Mimika orchestra: medij je poruka, kolektiv je poruka

Kod Mimike orchestre – fascinantnog jazz-world kolektiva koji je ove godine objavio svoj magnum opus Altur Mur iliti vrhunac dosadašnjeg rada – najprikladnije je primijeniti slavni citat teoretičara Marshalla Mcluhlana: medij je poruka. „Tehnologija“ prenošenja glazbene poruke važnija je od njezina sama sadržaja, a sadržaj u Mimike nije… Najjednostavniji. Krajem 2022. godine objavili su u nikad većem sastavu četvrti studijski album zbog kojega sam pokušavao uloviti autora, začetnika i dirigenta kolektiva Maka Murtića.

S Makom sam trebao sjesti prije nekoliko tjedana, ali dinamike su nam se razišle, pa svog sugovornika hvatam kroz nekoliko medijskih formi između turneje projekta In search of our musical roots i objave četvrtog studijskog albuma te njegove zagrebačke premijere u Petom kupeu. Kaže mi kako je za orkestar spomenutog projekta sa svojom vokalisticom Majom Rivić putovao Crnom Gorom, Albanijom i Bosnom. Piše mi između koncerta posvećenog zajedničkom nam glazbenom junaku Davidu Bowieju i odlaska za Beograd, a potom za Beč što najbolje ilustrira njegov dinamičan život koji je „zadnjih par godina (unatoč svim koronama) uglavnom u koferu”, pa je, kako sâm kaže, „s glazbom prošao sve od Kosova i Vojvodine do Quebeca u Kanadi i Naxosa u Grčkoj”.

Kreativno-izvođačko žarište ovih je dana stavljeno na – usuđujem se reći grandiozno – studijsko izdanje njegova multimodalnog kolektiva Mimika Orchestra, Altur Mur – magijsko-realistični koncept inspiriran Mediteranom, a kojem je i naposljetku posvećen. Karizmatični Mak govori kako „svaki album Mimika orkestra ima zasebnu priču. Tako se, primjerice, A Place Glowing a Brilliant Red bavio naseljavanjem Marsa i ekonomske krize koja je uslijedila. Divinities of the Earth and the Waters je kao temu uzeo pogrebnu ceremoniju na zamišljenomu mističnom Balkanu s poganskim panslavenskim motivima”.

Upravo je prodor u mistificiranu kulturu smrti bio jedan od lajtmotiva koje sam uočio na svibanjskom nastupu u Zagrebu, čiju su tragičnu nultu točku nadahnuća podijelili s publikom, a ona je „smrt našeg bubnjara Oberona Kinga, tako da je cijeli album bio mračnijeg karaktera”. Nastavlja, „priča za Altur Mur počela je mojim analitičkim pregledom našeg mjesta u svijetu za koji sam kao nastavak na onaj balkanski i austrougarski morao sagledati Mediteran. S druge strane, tu je pogled na društvene, a poglavito realne ljubavne odnose i njihov potencijalni gubitak ili transformacija”.

No Altur Mur nije turobna glazbena Odiseja nego „ima jednu veseliju i svjetliju stranu (iako se iza te maske krije cijeli svjetlosni spektar) i zapravo svoje mjesto događanja nalazi na gozbi. Ona traje milenijima i prati transformaciju Mediterana, ali to nama nije skroz očito. Karakteri u svojim transformacijama – od Minotaura, do maskiranih gostiju turističkog hotela – sanjivo zadržavaju slične osobine sve dok se na kraju ne utope u moru uspomena (metaforički uspomena civilizacija, a realno i uspomena bliskih odnosa)”.

Album je slojevit i razveden glazbeno-scenski koncept, kreativna posljedica stvaralačko-ekspresivnog nagona, koji je isto tako posljedica sinergije, sinkroniciteta, ali i zavidne koordinacije i logistike kolektiva. Glazbene cjeline često se uspoređuju s porođajnim mukama kada govorimo o njihovu nastanku, a posebice kada je riječ o kolaborativnom procesu. Na pitanje o procesu nastanka ideje te njezine razrade i kanaliziranja u glazbu – a potom i poliranja djela za konačnu izvedbu – autor i skladatelj orkestra kaže da je to „teško pitanje. Kako cijelo vrijeme skladam za razne ansamble, sad već ipak postoji i neki tok koji je ponekad podsvjestan i jasan, ali Mimika je i neki istraživački svemir koji također ima svoja ograničenja (što mu i daje ljepotu), tako da za Mimiku glazbeno pristupam s narativima i konceptima”.

