Glazbeno središte
Šibenik: Grad je pozornica (dio drugi, esencija)
Šibenik bi u našem serijalu Glazbeno središte, zaključili smo u prvome tekstu, možda bilo prikladnije nazvati glazbenom metropolom. Donosimo drugi dio priče o glazbi u Krešimirovu gradu.
„Mala sredina, kao što je moja Dalmacija, sa svojim utjecajem, tradicijom, u nama stvori onu rudaču, onaj uran iz kojeg se dalje isijava energija.“ Arsen Dedić
Prije no počnemo s daljnjim seciranjem šibenske scene, nužno je napisati koju riječ o koncertu Róisín Murphy. O tom najinovativnijem dočeku nove godine u Hrvatskoj pričalo se tjednima prije nastupa, a rafali komentara ne stišavaju se ni danima nakon njega.
Róisín Murphy u Šibeniku / Valerio Baranović
Róisín je Šibenčane i goste iznenadila već popodne, generalnom probom koja je bila otvorena za javnost i za koju se ispostavilo da je trajala jednako (ili čak duže) kao večernji nastup. Oni koji su se popodne slučajno našli u gradu imali su što čuti i vidjeti; u svojoj kulerskoj maniri – bez puno emocije, ali profesionalno na adekvatnoj razini – pjevala je dobrih sat vremena.
Dakle, jedna od najčešćih zamjerki večernjem koncertu njegovo je kratko trajanje. A onda su tu i komentari na račun toga što nije imala bend, što publiku nije pozdravila ni čestitala im Novu godinu. Sve te fenomene i nedoumice koji sežu od „’ko je ova“ do tumačenja razlike između playbacka i matrice najbolje je opisao novinar Marko Podrug.
Róisín Murphy u Šibeniku / Valerio Baranović
„Iako gradska uprava o urbanoj kulturi nema pojma, niti itko očekuje da ima. Pa su napravili jedino što je bilo mudro – dali su više-manje slobodne ruke onima koji imaju nekog pojma. Ako ćemo se prebaciti na aktualni trenutak, malo su zeznuli s koncertnim bukingom za Advent, ali su se izvukli u novogodišnjoj noći“, komentira Podrug.
Marko Podrug / screenshot Nevidljiva scena
On je najpoznatije šibensko glazbeno pero, autor nekoliko knjiga o glazbi i neumorni kroničar scene što, među ostalim, u posljednje vrijeme vidimo i u serijalu Nevidljiva scena, nastalom u sklopu rada udruge Kolektiv 4B.
Govori nam o stanju šibenske scene nekada i danas.
Puno bendova, malo albuma
„Ima tome već nekoliko godina, kolega i ja smo pokušali staviti na papir sve bendove kojih se možemo sjetiti, a da su bili aktivni od ’87. do ’93. Dakle, otprilike u vrijeme naše srednje škole. Došli smo do 33 benda, vjerojatno smo nekog i zaboravili, a samo je jedan od tih bio cover bend. Danas je situacija obrnuta. Autorski bendovi stanu na prste jedne ruke, a ovi drugi niču k’o gljive poslije kiše. Znači, znam da nije popularno, ali zaključak je vidljiv iz aviona – prije je bilo bolje! S druge strane, za razliku od ta 33, ovi današnji svi imaju objavljen barem jedan album, većina i po dva”, kaže.
Već je prije najavljivao i knjigu o šibenskim bendovima.
„Bit će, valjda. Jednog dana. Napisao sam uvod i prvo poglavlje prije šest godina. S obzirom na to da osjećam da osobno puno dugujem toj sceni čiji nisam bio dio, nego samo i uvijek u publici, moram to dogurati do kraja. Ako zbog ničeg drugog, onda da ne ostane samo u sjećanjima, budući da vrlo malo i nimalo tragova ima po internetu. Bilo bi stvarno šteta da za stotinu godina u Šibeniku nitko ne zna da su tu jednom svirali jedni Close Distance, Anarchy Language ili Nula”, govori.
Bend Nula snimljen 1993. godine. Nedavno su se ponovno okupili nakon 10 godina pauze. Jedan od članova je Vedran Meniga, šef Pozitivnog ritma, koji, među ostalim, koordinira festivale na Martinskoj / privatna arhiva
U njegovu je gradu, priča Podrug, uvijek postojao šank na kojem se generirala kreativnost.
