi prekovremeno i trebaš biti spreman na tu žrtvu. Kad pogledaš, takvi su počeci zapravo s postavljanjem bilo kakvog posla na noge. Da, teško je, i umjetnost je često zadnje sviralo. Moraš biti dobar i uporan da bi napravio stabilnu karijeru, što god to značilo. S druge strane, ne volim kad se umjetnost stavlja u kontekst patnje, da ili moraš patiti ili da ćeš financijski zauvijek biti u škripcu.
Ja na to gledam kao na zanat jer meni to i jest nekako tako. To je posao koji volim, i za koji se ne bih toliko krvila da nemam ogromnu intrinzičnu motivaciju baviti se njime.