U kontekstu aktualnog Altura mura ovo je „značilo da sam prije tri godine počeo istraživati i transkribirati mediteransku glazbu. Istraživao bih sve od raznih klapa, korzikanske glazbe, krčke glazbe, glazbe Maroka, Španjolske, južne Italije, baroka i sve pomalo, ne nužno s ciljem, već s istraživanjem jezika, farba, razloga kako bih barem osjetio što je to grčka taverna, a što Monteverdijev Orfej. Naravno, kroz vrijeme, kako su se i životne stvari događale, počeo se razvijati konkretni koncept alijenacije i onda je uslijedila pandemija koja je postavila još više pitanja. Ja sam se našao na Krku i počeo aktivnije surađivati s pjesnikinjom i vokalisticom s Ugljana, Martom Kolegom”.

Marta pak pored autorstva mističnih pjesničkih vinjeta u Mimici – gdje je jedna od tri vokalistice – pjeva i u flamenco fusion bendu A Cuerdas. U Zadru vodi zbor Fige koji pjeva tradicijske pjesme, a s Makom paralelno surađuje i u programu One Beat Balkans kao facilitatorica/muzička voditeljica. Od 2019. predsjednica je udruge Kamene babe sa sjedištem u mjestu Kali. U njoj razvija umjetničke projekte fokusirane na rad s djecom, izvedbene umjetnosti i glazbu, s ciljem poboljšanja i razvijanja kulturnog života u Kaliju i na samom Ugljanu. Multidisciplinarna je umjetnica i zaštitno lice, ali prije svega glas Mimike uz Dunju Bahtijarević i Maju Rivić. Marta Kolega nije samo ljudski instrument za glazbu Mimike, nego i lirski mastermind kao pjesnikinja benda koja iz vlastitih korijena crpi elemente stihoklepstva.

Dunja Bahtijarecić i Maja Rivić Mimika Orchestra / Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Marta se prisjeća druge pandemijske godine na Sjevernom Jadranu: „u siječnju 2021. godine otišla sam k Maku na Krk. Bio je to kišni vikend, prava otočka zima. Započeli smo pričati o svijetu, atmosferi i slikama unutar kojih će se razvijati album Altur Mur. Mak je imao jasnu viziju scenoslijeda koje je izrazio nizom fantastičnih crteža. One su bile sjeme za razvitak tekstualnog svijeta Altur Mura. Nakon tog sastanka imala sam potpunu slobodu u razvijanju teksta za album. U tom trenutku postojale su samo glazbene skice, tako da sam tekst razvijala u obliku poezije, asocijativno prema slikama i srži ideje koju smo podijelili na Krku.”

Možda slučajno, a možda namjerno otvaramo Pandorinu kutiju diskusijom o ovoj nimalo trivijalnoj temi koja se redovito asocira i s vlastitim korijenima, vlastitim porijeklom, pa posljedično i mjestom u prostoru, društvu i kulturi. Istraživanje muzičkih korijena mediteranskog podneblja je nešto što Mimika tako ističe u svojoj komunikaciji. Pitao sam svoje kreativno elastične intelektualce što to u jadranskom Mediteranu toliko poziva i u njemu je toliko opojno da cijelu poetiku kolektiva oblikuju kôdom ove geokulturne pojave?