(Koncertna) renesansa
„Nekad je bila ta čuvena Mjesna zajednica, odnosno Mjesna (s dugim eee) ili MZ, gdje je ‘generiranje’ na šanku bilo lako budući da su cijene piva bile kao i u dućanu, a danas je to Azimut koji je stekao velik ugled u čitavoj regiji. Imao je Šibenik prije otvorenja Azimuta jedno dugo mračno razdoblje bez kluba koji bi u kontinuitetu nudio koncertni klupski program, što se itekako osjeti danas kad je kultura odlaženja na koncerte gotovo pa zamrla. Srećom, oživljava u zadnje vrijeme”, ukazuje Podrug.
Koikoi u Azimutu / promo
Slaže se s tvrdnjom da je Šibenik u svojoj renesansi. „Postigao je dva nezamisliva vrhunca”, govori, pa nastavlja: „Prisiljen si birati na što ćeš ići jer ne možeš na sve stići i nisi više prisiljen na dobre koncerte odlaziti u Split ili Zadar. Naprotiv, oni dolaze kod nas”, kaže.
Kolektiv 4B, formiran u koronaperiodu. Njegov dio je i Marko Podrug / promo
Kao poznatog novinara, neizbježno je pitati ga i je li zadovoljan time kako šibenski lokalni mediji prate glazbu.
„Nisam, kao što nitko tko prati scenu ne može biti zadovoljan niti kako je prate srednjostrujaški mediji u kojima su muzički kritičari postali tehnološki višak. Sve se na kraju svodi na ključne riječi u naslovu tipa ‘rasturili’, ‘raspametili’, ‘raspištoljili’ i slično, a sadržaj teksta je prilično isprazan. A o nepostojećem praćenju alternativne domaće i regionalne scene da i ne govorim, da nema specijaliziranih portala ne bismo ni znali da toga uopće i ima. Budući da, između ostalog, pišem i na lokalnom portalu, preuzimam dio krivnje”, odgovorno će.
Bez komentara? Nezamislivo
Razgovaramo i o šibenskom mentalitetu. Nitko tko iole poznaje duh toga grada sigurno nije očekivao da će koncert Róisín proći bez komentara. Dapače, bilo bi zabrinjavajuće se da ih nije bilo.
„Reći ću samo da gotovo nitko nije postao popularan i doživio nekakav komercijalni uspjeh dok nije odselio iz Šibenika. Šibenski mentalitet, jedinstven i meni tako drag, nikad nije radio u korist razvoja potencijalnih talenata. Mentalitet podjebavanja, dakle, u ‘suradnji’ s nedostatkom studija, menadžera i diskografa, tjera te da uspjeh potražiš u velikom gradu. Isti taj mentalitet koji uključuje i nevjerojatnu privrženost rodnom gradu, uglavnom te na kraju nagovori i da odustaneš od ideje preseljenja”, zaključuje Podrug.
Tvrđave – utvrde kulture
Već smo pisali o tome kako enormno važnu ulogu u ovome gradu igra ustanova Tvrđava kulture. Vodi je sjajni tim predvođen Goranom Barišić Bačelić, a u kontekstu onoga što nas zanima važno je spomenuti i Moranu Perišu, koja vodi Odjel za programsku produkciju i, između ostalog, zaslužna je i za booking pjevačice Murphy.
U timu Tvrđave je i Andrija Bakula, povjesničar, ali i DJ. Zanimljivo je i da je njegov otac Jadran najdugovječniji šibenski DJ; karijera mu sada broji preko četrdeset godina.
Andrija je, zajedno s kolegom Josipom Pavićem, radio istraživanje povijesti tvrđave sv. Mihovila. Proučavali su period od pedesetih do sedamdesetih godina prošloga stoljeća te iz arhivske građe saznali da se i u tim godinama pričalo o prenamjeni Mihovila u glazbenu pozornicu.
Tvrđava sv. Mihovila / promo
„Godinama nakon gubitka svoje izvorne, obrambene funkcije, šibenske su tvrđave predugo bile zanemarene i zapuštene. Svjesna koliko će obnova biti kompleksna i skupa, gradska vlast prepoznala je potencijal europskih fondova i uspješno prijavila projekt revitalizacije Tvrđave sv. Mihovila koji je započeo 2012. godine. Ideja o izgradnji ljetne pozornice na Mihovilu postojala je još ranije, i odlučeno ju je slijediti. Nakon dvije godine tvrđava je potpuno obnovljena, s pozornicom koja je danas jedna od najprestižnijih u regiji“, priča Bakula.
Andrija Bakula / promo
Paralelno s tim započet je projekt obnove Tvrđave Barone, „mjesta gdje se susreću prošlost, sadašnjost i budućnost. Osmanska bitka, ključan trenutak za šibensku povijest, na Baroneu je prikazana tehnologijom proširene stvarnosti – ta je tehnologija prvi put na otvorenom implementirana baš kod nas“.
