Vedran Mujagić (Dubioza kolektiv): „U Hrvatskoj se istočnjački melos sustavno pokušavalo ukloniti iz etera”

Crno-žute pruge bosanskohercegovačke live senzacije možda će prvoloptaški aludirati na navijačku etiku, ali Dubioza kolektiv u svojim koncertnim uniformama prije su pčele radilice negoli navijači. Neumorna sila skuplja milje po svijetu koliko i publiku, a kroz dvadeset godina, deset albuma i desetke himničnih singlova Dubioza postaje sinonimom za glazbeni aktivizam, čak i na onim geolokacijama gdje raja ne govori našim jezikom

Društvena i politička osviještenost prožima svaki segment njihovog dinamičnog stvaralaštva: vječno aktualni i reaktivni tekstovi odražavaju etos i stavove članova benda, a zbog svoje različite baštine, suštinski pokazuju da se različitost – uz otvoreno srce i fuziju glazbenih, političkih te folklornih ideja – može pretvoriti u snagu, a ne podjelu. Njihova srčanost i nepretencioznost povazdan su tu, kao i inkluzivnost kojom okupljaju ljude duž globusa, dok istodobno pokazuju nultu toleranciju prema fašizmu pa i prema određenim britanskim političarima.

Dubiozu sam prvi put gledao kao klinac, 2008. u podrumu karlovačkog Hrvatskog doma, u jeku ekonomske recesije liječene DIY glazbenim projektima, doskakanjima kapitalističkim kerberima kada su me Firmom Ilegal pretvorili u doživotnog fana. Otad sam zglobove lomio i mišiće istezao pred njihovim pozornicama četrdesetak puta, podjednako koliko i s Letom 3. Njihove koncerte skupljam kao nekoć klinci karte Yu-Gi-Oha: od Gaziantepa, Maribora, Beograda, Sarajeva, Zagreba, Istanbula do Novog Sada. Razloge ne treba opisivati, ako ste u dvadesetak godina bili pred njihovim pokretnim hodočašćem.

Dubioza je izrasla iz klupskog alt benda u svjetsku atrakciju, ali bećari iz Dubioze kao ljudi promijenili se nisu. Vedri basist Vedran Mujagić čest je glasnogovornik benda s kojim priča lako ode u neplaniranim smjerovima, kao i usred zagrebačke ljetne žege kad smo Krešimircem prošetali i proćakulali o jubileju od dvadeset godina benda, koji će ih ponovno dovesti u pulsku arenu sredinom kolovoza.

Dubioza kolektiv uvijek jamči snažan nastup, na Balkanu i na svjetskim pozornicama / Foto: Julian Labrović

Vedrane, možda počinjemo klišeiziranim pitanjem, ali moramo pogledati u retrovizor ovog jurećeg stroja, Dubioze Kolektiv, i pitati tebe iz 2003.: jesi li tada zamišljao bend dvadeset godina u budućnosti? 

Kad smo počeli, nismo gledali toliko daleko u budućnost. Nismo znali što će biti sljedeće godine, a kamoli da planiramo dvadeset. Da je tada netko rekao “svirat ćete pulsku arenu ili Glastonbury”, rekli bismo da promijeni dilera jer je priča nebulozna. U tom momentu je to izgledalo kao znanstvena fantastika. Dvadeset godina kasnije “skuhali smo se kao žabe” jer je sve išlo postupno, nismo preskakali stepenice i nije bilo šokova… Svirali smo male klubove, pa malo veće klubove, pa male festivale, pa malo veće festivale, pa smo došli dokle smo došli. Ništa se nije dogodilo preko noći.

Negdje oko Apsurdistana, pred točno deset godina, spazio sam i komentirao taj pomak – Dubioza je s klupskih nastupa postala stadionski spektakl, zar ne?

Prvi zakazani veliki solo dvoranski koncert bio nam je neka vrsta psihološke prekretnice – do tog momenta se nismo usuđivali ni vjerovati da možemo napuniti neki tako veliki prostor… Iako smo do tad već odsvirali stotine koncerata, solo koncert je drugačija zvjerka. Sva je odgovornost na tebi i ne možeš se vaditi na lošu promociju, čudan lineup ili termin na festivalu.