Mak mi sugerira da je „Mediteran prostor kretanja i preobražaja. Pogledajmo samo koje kultivirane biljke imamo na Mediteranu: od maslina, ali i do pomidora. Biljke koje potječu s raznih dijelova svijeta i udomaćile su se kao i ljudi, kao i glazba. S jedne strane me interesiraju korijeni poput onih na Krku ili u Albaniji koji su arhaični, stari, a toliko duboki… Neki mediteranski blues. S druge strane, onaj urbanitet, sakralni karakter (bilo koje vjere) i ta nevjerojatna povezanost kultura koja je dovela do stilova poput fada, flamenca, rembetike, klapa ili pak malo dalje od mora sevdaha.“

Marta Kolega / Doringo Photography

Marta Kolega – eruditkinja s eliksirom života za jadranske govore na umoru

Eruditkinju – kolegicu po vokaciji – koja je Mimiku ovim albumom dovela pod povećalo i mainstream medija, šire publike pitam kako pak ona „trenira“ sociolingvistiku i govore na izumiranju koje čuvaju potom u pjesmama Mimike, na što skromno, ali precizno pjesnikinja i pjevačica iz mjesta Kali na otoku Ugljanu odgovara „budući da mi je to materinji jezik, svoju poeziju većinski pišem upravo na tom jeziku, na kojem je uostalom napisan velik dio tekstualnog svijeta albuma. Osim na ‘kualjskom’, libreto je napisan na lokalnim govorima otoka Krka, Brača, Visa, Ista, mjesta Sali na Dugom otoku te veljotskog (dalmatskog) jezika s otoka Krka. Moje polazište nije bilo lingvističko, već umjetničko: vodile su me ljepota, snaga i sirovost zvuka i riječi u igri s tematskim okvirom predloženog svijeta Altur Mura”.

Kontekst jasno i vidno usmjerava sâm tekst, tako je „Mak glazbeno razvijao jedan zamišljeni otok Mediterana koji se naslanja na mediteransku glazbu. On za cilj ima stvaranje nove glazbe. Isto tako, tekst Altur Mura lingvistički se naslonio na jezične izraze (lokalizme) jadranskog otočja, ali u svrhu kreiranja novog jezika toga zamišljenog mediteranskog otoka. Motiv luke, mjesta tranzita, mjesta gdje se miješaju jezici, ljudi i utjecaji bio je važan element pri kreiranju jezika albuma. Tekstualni svijet, dakle, obuhvaća jezike jadranskog otočja, ali i elemente španjolskog, grčkog i talijanskog jezika, kao i izumrlog veljotskog jezika, koji se do kraja 19. stoljeća govorio na otoku Krku. Prigodni, praktični jezik mornara – preuzimanje izraza i riječi koje su ‘potrebne’ za komunikaciju – reflektira jezični svijet Altur Mura. To nije ‘novi’ jezik u lingvističkom smislu. Prije bih ga nazvala kolažom različitih fraza, poslovica i riječi, kojem tečnost dodaje poezija na mojem materinjem jeziku – lokalizmu mjesta Kali. Upravo kao takav mislim da je uspio obuhvatiti kompleksni jezični razvoj Mediterana te stvoriti privid ‘poznatog’, a opet izmaknutog, novog, začudnog”.

Nakon oslikavanja novih jezičnih krajolika konturama vlastite otočke prošlosti, jezik koji u takvoj reinterpretacija poprima dimenziju mitskog ili barem arhaičnog, morao je naći svoje okruženje u glazbi. Marta se prisjeća, „kad je glazba napokon došla, zbog sinergije koju smo imali, velik dio poetskog teksta prirodno se uklopio u glazbeni svijet koji je Mak stvorio. Drugi dio teksta nije nastao kao poezija, već sam ga pisala na glazbu, dakle napisan je kao libreto na glazbeni predložak. Čista radost i ponos bila je prvi puta čuti kako tekst ‘živi’ u glazbi, a još veća radost kad sam ga prvi puta čula otpjevanog u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, iz grla (kako bi rekla moja baba) Dunje Bahtijarević, Maje Rivić i mene”.

