sudnji dan u pogonu kulture
Po metra crijeva, Chasing Nord i Krematorium: (Ča) metal štala i bal beštija
Riječki Pogon kulture prkosio je bonaci i cajkama prve nekišne subote svibnja glasnim bendovskim triptihom Krematorium, Chasing Nord i – antizvijezdama večeri – Po metra crijeva.
Subota je. Prva svibanjska bez kiše, prva da nije slinanva i jesenja. Bonaca u Rijeci. I dok su za Let 3 na lukobranu galebovi i Fiumani dan ranije kliktali, te su večeri brkati ružofili orili u Baškoj na Krku, a svoju Rijeku prepustili sugrađanima Kematorium, Chasing Nord i – uvjetno rečeno sugrađanima – Po metra crijeva – đavoljoj bandi iz kastavštine i s one strane Učke…
Vrijeme je za skidanje jakni i sjedenje na klupicama, podovima i zidićima uz hladno pivo u kultnom klubu na zavoju brda nad osvijetljenim lučkim kranovima gdje su generacije od srednjoškolaca do vršnjaka Mrleta došli na bal furija.
Groznicu subotnje večeri u riječkom su Pogonu kulture odmah izazvali prvi od tri nastupna imena – thrash metalci Krematorium.
Lokalna munjevita senzacija dala je presjek dosadašnjih materijala. Mlade glave demonstrirale su centripetalnu silu dok je petorka prašila po repertoaru iz svojih 16 godina rada, a prema energiji, odazivu i reakciji publike, upravo su oni trebali zagrijati riječke zglobove za đavolji ples Po metra crijeva, no to je prepušteno pak bendu Chasing Nord.
Valjda zato što se trebalo malo i ohladiti i predahnuti od Krematoriumove nemile vožnje.
Chasing Nord bili su apsolutni antiklimaks večeri, što se očitovalo u pražnjenju prostora i manjku interesa ili interakcije publike za ono što generički zvuk sredovječnih muškaraca donosi, a nikoga ni na kojoj razini ne dotiče.
Naime, Chasing Nord – kao bend koji se izražava na engleskom jeziku – vrlo korektno i smisleno stvara svoju glazbu, no žanrovski ostarjeli zvuk oblikuju vrlo formulaično i ziheraški zbog čega zvuče kao sinteza američkih prog rock/alt rock imena s početka milenija. Uz manjak karizme.
Master of ceremony, dijabolični MC i cirkuski ringleader omotan selojtepom, prije stupanja demonskih kopita na pozornicu čita modernu legendu nastalu pred dvadesetak godina o nastanku Po metra crijeva, a onda kao zločesta Alisa upadamo u grotlo grotesknih sablazni.
Po metra crijeva na domaćem terenu predstavljaju četvrti studijski album Boškarin IV koji bez sumnje i pogovora upada u pet najzanimljivijih domaćih albuma prve polovice 2023. godine.
Publika se kluba u trenutku njihova nastupa slijeva pred pozornicu kao teatar groteske pronošen bizarnim pričama Istre i Kvarnera s komičnim obratima zbog kakvih ni najagresivniji policajci hinjenoga ćudoređa nemaju što prigovoriti, barem ako ne žele ispasti neuko.
Črno Rešetarsko Urlikalo, među vražjom djecom znan i kao Č.R.U. grleni je pripovjedač besedi i štorija skupljenih u lirsko-instrumentalni bestijarij u proteklih 20 godina koliko su aktivni na sceni, a, na žalost publike, svega ih je četiri.
Zadnji, četvrti, objavljen svega nekoliko tjedana pred riječku promociju albuma povod je okupljanju u Pogonu kulture pred ljetnu turneju na koju će PMC voditi nove pjesme, svojevrsne Domaće čiji su stihovi već urezani u grlima fanova spremnih na mosh-pitove i stage diving kao da su na Wackenu.
Riječka publika tako nije došla samo po metal-terapiju ili predstavu fuzije folklora, kazališta i fantastičnoga, nego hodočastiti s novoupamćenim ča-metal molitvama. Bilo da se radilo o Boškarinu IV ili prethodna tri albuma, Č.R.U. je redovito imao šalabahter na ustima pred sobom, iako mu nije zatrebao.
Usvirani šesteročlani bend torpedira kroz gotovo trideset stanica grotesknih vinjeta bez omaški i posrtanja i u kom trenutku, što će reći da je njihovo nemilo brzo i dinamično muziciranje odraz iskustva, ali i pripremljenosti koje treba dalje ‘eksploatirati’ na nadolazećim nastupima s novim tek započetim poglavljem.
Ča metal štalu uveličala su ukazanja hudih bića iz sjena Ćićarije i Učke – iz mrtvih se digao brzopotezni i oštri Frane Iznutricosjek i obračunao se s publikom kao da su kakvi nepoželjni turisti i muhe bez glave. “Djed Mrz“, stara numera, na pozornicu je pak prizvao i burlesknu mrtvu nevjestu iz bestijarija kvarnerskih podzemlja.
Sva opskurna, dijabolična ili zazorna ikonografija s pozornice ove istarske skupine prvoloptaški bi mogla biti okarakterizirana kao moralna horizontala, ali iza tekstova i iznad maski Po metra crijeva stoji fantastičan svijet satire i alegorije nastao na temeljima predaja, tradicije, ali i suvremenih iskustava sljubljenih u opčinjavajuću fikciju.
Po metra crijeva adrenalinsko su iskustvo zbog primarnog žanrovskog smjera metala od kojeg rade Frankensteina pridodajući mu vitalne dijelove organizma preuzete iz škrinje tradicije, iščupane iz koljena na kojem se sjedilo i slušalo starije i mudrije pripovjedače naborane kože.
No taj Frankenstein, ma koliko čudovišan, nije nakaradan nego uspješan postmodernističan eksperiment uobičajen za zapadnoeuropske zemlje osviještene prema nacionalnome folkloru.
Vidjet ćemo brak između žanrova metala i folklora duž cijele Europe – ponajviše u post-vikinškim društvima – ali nigdje da u tom dijalogu s metalom jednako važnu riječ vodi ča i sve ono što iza rječice za sjevernojadranski dijalekt ona za sobom nosi.
Kasnomajska štala Po metra crijeva u Pogonu kulture jedna je od važnijih epizoda naše suvremene alternativne scene koja se sve više okreće kulturi predaka u izražavanju vlastite pozicije, identiteta i estetskih težnji.