Nekako ljudi najviše gledaju, kad kažeš Dubioza, vas kao live act. Vi ste prije svega to, sve što radite oko toga je dodatna vrijednost. Publika uvijek dolazi po više-manje iste pjesme. I znaju što će dobiti, a svejedno ta publika raste i raste. Što ti misliš, kad već imaš dvije dekade ispod pojasa, što vas čini toliko atraktivnim nakon toliko vremena na stageu? 

To je pitanje na koje ne znam odgovor niti postoji nekakav siguran recept. Da znamo, možda bismo objavili knjigu Karijera u glazbenoj industriji for Dummies i prodavali life coaching treninge mlađim kolegama i tako se na prevaru obogatili. U suštini, mi smo samo tvrdoglavo radili ono zbog čega se uopće bavimo muzikom – svirali smo koncerte. Nama je to i dalje najinteresantniji dio posla, to iskustvo sviranja uživo i razmjena energije s ljudima nam je i dalje beskrajna zabava i čini nas sretnima. Vjerovatno to ljudi osjete pa im nije mrsko vratiti se na naš koncert.

Jasno da postoji ta evolucija, no kako vrijeme prolazi, jednostavno se sa svojim iskustvom unapređuješ. Gdje i kako misliš da se najviše raslo kroz ovih dvadeset godina: što konceptualno, što kronološki?

I to je isto teško analizirati. Kod nas se sve odvijalo na dvije razine: na domaćem terenu u regiji i vani. Događalo se to u vremenu ogromne ekspanzije društvenih mreža i interneta kao komunikacijskog alata: kako za distribuciju muzike, tako za komunikaciju. Mi smo u dobrom trenutku bili uokolo. Mislim da smo prvi od domaćih bendova koji je dao svoj album besplatno na download. Kad danas nekom klincu to pričaš, baš te i ne konta jer se danas neke stvari podrazumijevaju…

Igor Jurilj i Vedran Mujagić u ugodnom razgovoru / Foto: Julian Labrović

Tako je. Danas se streaming uzima zdravo za gotovo, a tada…

U doba kad se pojavio file sharing većina muzičara bila je striktno protiv toga da se muzika dijeli besplatno jer se to kosilo s tadašnjom filozofijom muzičke industrije. Sjetimo se drame s Metallicom i Napsterom. Nama je to odmah bilo jako interesantno i vidjeli smo tu priliku. Čim je tehnologija to dozvolila, mi smo dali album džaba – iako smo u trenutku kad je album 5 do 12 objavljen, 2010. godine, za svaki download albuma gubili novac, zato što smo (za današnje standarde) skupo plaćali bandwith na serveru za svaki download. Danas, kad svakodnevno šaljemo i primamo gigabajte podataka, to izgleda kao kameno doba interneta.

Sve se to kosilo s dotadašnjom praksom. Na primjer, Apsurdistan je u jednom momentu bio najprodavaniji album u Hrvatskoj, iako je bio i besplatan za download. Ljudima iz industrije nije bilo baš najjasnije kako to funkcionira, ali je funkcioniralo. Imali smo sreću da je Menart imao razumijevanja za naše blentave ideje i da su rekli: „OK, da probamo i tu ludost, da vidimo šta će biti.“

Što se tiče Apsurdistana, to je već bilo vrijeme kad si imao ogroman val ilegalnih downloadova, a s druge je strane bila nešto starija generacija, par generacija starija od tvoje i moje, koja je već stasala s CD-ovima. Oni su uletjeli u onom periodu kada ploča nije bilo pa su nastavili taj trend. Nije li to stvar generacije?