Veljotski jezik Oltara mora

Kako je Mak prethodno spomenuo, Mimika odabire otočku jezičnu varijantu, hibrid govora koji bismo nazvali veljotskim jezikom. Neki bi mogli, zbog rijetkosti izraza, reći da je obraćanje publici na njemu pretenciozno, no Kolega mi objašnjava da „odluka pisanja na jezicima jadranskog otočja nije puki hir ili šok-terapija ili zato što je to kul, nego zato što uistinu osjećam i vjerujem da su upravo ti jezici u ovom trenutku uspjeli oštro i iskreno reflektirati suštinsku problematiku svijeta Altur Mura: izgubljenost pojedinca u suvremenom svijetu po pitanjima identiteta, ljubavi i društva. Na primjer, fraza ‘Ča da ti dun? Jua san suama, ti si sun’ iz pjesme ”A luntun” zvučala bi sasvim drugačije, ako ne i patetično na standardnom hrvatskom jeziku“.

Prizemljenost i surovost koju izaziva u nama (usudit ću se reći) arhaična čakavica uspijeva izraziti tragičnost suvremenog pojedinca koji se bori s posljedicama komercijalizacije ljubavnih odnosa i distanciranosti od sebe i drugoga. Takav konceptualni pleter očekivano prepuštaju slušateljima i maštovitim lutalicama mediteranskim krajolicima satkanim i sazdanim od tradicijskih zvukova. No Mimika niti pripada tradicijskoj glazbi, niti nekom od suvremenih stilova. Jedino što je sigurno za kolektiv jest da se nastanjuju na titravo treperavim jazz formacijama ili, da parafraziram autoricu i vokalisticu Maju Rivić, on je osmišljen na granici komornog ansambla i orkestra po svojoj strukturi.

Murtić se ubacuje, „Mimika često ima goste na tradicijskim instrumentima (u ovom slučaju je to Aleksandar Jovevski iz Makedonije na kavalu), a ja sviram tradicijski instrument s Krka, sopilu. Doduše, češće se koriste elementi i načini sviranja posuđeni iz raznih tradicijskih formi u kontekstu suvremenijeg jazza. Mimika je poseban orkestar jer nije omeđen stilovima već pripovjedačkim elementima. Tako se koriste boje (u smislu aranžmana) i uloge instrumenata se mijenjaju”.

Njegova fantastična komuna (u tradicionalnom značenju) opire se i svojom fizičkom strukturom od konvencija i pravila svojim neuobičajenim postavom od tri vokala, tri saksofona, dvije flaute, oboom, dvjema trubama, dvama trombonima, tube i „nekakvoj gotovo rock ritam sekciji s tradicijskim udaraljkama uz bubnjeve”. A ako ste imali prilike stati pred Mimiku uživo, osvijestili ste njihovu suvremenu dimenziju – čut ćete ih u klasičnim sjedećim koncertnim prostorima, ali, kao što sugerira zagrebački nastup u Petom kupeu – u klupskim prostorima rezerviranim za nesputani ples. Murtić naglašava da su razlog tome „specifičnosti naših širokih interesa i otvorenosti za razne ideje (te prilagodbe prostoru)”.

Što to Mimika izmišlja?

U kulturalnim studijama, kao i (socio)lingvistici nerijetko se govori o stvaranju, odnosno ‘izmišljanju’ novog identiteta kroz nove jezične i kulturne prakse. U svojim reinterpretacijama prošlosti, da ne kažem tradicije, Mimika se kaleidoskopski služi kodovima mitske, jezične i kulturne prošlosti, ali na pomalo subverzivan način, stvarajući sasvim novu polazišnu točku kolektivnog identiteta. Je li novi regionalni identitet konstruiran kroz glazbu, naraciju, teatar i performans – kao vaše tvorbene elemente – namjera Mimike?

Mak skeptično odgovara na ovo pitanje: „Nisam siguran da želim imati to na svome srcu. Iskreno, rad na tradiciji nije jedino čime se bavim, niti je centralno u mojem djelovanju. No posljednja dva albuma morala su dotaknuti tu temu, kako iz osobnih, tako i iz civilizacijskih razloga. Naime, smatram da naš prostor može jako puno toga pružiti svijetu, a i samima sebi, te da su često specifičnosti naše glazbe (od mikrotonalnosti na Kvarneru do raznih stilova u srcu regije) zanemareni ili otpisani kao manje vrijedno (dok recimo blues nije manje vrijedan, što je meni suludo).”