Mayales na Baroneu / Valerio Baranović
Već tada je bilo za pretpostaviti da će jedina šibenska morska tvrđava, sv. Nikola na ulazu u Kanal sv. Ante, doći na listu zaštite UNESCO-a, što se i dogodilo 2017. godine.
„Stoga se Grad Šibenik okrenuo obnovi najveće i najviše šibenske utvrde – Tvrđave sv. Ivana, i to s idejom nastavka uspješnog spajanja kulturne baštine i moderne tehnologije. Obnova sv. Ivana najveći je projekt ikad dodijeljen Gradu Šibeniku iz europskih fondova, s ciljem da tvrđava postane mjesto susreta i razmjene ideja tijekom cijele godine. Stoga je među stoljetne zidine tvrđave postavljen edukativni kampus opremljen pametnim interaktivnim učionicama, spavaonicama i prezentacijskim prostorima s namjernom da kvalitetan smještaj s pratećim tematskim programima pridonese produljenju turističke sezone kao i dužem boravku posjetitelja u Šibeniku“, priča.
Tvrđava sv. Ivana / promo
Koje su zanimljive i manje poznate činjenice o Šibeniku generalno?
„Za razliku od drugih većih dalmatinskih gradova, Šibenik nije nastao ni na grčkim ni na rimskim temeljima. Uz to, jedan je od samo nekoliko gradova u svijetu koji se može pohvaliti dvama spomenicima pod UNESCO zaštitom – katedralom sv. Jakova i Tvrđavom sv. Nikole. Šibenska katedrala jedina je u europska katedrala izgrađena od kamena bez vezivnog materijala, po principu ključ–pero“, priča Bakula, pa nastavlja:
„U Šibeniku se već više od šezdeset godina održava i Međunarodni festival djeteta, a tu su snimljeni prvi filmski kadrovi na tlu Hrvatske. U Šibeniku je osnovana i Hrvatska ratna mornarica, a Tvrđava sv. Nikole – morska utvrda na ulazu u šibenski kanal – zbog svog prijetećeg izgleda i impozantnih gabarita baš nikada nije napadnuta! Šibenik ima i najviše stepenica po kvadratnom metru i, ni manje ni više, nego četiri tvrđave – tri kopnene i jednu morsku.“
View this post on Instagram
Kad pričamo o glazbenoj sceni u Šibeniku, Andrija potvrđuje kako se u gradu na sve strane ulažu zajednički napori za kreiranje kulturne politike.
„Upravo je sintagma Grad je pozornica vizija prema kojoj se krećemo, u čemu su suglasni svi, od lokalnih struktura do aktera na kulturnoj sceni. Nadamo se da se to i primijeti“, govori.
Kuća umjetnosti Arsen svakako je promijenila vizuru događanja u Šibeniku, posebice zimi. Prostor je zaživio i posjećen je, a programi u njemu su itekako kvalitetni.
Domaća publika – najzahtjevnija publika
„Kao i u svemu, prvi koraci su najteži, a domaća je publika najzahtjevnija. U prvoj godini Arsena preko sedam tisuća posjetitelja došlo je na više od tristo raznovrsnih programa. To nas veseli i daje dodatni zamah našemu daljnjem radu. Uspješnost programa za djecu i mlade Bubamarac pokazala je koliko je Šibeniku nedostajalo dječjih sadržaja, stoga su ti programi dočekani s najvećim oduševljenjem. Nema vikenda u kojem se nije tražila ulaznica više za dječju predstavu ili film! Posjećenost projekcija u sklopu programa Art kina Arsen govori nam da u Šibeniku postoji razvijena filmska publika, ljubitelji sedme umjetnosti željni nezavisnih aktualnih naslova, koji su ranije bili ograničeni na ljetno doba i projekcije u sklopu ljetnog kina na Tvrđavi Barone. Posebno nas raduje što su i suvremene plesne predstave i klasična glazba našle svoje mjesto na našoj sceni! No Šibenčani ipak posebno mjesto prepuštaju glazbi, a mi im nastojimo pružiti žanrovski neopterećene, ali bez iznimke kvalitetne koncerte koji mahom ispune čitavu dvoranu“, govori Bakula.
Boris Štok u Arsenu / promo
Zadovoljan je suradnjom s Gradom.
„Šibenske gradske institucije imaju sluha za kulturnjake i otvorene su za dijalog. Mislim da su svi svjesni da smo dio cjeline, karike u lancu, i da jedino zajedničkim pristupom možemo stvoriti jaku i postojanu kulturnu scenu za postojeću publiku i onu koju tek učimo na važnost uživanja u kulturnim sadržajima u svim njihovim oblicima te neke nove klince, buduće kreatore i nositelje kulturne politike grada“, govori.
