Radio Tvornica proslavila prvi rođendan. Furiozno!
Proslava rođendana Radio Tvornice pretvorila se u proslavu novoga hrvatskoga rocka i dobro već znanog etabliranog, ali u furioznom koncertnom izdanju. Prvi su Djeca, a drugi Jonathan. U sredini akustični intermezzo Borisa Štoka.
Ne samo da je opstala u pravoj, gustoj šumi radiopostaja svih vrsta u Hrvatskoj, Radio Tvornica je u godinu dana stekla i slušanost. Od samoga nastanka brend Radio Tvornice vezan je za brend Tvornice kulture. Radio Tvornica je na novi način povezala kulturni i glazbeni život s radijskim. Naravno, kreativna je Radio Tvornica i u drugim temama, posebice društvenim. Prošle je godine u lipnju Radio Tvornica krenula s emitiranjem programa na novoj tehnologiji DAB+ za koju kažu da je budućnost radija: nudi ne samo kvalitetniji zvuk zbog ne postojanja smetnji, a omogućuje da se uz program mogu emitirati razni dodatni sadržaji: tekstualni i grafički.
Djeca: Nisu pravili buku nizašto! Naprotiv!
Nakon debi albuma Kad čuješ ovaj zvuk i prvog samostalnog nastupa u Malom pogonu Tvornice, Djeca su izazvala posebitu pozornost. Nakon sinoćnjeg u Velikom pogonu Tvornice izazvat će i veću te dati povoda nadi za bolje sutra hrvatskoga rocka. Naravno, samo u kreativnom smislu. Koncept dvojca bubnjar-gitarist i basist s gostima pocket palme (Anja Papa+Luka Vidović) daje vrlo fino balansiranu sintezu organskoga i sintesajzerskoga zvuka. Nakon urnebesne “Seljačke bune” Djeca nisu imala dug nastup, ali zato kondenziran do učinkovitosti.
Bubnjarska buka nije sama sebi svrha kao ni distorzirane gitare za što inače i u uvijek postoji opasnost. Bruno Žabek i Benjamin Mjeržva nadareni su autori i instrumentalisti od formata, ukusa i mjere i ne pate od jeftinog te nepotrebnog ‘gimnasticiranja’ po instrumentu. Dapače nakon tutnjave nekom začudnom sposobnošću prelaze u čak i psihodeličnu sintesajzersku idilu, pa čak i u disko-pasaže što ih sve skupa, s pocket palmom, čini intrigantnim.
Baš me zanima kuda će se Djeca ovakvim neuobičajenim maštovitostima odvesti? Teško je ne biti optimist nakon sinoćnjeg nastupa u kojoj je bilo buke, ali oko validne i svježe glazbe (ili zvuka kako Djeca to vole), a ne ‘buke ni oko čega’. Slijedi nastavak avanture otkrivanja naše Djece.
Boris Štok: naklon Davidu Bowieju
Nakon tako dojmljivog istupa Djece ubojitom bukom i ostalim mirnijim zvukovima, samo na prvu nije bilo lako Borisu Štoku izići na pozornicu koja će nakon njega ugostiti zvijezde večeri – Jonathan. Tim više što se Štok pojavio samo u pratnji (akustičnog) gitarista. Ali niti se riječki kantautor dao smesti niti je publika tijekom njegova nastupa bila u mislima s Djecom ili Jonathanom. Štok je jednostavno predstavnik one linije naše pop-glazbe koja preferira osjećajnost, ali finu i gentlemanski prezentiranu.
Dobio je dobar povrat publike, njenog oduševljenja i tokom svog vlastitog repertoara (“Kao mi”, “Ispod kože”,”Predajem se tebi”, “Još jednom”, “Ti”, “Netko poput nas”…) ali posebice pri izvedbi klasika Davida Bowieja “Space Oddity”. Trebaš biti hrabar i samo uz akustičnu gitaru izvoditi ovakav evergreen. Malo kome je to uopće palo na um. Borisu Štoku i hrabrost se isplatila. Naklon Bowieju bio je dubok i iskren. Cijeli bi Štokov nastup bio sigurno bogatiji da je bio i band iza njega. No nadoknađivao je to vrsnom izvedbom i scenskim nastupom.