No kada u priču uvedemo muzikologe, Murtić kaže da „za njih ja definitivno ne radim autentičnu tradicijsku glazbu, niti to želim, nego otvaram barem sebi i svojim kolegama smjernice u kojima možemo integrirati ono što nasljeđujemo u ono novo što radimo. Također, u ova dva albuma se istražio taj dio mitskog pan slavenskog i gotovo satiričnog koncepta ‘Mediterana kakav je nekoć bio’. U sljedećem još želim istražiti onu dublju antičku, ili čak protoindoeuropsku priču koja će svakako biti još više apstrahirana. Možda nakon tog momenta Mimika opet ode u svemir ili tko zna gdje”.

Smatra da Mimika u tom slučaju ne izmišlja tradiciju jer „nije tradicija jedino što je naslijeđeno. Već i sâm propitkujem što znači identitet, a i što je to fluks tog identiteta. Doduše, promatram to skoro pa isključivo programski, gdje se kroz glazbu i narativ razvijaju uloge svećenstva, proroka, radnika, seljaka, ljubavnika…”.

Trgovanje kulturom i tradicijom u svakodnevici

Kad već spominje tvorbene elemente zajednice kao dijakronijskog agregata kulture, Murtić je promatra kao nešto ‘fluidno’ i nastavlja da ima „osjećaj da se kod nas kulturom smatra povijest, a povijesna arhitektura nosi elemente svoje okolne kulture tadašnjeg vremena. Kultura je saznanje prošlosti, pogled u budućnost, ali svakako sadašnja realnost. Tradicija se ponekad miješa s kulturom, a ponekad se isključuje iz nužnosti. Problematika definicije tradicije – kako možda i s podsmjehom na jidišu pjevaju u Guslaču na krovu – jest da se tradicijom često smatra nešto što je statično, odnosno nešto što je u nekom zaključanom momentu stalo u vremenu i ostaje nepromjenljivo. To nije isključivo u tradicijskoj glazbi, vidimo to i u kontekstualizaciji jazza, ali i drugih ‘stilova’.

„Isto kao što riječi žive, tako se i pojam tradicije mijenja”, kaže Kolega i nastavlja: „mislim da ste svojim pitanjem uočili važnost tog pojma za suvremeni svijet. Riječ tradicija za suvremenog čovjeka po mom viđenju označuje određenu dozu sigurnosti, stabilnosti, ukorijenjenosti, prizemljenosti, vezanosti uz konkretno mjesto i vrijeme. Dakle, osim konzervativnih konotacija, postoji veoma izvjesna privlačnost pojma tradicije za suvremenog čovjeka, koji je sve samo ne stabilan, koji živi na vjetrometini svjetske politike, društvenih mreža, usamljenosti, depresije, atomskih bombi, inflacije i potencijalnoga svjetskog rata.

Kao vokalna pedagoginja i voditeljica zborova mogu govoriti o određenom porivu mladih ljudi mojih godina prema tradicijskom pjevanju kojim se bavim posljednjih desetak godina. U tom sam periodu susrela ljude koji žude za pjevanjem tradicijske glazbe. Zašto moderni, suvremeni pojedinci žele pjevati tradicijske pjesme? Moj skromni zaključak kroz godine rada s ljudima je – zato što naš svijet nema jasan centar. Kao da živimo bez gravitacije, lebdimo.

Mnogi ljudi vraćaju se tradicijskom pjevanju jer je tradicijska pjesma organizirana oko vrlo jasnog centra, vjerovanja, kulture, običaja i to joj daje snagu, jer ima veoma jasan, čak ću reći, smireni smisao. Ljudi kažu da ih ta muzika ‘dira u srce’, da ih uzemljuje, da ih povezuje sa svojim tijelom. Glasati se iz uzemljenog tijela, eto, to je tradicija (u pjevanju), čini mi se, danas i za neke od nas. Što je bila prije, što znači nekom drugom, to ne mogu reći.