Premda je zadovoljan smjerom u kojem ide grad, kaže kako mjesta za napredak uvijek ima.
„Mi u Tvrđavi kulture na dnevnoj bazi učimo nove stvari, otvaramo nove projekte, gledamo kako posao napraviti na efikasniji način. U Šibeniku je jedan od izraženijih problema onaj infrastrukturni tako da mnoge udruge nemaju adekvatne prostore za svoje djelovanje što ih uvelike ograničava u djelovanju. Gradu nedostaje i jedna kvalitetna koncertna dvorana za velika zimska događanja. S druge strane, okretanje novim sadržajima stavljanjem fokuse na mlade kroz ostvarene i projekte i one u tijeku (izgradnja novog studentskog doma i planiranje Centra za mlade – Palacin, ABC centar, Centar Trokut) stvara se pozitivno ozračje promjene. Svjesni smo da se kultura u našem društvu više smatra luksuzom nego potrebom, no gajimo nadu da će nove generacije nastaviti našim stopama i promijeniti tu percepciju“, zaključuje Bakula.
Tvrđava sv. Mihovila / photo www.stipesurac.com
Koliko je za ovu priču važno spomenuti institucije, gradsku upravu i klubove, jednako je nužno dati do znanja da postoje i pankerske, do it yourself inicijative koje djeluju u podrumima, konobama, u maslinicima i poljima. Upravo u undergroundu, neopterećenom trendovima i normama, često nastaju najinovativnije glazbene priče.
Inovacija dolazi s periferije
U toj kategoriji treba spomenuti kolektiv čudna Muzika. Definitivno najpoznatiji rezultat tog udruženja entuzijasta je grupa Hram, koja je posljednjih godinu dana osvojila hrvatsku (hip hop) scenu.
Hram na festivalu Let’s Rock / Valerio Baranović
„Čudna Muzika – s velikim M – i jest Šibenska scena. To je mjesto koje okuplja sve ljude u Šibeniku koji se bave glazbom ili jako vole glazbu. Čudna Muzika je jedna obitelj, zajednica koje sam član već pet godina. Na čelu joj je naš duhovni vođa, svakom od nas drugi otac, Dražen Frua a.k.a. Papa Fruti”, govori nam Luka Scuba Škugor, jedan od članova Hrama.
Da nije bilo Čudne Muzike, ni Scuba ne bi bio reper, kaže. Barem ne tako dobar kao što je danas.
„Sve ponašanje na bini i micanje treme sam isklesao na Čudnoj Muzici”, govori.
Hvali ideje i entuzijazam Dražena Frue.
„On je vjetar u leđa nama mlađima, jer kad vidimo njega koliko je lud u ostvarivanju svega što zamisli, tjera te da stvaraš. Tako, na primjer, kod njega možeš doživjeti poticanje tradicije branja maslina u polju gdje sto ljudi bere masline dok cijeli dan sviraju DJ-i”, priča Scuba.
čudna Muzika / Hrvoslav Pavić
Događalo se, govori dalje, da u sklopu Čudne Muzike u jednoj večeri „nastupimo mi reperi, pa pankeri, pa ženska koja piva operu uz pratnju piana, pa ide red metala i onda elektronika”.
Imali su i akciju gradnje kuće nakon potresa u Petrinji, a puno su plesali u humanitarne svrhe i skupljajući novac za svojeg prijatelja Darka kojeg je bio pogodio moždani udar.
„Sve šta je Frua zamislio je i ostvario. Za njega danas znaju ljudi i izvan Šibenika, a sve je ostvario kroz rad bez nekog marketinga, promocije evenata. Čudna Muzika nema ni svoju stranicu na društvenim mrežama. Čudan pristup koji su ljudi prepoznali i nakon nekoliko godina tog rada danas imaš nas sigurnih pedeset koji su uvijek tu na svakom eventu, ljudi koji ostvaruju njegove ideje pomažući, radeći to s ljubavlju. I sami se osjećamo kao dio te zajednice u kojoj svi glazbeno rastemo. Jednostavno neopisivo. Morate doći i to doživjeti. Dodajte Dražena Fruu i pratite aktualnosti”, poziva Scuba.
Sensi i Scuba / Valerio Baranović
Kad govori o svojem gradu i glazbi, kaže kako ga fasciniraju slučajnosti poput one o glazbenim velikanima koji žive u istoj ulici.
