Novi polet nepatetične pulske nostalgije

Princip pripremanja programa i produkcija JazzIstra orchestra temelji se na stvaranju novih aranžmana autora koje smatraju važnim za kulturni prostor podneblja u kojem se susreću i u kojem su se i oformili. Svoj su prvi koncert održali u Istarskom narodnom kazalištu Gradskom kazalištu Pula 2014. godine poneseni idejom i željom da znanja i iskustva s, pretežito, jazz akademija te radom u međunarodnim ansamblima i orkestrima, prenesu u jedan novi, svoj prostor, pred publiku koja ih prepoznaje i s glazbom koja ih sve povezuje.

Foto: Nuša Hauser

Sve su to još jednom potvrdili i sada posljednjim koncertom koji se održao u Puli u petak u Domu antifašista, gdje se Puljani okupljaju u novootvorenom kafiću La Resistance. Ovog puta, prigodno i ambijentom, povezali su nas pjesmama legendarnog pulskog punk banda KUD Idijoti u njihovim aranžmanima i sa sjajnom vokalisticom Barbarom Munjas.

Glavni pokretač osnutka orkestra, a sad i pokretač svakog novog pa i ovog projekta, trubač je Branko Sterpin, renomirani jazz glazbenik, davno prepoznat kao jedan od najperspektivnijih i najprominentnijih kreativaca na domaćoj jazz sceni.

Foto: Nuša Hauser

Tada je, u vrijeme pokretanja JazzIstre, uz pomoć nekolicine kolega i prijatelja svoje generacije (među kojima su bili i: trombonisti Miron Hauser, Luka Žužić, Toni Turković i Gianluca Antonini; udaraljkaši Adriano Bernobić i Dušan Kranjc; kontrabasist Petar Bazdanović; saksofonistica Jovana Joka; trubač Luka Horvat) stvorio bazu za okupljanje i nekolicine drugih kolega iz drugih sredina (talijanski saksofonisti Giovanni Cigui i Filippo Orefice, slovenski trubač Damijan Valentinuzzi i dr.), s kojima su se svi nabrojeni, u različitim formatima, do tad sretali.

Želja mu je bila da Istra dobije svoj prvi profesionalni big band ansambl koji će kontinuitetom rada doprinijeti stvaranju novih vrijednosti, utjecati na razvoj jazz scene i mlade privući u odabir takve glazbe za svoju formaciju.

Ovog puta slušali smo ih sastavu: Luka Vrbanec, Ivan Šugar, Aldo Foško, Zoran Vujić, Jurica Prodan (saksofoni); Roberto Bernaca, Alen Bernobić, Robert Mikuljan, Branko Sterpin (trube); Miron Hauser, Luka Žužić, Gianluca Antonini (tromboni), gitarist Zoran Majstorović, pijanist Carlos Fagin, kontrabasist Vedran Ružić i udaraljkaš Marco Quarantotto. JazzIstra orkestar, izuzev svojeg toliko prepoznatljivog entuzijazma i suverenosti u individualnim instrumentalnim vještinama, privlače i svojim simpatijama, duhovitim dosjetkama, posebno u Puli gdje publika dobar dio orkestra prati kroz cijelo njihovo odrastanje.

Pula ih voli i vidjeti i čuti, a oni „svojoj publici” pričaju priče o svojem novom repertoaru, doslovno to čini Sterpin prilikom najavljivanja banda, komunicira novosti, šali se na svoj i njihov račun. No, ono što je najvažnije prilikom tih susreta jest doza znatiželje za slušanjem novih-starih pjesama, ono čime se uvijek iznova trebaju dokazivati, prije svega sebi.

Foto: Nuša Hauser

Hrabro je bilo odlučiti se za Idijote, mudro pritom u prvi plan staviti prelijepu i karizmatičnu Barbaru Munjas. Njihova je praksa podijeliti zadatak aranžiranja među članovima pa i ravnopravno se odlučiti za izbor pjesama. Ovog su puta sasvim korektno to odradili, a ja ne pamtim toliko lijepu atmosferu s njihovih dosadašnjih koncerata kao ovu koju su postigli u petak.

…ne pamtim toliko lijepu atmosferu s njihovih dosadašnjih koncerata kao ovu

Takva radost, toliko odobravanje, spontanost u komunikaciji s publikom i zaista impresivan broj posjetitelja dogodio se uz ove pjesme (i sasvim sigurno i zbog tih pjesama) i aranžmane i ovim redoslijedom: „Kad sunce opet zađe” (Robert Mikuljan); „Ja sjećam se” (Zoran Majstorović); „Ljudi kao ja” (Aldo Foško); „To nije mjesto za nas” (Jurica Prodan); „Baj baj bejbe” (Zoran Majstorović); „Američki san” (Luka Vrbanec); „Dan kad sam ostao sam” (Branko Sterpin); „Glupost je neuništiva” (Luka Žužić); „Šaba dibi dubi” (Zvonimir Radišić); „Amerika” (Zoran Vujić) i „Za tebe” (Miron Hauser).

Svi oni koji su došli čuti Idijote u big band izdanju mogli su biti zadovoljni, prema osobnim afinitetima i očekivanjima više ili manje, određenim naslovima, a oni, pak, koji su očekivali manje slobode u kreaciji JazzIstre, a više originalnog zvuka Idjiota mogli su biti zbunjeni i/ili razočarani. Za takve bi, međutim, mogli pretpostaviti da su na ovaj koncert zalutali, jer u svim tim slobodama vrijednih glazbenika u petak se dogodila teško ponovljiva večer pozitivne, nepatetične nostalgije i jednog novog, a toliko potrebnog poleta.

u svim tim slobodama vrijednih glazbenika u petak se dogodila teško ponovljiva večer pozitivne, nepatetične nostalgije i jednog novog, a toliko potrebnog poleta