Što se tiče riječi kultura, tu zapinjem. Riječ kultura (za razliku od riječi umjetnost, koja zadržava ‘čisto’ mjesto u mom srcu) za mene, kao kulturnu radnicu, društveni je pojam. Neću se usuditi definirati, bacam asocijacije na riječ. Dno dna društvene ljestvice. Marginalnost. Prekarni rad. Nestabilnost. Idealizam. Neodređena ljubav prema. Projekti.”

Čuvari kulture ili vratari jezika?

U trenutku zadnjih prodora globalizacije, konačne internacionalizacije engleskog jezika kao organske lingue france, Kolega i Mimika se nenamjerno, ali uvjerljivo pozicioniraju kao čuvari vratnica mikrojezičnih zajednica, onih zajednica čiji su jezični izričaji, a time i sociološki specifikumi, na izmaku. „Može se reći da te jezike ‘čuvamo’ ako pjesme s albuma vidimo kao riznicu, ili album sjećanja, ili neku vrstu digitalnog repozitorija. Okej mi je i to (nek se čuvaju!)”, objašnjava mi, ali ponovno razgraničuje koncepte: „Međutim, mislim da se upravo ova riječ ‘čuvamo’ često kombinira s riječju ‘tradicija’. Tradicija je nešto što se čuva. Od koga? Ja ne bih da se riječi čuvaju, radije bih da žive, a isto to mislim i za tradiciju. Radije bih da živi. Mi ne čuvamo (kulturu, jezik, govor) već se naslanjamo, nastavljamo se na ono što je bilo prije nas.”

No kad poetika jednoga glazbenog kolektiva odabere komunikacijski sustav koji neće lako prepoznati ni domicilna ni regionalna publika, pitam se, kome se točno to Mimika želi obraćati kao konceptualni kolektiv kojem volimo pridijevati isforsiranu sintagmu world musica? Istovremeno, već desetljeće uživa međunarodni ugled, posebice na britanskom otočju. Idejni začetnik i otac benda Murtić prisjeća se pritom da je „Mimika orkestar započeo u Londonu, u jednom vrlo multikulturalnom društvu i prirodno je rastao u jedan tip orkestar koji vidno gaji ljudsku kolaboraciju, druženje, rad i istraživanje onoga što nas čini nama. Mislim da je kroz vrijeme postalo jasno da s Mimikom pričamo ne samo o glazbi nego i postavljamo vrlo jasnu poruku kolektiva kao snage, i raznolikost kao bogatstvo. Planirane publike kao takve nema, već je nama zanimljivo vidjeti koga je sve privukla glazba ali i nastupi orkestra i koga sve nastavlja privlačiti, propitkivati ili pak odbijati”.

Mimika Orkestar / Nikola Knežević

Iako njihova retorika (ona verbalna) ne mora biti semantički bliska i nužno jasna slušatelju – međunarodnom, regionalnom ili domaćem – snažna vizualna retorika potencirana promišljenim scensko-izvedbenim modalitetima ima univerzalno značenje. U slučaju Mimike, koju je njezin tvorac inicijalno zamišljao kao muzički teatar, od vizualnih elemenata istaknuti su kostimi koje nose vokali predstavljajući svoje uloge.

Na to mi Mak u uzbudljivom razgovoru odlazi još dalje u svoju prošlost: „Inicijalno je moj rad s Mimika orkestrom težio prema kolaboraciji s kazalištima i plesačima (tu smo mnogo surađivali s Juliom Cheng, Shevonne Clarke, Claire Nicolas i drugima) ali zbog logistike u Londonu prije jedanaest godina, sastav se ipak više fokusirao na zvučnu sliku, doduše kako se i glazba razvijala tako su se pomalo vizualni elementi počeli vraćati u jasni izričaj ansambla. Najčešće je riječ o kostimima koje nose vokali i prezentiraju uloge, iako često apstrahirane jasno simbolički vezane uz materijal koji se izvodi, bilo to pogrebna ceremonija u Divinities of the Earth and the Waters ili simboli antičkog Mediterana ili apstrahiranog utapanja u Altur Mur.”