Jon Lord's Concerto for Group and Orchestra: Dvije strane Deep Purplea

U vrlo dobro ozvučenoj dvorani Cibona, projekt Jon Lord’s Concerto for Group and Orchestra s Bruceom Dickinsonom kao glavnom zvijezdom te uz sudjelovanje Zagrebačke filharmonije sadržavao je dva različita dijela posvete Deep Purpleu – prvi je bio zamoran, a drugi uvjerljiv

Zagrebačka filharmonija je precizno izvela djelo Jona Lorda / Foto: Bojan Mušćet

Da je simfo rock najkonzervativniji i najnaporniji žanrovski izdanak rock-glazbe još se jedanput potvrdio na Concertu for Group and Orchestra Jona Lorda koji je izveden u petak, 24. ožujka u zagrebačkoj dvorani Cibona. Prilično respektabilna postava uigrana za tu prigodu – John O’Hara na klavijaturama (Jethro Tull), izvrsna Tanya O’Callaghan na basu (Whitesnake), Bernard Waltz na bubnjevima (Jon Lord, Don Airey), Mario Ardagona (Jon Lord) te nama prilično poznati Kaitner Z Doka na gitari (Crna udovica, Big Blue, Jon Lord, Ian Paice) te 74 člana Zagrebačke filharmonije pod dirigentskom palicom Paula Manna uz povremeni vokalni doprinos Brucea Dickinsona (Iron Maiden) – 55-minutni je concerto izvela rutinirano i pravocrtno.

Posve ispunjena dvorana Cibona u koju je stiglo oko četiri tisuće posjetitelja tom je prigodom bila neuobičajeno dobro ozvučena tako da su sve predispozicije za velik glazbeni događaj bile ispunjene. No, sudeći prema mlakim reakcijama publike tijekom izvođenja concerta Jona Lorda u prvom dijelu, to je nedovršeno ostvarenje primjer protuprirodnog spajanja klasike i hard rocka.

Prije svega, unatoč velikoj ljubavi Jona Lorda prema klasičnoj glazbi, posrijedi je samodostatna demonstracija virtuoznosti koja može uspjeti tek kad se odmakne od suštinskog spajanja. Najbolji radovi ELP-a i Yesa su oni gdje je uvedena instrumentalna inovacija, a ostalo je u rangu katastrofa kao što su albumi Metallice s oznakom “S&M”.

Bilo je to u trendu prije pedeset godina, pa se i Deep Purple podičio klasičnim uvertirama unutar rock miljea, kada je Jon Lord skladao iscrpnu odu Williamu Holstu, Jeanu Sibeliusu i Mauriceu Ravelu. Njegov Concerto for Group and Orchestra prvi put je Deep Purple sa simfonijskim orkestrom izveo uživo 24. rujna 1969. u Royal Albert Hallu, zatim ponovno 1970. u Hollywood Rose Bowlu.

Ispunjena dvorana / Foto: Bojan Mušćet

Dijelovi su Lordove izvorne kompozicije zauvijek izgubljeni tijekom vremena, ali je concerto restrukturiran i krenuo je svoju svjetsku turneju s različitim simfonijskim orkestrima.

Jon Lord je aranžmanski raširio svoje djelo, pa se prvi stavak Moderato-Allegro mijenja iz spokojnog i opreznog u bombastičan, što je slučaj i u drugom stavku Andante koji je podsjetio na obrasce filmske glazbe. No, sve se doimalo prilično razvučeno, a utisak nije popravio ni brži treći stavak Vivace – Presto koji je uključivao i bubnjarski solo.

Nakon 25-minutne stanke uslijedio je standardniji dio koncerta, uz pjesme Jona Lorda i Deep Purplea. Dok je u prvom dijelu rockerski instrumentarij bio podređen simfoničarima, u drugom je bilo obratno.

Očito je kako je vokal Brucea Dickinsona imao središnju ulogu u drugom dijelu, a on nije iznevjerio. Osobito su uvjerljive bile dvije skladbe iz ostavštine Deep Purplea: “When a Blind Man Cries” i “Hush”. Potonja je, doduše, cover, no upravo ju je Deep Purple transformirao u evergreen, a zanimljivo je kako ju je otpjevao prvi pjevač benda Rod Evans.

Na bis je odsvirana samo jedna skladba, ali je dojam da je većina posjetitelja došla da svjedoči tom trenutku – silovitoj izvedbi klasika “Smoke On The Water” i sigurnoj Dickinsonovoj vokalnoj interpretaciji. Dotad pristojno ukotvljeni na svojim stolcima, fanovi su se ustali i približili pozornici kako bi potvrdili da su ipak došli na koncert rock-glazbe uz primijenjene obrasce klasične glazbe, a ne obratno.

Kao veliki fan Deep Purplea, Dickinson nije skrivao predanost projektu što je umnogome pridonijelo uvjerljivosti drugog dijela nastupa.

Malo heavy metal manirizma / Foto: Bojan Mušćet