Ivan Josip Skender: Autorski album

Ivan Josip Skender često je viđeno lice na hrvatskoj glazbenoj sceni. Događaji na kojima istupa pred publiku rado su posjećeni, a redovito je prisutan i na festivalima suvremene glazbe, bilo kao skladatelj, bilo kao dirigent. Zbog predanosti svojemu drugom pozivu, njegovo je ime možda vidljivije u svojstvu interpreta. Ipak, može se reći da je brojno slušateljstvo u nekoj prilici čulo baš njegovu glazbu, barem i nehotice. Jer, recimo, njegova Šuma Striborova slovi kao najizvođenija opera Muzičkog biennala Zagreb, izvedena čak nevjerojatnih 27 puta zbog velikog interesa publike.

Da je kao skladatelj nepravedno zakinut za „odgovarajuća priznanja“, piše i Marija Saraga, autorica teksta knjižice izdanja o kojem ovdje pišemo. Riječ je, dakako, o autorskom albumu posvećenom Skenderovim djelima posljednjeg desetljeća. Predstavila ga je 2021. godine izdavačka kuća Cantus kao dio edicije Hrvatski suvremeni skladatelji, a čije su snimke dostupne za slušanje i na odgovarajućim digitalnim platformama. I to je nekovrsno priznanje Skenderova stvaralaštva. No, osim toga, ono nas poziva na jedan susret sa skladateljem nasamo, poziva nas da se prisjetimo svih onih možda i slučajnih susreta proteklih godina.

Gotovo sve snimke na ovome izdanju (izuzetak je jedino Poema za milanolo) – snimke su s koncerata, izvedbe uživo. Čini mi se da koncertna situacija doista ima važnost za Skenderov opus jer bi ona trebala podrazumijevati posvećeno slušanje. Skenderova djela na ovom albumu, prepuna obrata, izrazitih kontrasta, pripovjedačkih osobina – uvijek slušatelja vode nekamo, u nešto drugo i novo; djela koja se povremeno zaustavljaju u suptilnom i tihom, traže od slušatelja upravo to.

Djela na ovom albumu, prepuna obrata, izrazitih kontrasta, pripovjedačkih osobina – uvijek slušatelja vode nekamo, u nešto drugo i novo

I baš u tekstu koji prati ovo izdanje čitamo što kaže Skender, pišući o skladbi Rush: „Prezasićenost medijima i informacijama smanjili su prosječno vrijeme čovjekove usredotočenosti te od bujice informacija ono što je lijepo i duhovno gubi pravi smisao i vrijednost“. No, s druge strane, ova skladba o strci i nemogućnosti uspostavljanja fokusa nudi mnoge prilike za uživanje u koncentriranom slušanju: osim u iskomponiranoj žurbi i množini raznovrsnih podražaja, posebice u ponavljanju motiva gran casse, uvijek isto i uvijek decrescendo, ali ipak, svaki put drugačije. Mogu, stoga, pretpostaviti da se izdanje neće reproducirati u kuhinji ili na prosječnim zvučnicima.

Album je namijenjen, dakle, onima koji se žele pobliže upoznati sa Skenderovim djelima, ali za njim bi mogao posegnuti i netko zainteresiran za zvuk pojedinih sastava. Naime, izdanje je na neki način posvećeno i svim onim glazbenicima koji su na koncertima izveli dotična djela, čije udahe ili korake čujemo u stankama. Oni su, pak, ti koji vjerno naručuju i rado izvode Skenderova djela, čijim se karakteristikama vjerojatno i sâm nastojao prilagoditi.

Najnaglašenije je to možda s Trećim gudačkim kvartetom, a u izvedbi Zagrebačkog kvarteta. Uživajući u temelju skladbe, melodijskom materijalu, više nego u onome što se događa oko njega, naglasili su svoj klasičniji habitus. Skladba Rush dotle plijeni pažnju kao skladba kojom je ravnao sâm skladatelj. Dijelovi koji uključuju improvizaciju u ovoj su izvedbi najdojmljiviji, što svjedoči o srčanosti festivalskog ansambla Glazbene tribine u Opatiji, kao i spremnosti skladatelja da se prilagodi njihovoj specifičnoj muzikalnosti. Cantus ansambl je pak, ovaj put pod ravnanjem Berislava Šipuša, izveo skladbu (Anti)Pop Sketches, na momente oslobađajući zvuk koji bi mogao parirati i simfonijskom orkestru.

Lakoća i elastičnost kojom Pal’a izvodi virtuozne Skenderove arabeske doimlju se gotovo atletskim

Premda su djela izveli kao naručitelji, svojim su izvedbama svi polučili doista reprezentativne snimke. Od svih se, ipak, najprivlačnijom čini izvedba Poeme za milanolo, posve nesvakidašnjega zvuka. Ovaj dopadljiv gudački instrument nastao je za Milana Pal’u, koji je zapravo i jedini interpret glazbe za milanolo. Lakoća i elastičnost kojom Pal’a izvodi virtuozne Skenderove arabeske doimlju se gotovo atletskim.

Dragocjenost ovoga izdanja svakako je i njegov literarni dio. Osim što knjižica donosi podatke o narudžbama, praizvedbama i daljnjim izvedbama pojedinih djela, u njoj se nalaze analitički uvidi autorice: ponajprije je to uvid u strukturu skladbe i instrumentacijske osobitosti, a zatim u riječi skladatelja. Budući da ideje za kreativni proces Skenderu dolaze iz sasvim „životnih“, svakodnevnih situacija (vožnja autocestom, primjerice, ili pričanje priča za laku noć), saznanje o tome uspješno će približiti skladbe i najširem slušateljstvu.

