Cantus Ansambl u Lisinskom
Dindo, Kocelj i tutti na posljednjem Cantusovom koncertu godine
Program drugog koncerta u sezoni Cantus Ansambla u Maloj dvorani KD Vatroslav Lisinski morao je biti promijenjen zbog bolesti glavne solistice, orguljašice Tee Kulaš. Tako je otpala i praizvedba novog djela OrganMusic Book Danijela Legina, kao i Hindemithova Komorna glazba br.7 za orgulje i komorni ansambl.
Spašavanje programa hrvatskom glazbom
Kako koncert ne bi propao, organizatori su se brzo snašli. Izveli su jednu stariju Leginovu skladbu i dodali skladbu Srđana Dedića koju član ansambla, trubač Vedran Kocelj već otprije ima na repertoaru. Šteta, viša sila, ali koncertna večer je ipak spašena na prikladan način.
Tako je odmah krenulo s nastupom drugog solista večeri koja je iz naslova Solo-tutti jednoga izgubila.
Vrlo je sugestivno i uživljeno, nadasve pripovjedno Enrico Dindo izveo Sonatinu III talijanskog skladatelja Fabija Vacchija
Violončelista Enrica Dinda zagrebačka publika vrlo dobro poznaje ponajprije kao nedavnog šefa-dirigenta Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije kada se taj odličan violončelist, svojedobno solist u milanskoj Scali, a i pobjednik međunarodnog violinističkog natjecanja Rostropovič, okušao kao dirigent u svom drugom zvanju.
Ponovnim nastupom u svojstvu violončelista Dindo se vratio na svoje tvorničke postavke. Vrlo je sugestivno i uživljeno, nadasve pripovjedno izveo Sonatinu III talijanskog skladatelja Fabija Vacchija, skladbu naručenu povodom tridesete obljetnice pada Berlinskog zida, koju je i praizveo.
Vacchijeva Sonatina je poput nekog kazivanja glazbom ispod čije se teksture lako može smisliti kakva priča
Ekspresivna skladba pomiruje utjecaje novije glazbe Vacchijevih mentora Nona i Henzea s tradicijom ekspresivnosti starijh skladatelja. Vacchijeva Sonatina je poput nekog kazivanja glazbom ispod čije se teksture lako može smisliti kakva priča.
Trubačko umijeće Vedrana Kocelja
Atraktivno, pomno smišljeno zazvučalo je atraktivnih Seven Trumpets Srđana Dedića u kompetentnoj izvedbi trubača Vedrana Kocelja, koji je u sedam dijelova nastalih variranjem sedam glavnih glazbenih elemenata pokazao maštovitost u raznolikom tretiranju instrumenta.
U cijelom rasponu pa i pomoću sordina nizalo se sedam britkih, katkad i duhovito zaigranih, katkad pijevnih krokija umijeća sviranja na trubi.
Atraktivno, pomno smišljeno zazvučalo je atraktivnih Seven Trumpets Srđana Dedića u kompetentnoj izvedbi trubača Vedrana Kocelja
Slijedio je Capriccio za puhački kvintet Danijela Legina koji vješto, također sažeto i ekonomično, a opet atraktivno i dovoljno inovativno, koristi mogućnosti klasičnog puhačkog sastava u igri starog i novog.
Enrico Dindo ponovno se pojavio kao solist u skladbi Ad Te, concertinu za violončelo i gudače Berislava Šipuša koju je svojedobno naručio slovenski violončelist Andrej Petrač za obljetnicu Komornog orkestra Slovenske filharmonije.
Nastanak suzdržano i tmurno ekpresivne skladbe poklopio se s odlaskom Šipuševa oca, što se dobro može isčitati iz mračnih tonova zatomljene tuge, što je Dindo znao uvjerljivo prenijeti ukopljen u tamne zvukovne namaze gudačkog ansambla.
Razapetost suosjećanja u novome djelu
Stage dimmed za komorni ansambl Borisa Jakopovića bila je preostala praizvedba s programa koja je svojim polistilizmom kratkih kontrastnih ulomaka, njihovim svojevrsnim, naizgled rastrganim pojavljivanjem i postupnim nestajanjem zaključila koncertnu večer.
Jakopović, koji se školovao u Kijevu, zapisuje kako je takva rastrganost strukture izazvana osjećajem nemoći i ljutnje vezane uz trenutnu situaciju u zemlji s kojom osjeća posebnu vezu. Nije stoga nimalo čudna njezina napeta, nervozna, ali i kontrolirana razapetost.
Svojim polistilizmom kratkih kontrastnih ulomaka, njihovim svojevrsnim, naizgled rastrganim pojavljivanjem i postupnim nestajanjem skladba Stage dimmed zaključila je koncertnu večer