„Nitko ne može odgovoriti na pitanje je li veliki broj glazbenih talenata u gradu stvar podneblja. Jednostavno: to je Šibenik”, kaže, pa nastavlja:
„Mišo je prodao 20 milijuna ploča u državi s isto toliko ljudi. To je prefascinantno. Uvijek bacim bazu da Mišo nikad neće umrijeti i da ćemo i za trideset godina ići na Mišin koncert, a da će Mišina glava biti u onoj tegli k’o u Futurami”, smije se Scuba.
Kaže da je grad itekako glazbeno napredovao.
View this post on Instagram
„U vrijeme kad sam ja rastao u vezi noćnog života ponuda nije bila toliko velika. Imao si taj Dolac – skup kafića u kojem se vrtjela glazba do nekog određenog sata – Crtaonu u gimnaziji i par kafića koji su gurali alternativu, ali sve u svemu malo. Ono što je meni osobno ostalo u najboljem sjećanju jest plac kod bivšeg kina Šibenik i hotela Jadran. To je zadnje mjesto gdje se okupljalo i po dvjesto do tristo ljudi, od pankera, repera, metalaca, rokera. To je zadnje mjesto gdje si moga vidit majice od AC/DC-a, Metallice, Boba Marleyja i 2Paca. Tad se pušio Ronhill za četrnaest kuna i pravio bambus od vina i kole u boci od dvije litre”, prisjeća se reper.
Hram, Proljetne ferije / promo
Danas, govori, čak dođe do zasićenja ponudom.
„Imaš Martinsku, imaš tvrđavu sv. Mihovila, Azimut, udrugu Oksid, Projekt Vojarnu, Kulturaljku, Čudnu Muziku, Blast, Adventuru, Tunel, Spring Fest, raznorazne koncerte isprid kafića, ulične svirače i još toga… Nismo bezveze broj dva, odmah iza Zagreba koji je glavni grad što se tiče glazbe”, govori.
Bez masovnog turizma… Do daljnjeg?
Razgovaramo i o generalnom razvoju Šibenika.
„Turista je sve više. Apartmani, hoteli, hosteli, koktel barovi se pojavljuju na sve više mjesta iz godine u godinu. S time dolazi i do više radnih mjesta, ali sve je to sezonski, tako da se, s ekonomske strane, nema što posebno naglašavati. Svatko od nas je od mladosti do danas promijenio sto poslova. Nikakav ti posao ovdje ne osigurava nužno neku stabilnu budućnost. Priživljava se, k’o i u cijeloj državi”, priča Scuba.
„Život je sve skuplji i skuplji, ali ne brinem. Priživit ćemo i to. Hrvat je k’o žohar. Moš ga gazit, atomsku bombu će priživit. Samo mu nemoj uzet kavu i duvan”, govori.
Šibenik je i dalje grad ugodan za život. Ljeti popunjen, no daleko od masovnog turizma.
„Jedina moja briga do koje ne želim da dođe u gradu je apartmanizacija. To šta se desilo i Dubrovniku i Splitu, gdje ljudi od konobe i garaže prave apartmane, gdje svatko svakog gazi da zaradi, gdje pijani stranci povraćaju po gradskom kamenu i jebu se nasri ceste. Sa svim tim grad gubi identitet i postaje neko hotelsko naselje za bogate. Najveći problem od toga je to što sve te hotele apartmane ne gradu naši ljudi nego strani investitori tako da iza ljeta u svim tim zidovima ne živi nitko. I grad postaje grad duhova. Kad grad postane grad duhova onda u njemu fali duše. A kad grad izgubi dušu i ljude onda to više nije grad. Jer ljudi čine grad, a ne nekakve Poljane, hoteli i ne znam šta više”, priča.
Ukazuje i na potencijalnu prijetnju još uvijek prilično idiličnoj slici Šibenika kao grada za građane, a ne turiste. Priča o ogromnom zemljištu nekadašnje tvornice TEF, na kojem bi se kroz koju godinu trebalo početi graditi.
„I onda dolazim do pitanja što će tu biti. Logika mi govori da će se netko tu okoristiti. Zemlja, prvi red uz more, s pogledom na grad… Samo čeka investitore da se tu grade luksuzni hoteli i vile. Ako se to desi i od grada napravimo mali Monaco, mislim da je to zadnji čavao u lijesu”, kaže.
I njega na koncu pitamo kako vidi klasičnog Šibenčanina.
„Drzak al’ iskren. Nekad prosere više nego šta triba. Poštiva svakog, ali te voli prcat. Kad je lito pita kad će zima. Kad je zima pita kad će lito.”
Za kraj donosimo veliku fotogaleriju sa šibenskog dočeka uz Róisín Murphy i s aftera u Tunelu. Autor fotografija je Valerio Baranović.
_______
Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