Čitanje prije čina slušanja pomoći će usmjeriti slušateljevu pažnju, a onima koji pak nisu skloni tome, glazba će raspiriti maštu jer i bez znanja o motivima za stvaranje glazbe, ona sâma neprestano budi raznovrsne asocijacije.

Ono što mi se čini kao najupečatljivija skladateljeva vrlina na temelju preslušavanja ovog albuma jest poznavanje ekspresivnih mogućnosti instrumenta za koji stvara. Skladateljev rukopis ne libi se pokazati pojedine instrumente onakvima kakvi jesu, za svakoga Skender piše što mu „leži“, sa sasvim minimalnim zadiranjem u proširene tehnike. U Poemi za milanolo suprotstavlja dva registra specifična za ovaj instrument – donji, taman i baršunast, ponekad dramatičan, i gornji, izuzetno vitalan, sposoban da svojom elastičnošću proizvede posve eteričan zvuk.

Čitanje prije čina slušanja pomoći će usmjeriti slušateljevu pažnju, a onima koji pak nisu skloni tome, glazba će raspiriti maštu

Circles također približava dvoje, udaraljke i klarinet, dopuštajući svakom stvaranje sebi svojstvenog svijeta. Izrada finijih zvukovnih ploha, naročito drvenih puhača, ističe se u momentima skladbe Rush za ansambl, a limeni na momente znaju zvučati naročito brbljivo u skladbi (Anti)Pop Sketches. Djelo Phantasmagoria za orkestar mogla bi se dotle shvatiti kao istraživanje atmosfera koje mogu proizvesti udaraljke. Gotovo sveprisutne, u rukama skladatelja izrazito gipke, sposobne su povezati kontrastne momente, a s druge strane alarmirati i utopiti moćan zvuk limenih puhača.

Udaraljke gotovo da imaju primat u djelima na albumu. Njima prvu i posljednju riječ Skender daje u skladbama Rush, Phantasmagoria, Circles, te evidentno u kvartetu za udaraljke, White Line Fever. Uz kolorističku, koristi se i njihovom ritamskom stranom. Ona se ostvaruje u dijelovima skladbi White Line Fever, (Anti)Pop Sketches, a na isti način, samo u drugom mediju, Trećega gudačkog kvarteta. Korištenje repetitivne ritamske podloge omogućuje mu da tvori zasebne smislene cjeline, a ujedno drži na okupu zavodljive melodijske geste ponad nje. Ponekad takav „motor” ima i programnu crtu, kao u skladbi White Line Fever.

…čudesan kolaž, niz raznorodnih, živopisnih glazbenih momenata koji sliče kakvoj glazbi za scenu, za zabavan, ali makabričan teatar

Na sve ono izvan svoje glazbe Skender se često poziva i citatima, (navodno) najviše u (Anti)Pop Sketches. Od provenijencije citata koji i nisu posve zamjetljivi važnija je cjelina skladbe – čudesan kolaž, niz raznorodnih, živopisnih glazbenih momenata koji sliče kakvoj glazbi za scenu, za zabavan, ali makabričan teatar. O skladbenom procesu može se nazrijeti ponešto iz popratnog teksta, naime, da cijela skladba počiva na dvanaesttonskom nizu. Ipak, više zamjetno nego u (Anti)Pop Sketches, u Trećemu gudačkom kvartetu naviru klasični skladateljski postupci. Razlog tome jest noseća melodijska linija, često u prvom planu i unisono.

Prema tekstu knjižice izdanja, odabrane skladbe primjeri su „eksternalizacije“ skladateljevih misli, njegova „subjektivnog doživljaja svijeta koji nas okružuje”. Ta se eksternalizacija očito potpuno ostvarila u instrumentalnom opusu. Sudeći po izboru, Skender je skladatelj čija publika želi i zna slušati, osjetljiva je na finoću boje, prati događanja tijekom skladbe, a zna da su citati i aluzije na drugu glazbu – nekad na Bacha, nekad na jazz noir – podvrgnuti maštovitom skladateljskom procesu.

Skender je skladatelj čija publika želi i zna slušati, osjetljiva je na finoću boje, prati događanja tijekom skladbe, a zna da su citati i aluzije na drugu glazbu podvrgnuti maštovitom skladateljskom procesu

Slušajući album, sasvim sigurno osvježavamo vlastita sjećanja: susrećemo se s djelima koja se doimaju poznatima, jer čuli smo ih nekad, prvenstveno zahvaljujući domaćim festivalima ili ansamblima koji njeguju hrvatsku suvremenu glazbu. Ali ne zaboravimo da postoji drugačiji Skender. U njegovu opusu razmjerno je velik broj vokalno-instrumentalnih skladbi, među njima mjuzikala i duhovnih skladbi. Svestranost kojom se odupire skladištenju u određene okvire, Skender je svakako figura dobrodošla na domaćoj glazbenoj sceni.

Međutim, je li izbor skladbi na ovome albumu i odraz skladateljeva mišljenja o sebi, to pitanje ostaje neodgovoreno. S obzirom na široko područje na kojem stvara, kakav je skladatelj Skender, poznajemo li ga? Pa i na naslovnici izdanja vidimo portret čovjeka kojeg kao da smo sreli u šetnji gradom, i kao da se osvrće preko ramena, s pitanjem na čelu – jeste li sigurni da se već znamo?