Jonathan: Ekstatične reakcije na furiozni ‘koncertni stroj’! + Uloga crvenih cipela u pop-kulturi!
Vozeći se prema Tvornici prisjećao sam se kako većina medija u nas, naročito u intervjuima, doživljava i onda prikazuje Jonathan. Nakon svih ovih godina prvo pitanje je obično zašto pjevaju na engleskom i šteti li im to većoj popularnosti? Nikako da se shvati da frontmen Zoran Badurina jednostavno piše pjesmena engleskom kao što to rade Švedi, Norvežani ili neki drugi. I to Jonathanu uopće ne smeta u stjecanju popularnosti.
Ako nije engleski jezik, onda su u pitanju usporedbe s Nationalom ili Editorsima, primjerice. Pa nije valjda da se ne može shvatiti već jednom da u stvaralaštvu Jonathana možda ima, ali samo u tragovima nešto od spomenutih, no da su potpuno svoji. Ne vjerujem da itko od njihove brojčano zavidne publike ide na njihov koncert čuti National ili Editorse u nekakvoj hrvatskoj inačici. Dolaze gledati, čuti i plesati uz Jonathane.
To su oko priče Jonathana bolje shvatili strani mediji koji znaju isticati „zadivljujući vokal Zorana Badurine i Jonathana kako prenose njihov oprezni pesimizam kroz veo tjeskobe koju stvaraju hipnotički riffovi, oštre gitarske eskplozije i povremeni nekonvencionalni punkerizam koji je izdanak svakog člana“.
Na svojim službenim stranicama otisnuti će da su sirovog zvuka, iskonske energije, sarkastičnih tekstova isporučenih s iskrenim osjećajima. I sami kažu da su optimisti tamnih leća! Izgradili su vlastitu reputaciju, prepoznatljivost i popularnost, nakon bogatog opusa pjesama, ponajviše na koncertima koje nazivaju „potpuni rock-koncertni stroj“.
Ono „stroj“ može zvučati grdo, ali u slučaju Jonathana i sinoć je bilo vidljivo više nego ikad prije: to je stroj od visokokvalitetnog materijala, vrsne izrade i vrlo učinkovit. A učinkovit je uza sve ostalo i jer je pun emocija. Stroj s emocijama!
Jonathan je sinoć u Tvornici bio dinamičan, ma što dinamičan, furiozan; rekli bi drugi nabrijan i nadahnut da je na trenutke sve zvučalo nevjerojatno. Nizali su svoje uspješnice (“Who Lies To Whom?”, “School”, “Maggie”, “Falling”, “Pictures”, “Moments”) velikim intenzitetom i strašću da onda nije začudilo pravo ekstatično raspoloženje u publici.
Badurima kao da je sinoć imao dodatnu inspiraciju i za pjevanje i za plesanje. Taj njegov ples odvija se kao i uvijek na svega koji kvadratni metar i naravno u crvenim cipelama. S tim plesom u uvijek istiom crvenim cipelama podsjetio me na pjesmu “Let’s Dance” ranije spomenutog Davida Bowieja i što ona simbolizira gdje, po prilici pjeva: „Kad ti je svega u životu dosta obuci crvene cipele i zapleši blues!“
Mogli bi komotno ovo preinačiti u: „Kad ti je pun kufer svega obuci crvene cipele i zapleši uz Jonathan!“
Razgovarajući u garderobi sa Zoranom o cipelama, crvenim cipelama, Bowievoj pjesmi da je on među novima koji su uveli simbol crvenih cipela u pop-kulturu. Nasmiješio se. Spomenuo sam mu, naravno, crvene cipelice Judy Garland koje je nosila u filmu Čarobnjak iz Oza. Zoran je davnom prilikom cipele kupio u Berlinu. Naravno da se troše pa ih postolar stalno popravlja.
Jonathan su sinoć bili poput oaze u kojoj vrhunskom svirkom i scenskom pojavnošću prikazuju suštinu tame kroz koju uspijeva se probiti topla zraka nade, pa čak i kroz sarkazam i plesni hedonizam u crvenim cipelama Zorana Badurine.