Drago mi je da smo bili svjedoci te tranzicije jer su nam neke stvari puno jasnije nego nekome tko se rodio u eri streaming servisa. Nama su kroz ruke prošle i ploče i kasete i CD-ovi i minidiskovi i Napster i Pirate Bay… Gledali smo u realnom vremenu kako se glazbena industrija adaptirala i kako su skontali: „Ako pirate ne možemo pobijediti, pridružimo im se.“ Napravili su servis koji je toliko jednostavan i cjenovno pristupačan da se više nikome nije dalo ‘peglati’ s traženjem muzike na torrentima pa usput riskirati da te uhapse i da platiš globu. Tako su uništili pirate. I mi sami smo se kao svjedoci tih promjena mijenjali i adaptirali i pokušavali pronaći svoje mjesto… Da danas ponovo počinjemo s bendom, ne bismo mogli ponoviti napravljene korake jer je situacija radikalno drugačija nego prije dvadeset godina.

Može li Dubioza danas živjeti od streaminga? Ima li išta od toga ili je sve u nastupanju i popratnim proizvodima?

Opće je poznato koliko su streaming servisi nepravedni u momentu kada dođe do dijeljenja profita s umjetnicima. Neki manje, neki više, ali svodi se na to da moraš imati milijune streamova da bi oni isplatili neku siću. Vrlo je teško osloniti se na streaming. Mi se nikada nismo oslanjali ni na fizičku prodaju, a kamoli na streaminge. Uvijek nam je osnova bio live nastup. Nismo bili opterećeni ni brojevima ni zaradom, tako da nas ništa od toga nije pretjerano pogađalo.

A što se tiče samog live nastupa, nekako mi se činilo da ste do početka 2020. bili perpetuum mobile. Sve je stalo vani, no zatvoreni na svojim adresama, kao pojedinci iza Dubioze Kolektiv, opet niste stali. Nekako se činilo da ste stalno bili pogonu i dobiva se dojam da više ne znaš gdje završava bend, a gdje počinje biznis. Je li tebi odgovaralo stati u tom trenutku? 

Normalni muzičari snime album, najave turneju, sviraju turneju koja traje određen broj mjeseci, naprave pauzu, rade na novim pjesmama, opet objave album i tako u krug… Nama su albumi izlazili, a turneja je bila konstantna. Nikad nismo prestali svirati. U jednom momentu smo svirali 120 koncerata godišnje. Upali smo u mašinu koja je krenula i nije se zaustavljala jer su nas ljudi željeli čuti, a mi smo željeli svirati sve što smo mogli i nitko nije rekao: „Pa ‘ajmo sada stati!” Svi su uživali u tome što se događalo.

U siječnju 2020. izašao je album #fakenews i dogovorena je nikad veća turneja na kojoj bi promovirali album. Odsvirali smo prvih desetak koncerata u UK i Nizozemskoj pa je onda sve stalo. Mi se, naravno, nismo mogli tek tako zaustaviti i doslovno sedam dana od proglašenja lockdowna smo već streamali prvu epizodu Quarantine Showa. I nastavili smo tako čitavu godinu. Kada se dogodi takva prisilna pauza, imaš priliku neke stvari presložiti u glavi, vidjeti malo što znači ne svirati, što znači baviti se nečim drugim u životu. Pojavi se odjednom vrijeme za realizaciju nečega o čemu smo maštali, a za što ranije nije bilo vremena. Napravili smo prvi Dubiozin strip, konačno sredili web shop s merchandiseom, pokrenuli priču s rakijom…

Vedran smatra da su zabrane štetne jer osokoljuju one koji ih donose / Foto: Julian Labrović

Vi k’o Mrle koji je, kad je stao s nastupanjem u Letu 3 za vrijeme pandemije, postao poduzetnik, kreativac i kreator brenda što potpisuje pivo, čarape, sapune, ručnike…

Ako imaš unutrašnji poriv da nešto radiš, ne može te zaustaviti ništa: ni rat ni pandemija. Ako si spriječen da radiš na jedan način, naći ćeš način da radiš u nekom drugom mediju. Mi smo prestali svirati uživo, ali smo krenuli svirati online koncerte. Pa je tako došla na red i ideja da napravimo rakiju. Često smo dobivali ponude od craft pivovara da napravimo DK pivo, ali nam to nekako nije bilo interesantno. Bila nam je želja napraviti svoju rakiju. Nekakva prva zajebancija bila je DubiLoza, kao rakija lozovača. Iz te zezancije nastala je Maksuzija i sada se ta priča poprilično uozbiljila i već smo izašli na tržište i dobili gomilu pohvala od ljudi koji se razumiju u rakije…

Bojiš li se možda da Dubioza pati, ili svatko od vas pojedinačno, od problema Micka Jaggera koji je rekao da je super biti Jagger, frontman Stonesa, ali kad treba biti u stvarnom svijetu, sa svim silnim ženama, bogatstvom i kućama – ne zna tko je biti on, zna samo tko je Jagger sa stagea i turneje. Postaje li Dubioza kolektiv i vama nakon dvadeset godina osobni identitet?

Na neki način te to određuje na puno razina, ali svi su u bendu dovoljno zreli i imaju svoje živote i van Dubioze. Mislim da je dosta dobar taj balans.

Toliko projekata između, uvijek ste bili multimedijski bend. Ne da je sve bilo isključivo glazba, nego da ima i vizualnih izražavanja, kao i drugih izvedbenih oblika. Postoji li nešto što je Dubioza sanjala u dvadeset godina, a da još nije dosanjala i ostvarila sebi?

Uvijek ima novih stvari za istražiti i novih zemalja za otići svirati i nas to još uvijek raduje. Već neko vrijeme eksperimentiramo s NFT-ovima i spremamo se da tu priču pokrenemo najesen. Uskoro će osam naših albuma dobiti reizdanja na vinilu. Najesen idemo u Meksiko na turneju, a to je nešto što smo dugo priželjkivali…

Mislim da ništa nije ostalo nedosanjano u smislu da imamo neku frustraciju ili da patimo za nečim. Sve što se trebalo dogoditi, dogodilo se. I to puno više negoli smo sanjali na početcima. Ne možemo, kako se u Bosni kaže, tražiti hljeba preko pogače. Živimo svoj san iz tinejdžerskih dana, kada smo namaštavali da imamo bend. Sad kad nam se to ostvarilo, glupo je biti nezahvalan i govoriti: „Da mi je još samo crveni Ferrari!“

Dubioza kolektiv nastupit će na Adria Summer festivalu u Puli / Foto: Julian Labrović

Zapravo je vrlo zanimljivo da si se dotaknuo toga. Kada govorimo o imenima kao što je Dubioza kolektiv, uvijek ima kritičara – pritom mislim na prosječne slušatelje – sa stavom: „Da, Dubioza je super, ali prodali su se.“ No ti će ‘hejteri’ biti ekipa koja nosi iste punk i rock majice četrdeset godina, sjedit će na istoj klupici, piti isto pivo, isti bambus iz vrećice…

To se događalo i događat će se i drugim bendovima. Uvijek ćeš naći nekoga tko će se žaliti da su, na primjer, Rage Against the Machine licemjeri jer su pjevali to što su pjevali, a istovremeno su imali milijunske ugovore s Epic/Sony kao izdavačem. Još je LiveNation prodavao karte za njihovu turneju prošle godine za 300 dolara u prosjeku… Oni su jednostavno u glazbenoj industriji došli do nivoa gdje, pretpostavljam, i ne postoji drugi način da radiš nego tako kako rade oni sada. Uvijek možeš neke stvari izvaditi iz konteksta i okretati kako tebi paše u narativ, to je za neke omiljena mentalna gimnastika.

Ni ljudima koji govore da su samo naša prva dva albuma dobra, dok su svi ostali sranje, ne uzimamo za zlo. Na kraju krajeva, i tebi i meni su najdraži albumi i bendovi i koncerti koje smo slušali kad sam imali osamnaest godina. Sve poslije je sranje, ali ne zato što je doista sranje, nego zato što više nemamo osamnaest godina i sve to ti nije više toliki merak! To je ljudska priroda. Ne treba ljudima previše zamjerati što su ponekada zlice.

Kad sam proljetos razgovarao s Ginom iz Kultur Shocka, rekao mi je da je to njemu najljepše što se dogodilo. Vas je srčano branio – Dubiozu – izjavom da je njemu najljepši moment u vašoj karijeri bio kad ste počeli raditi tu fuziju s folk zvukovima. Na koju će alternativci gledati s odmakom. Svisoka. Gino kaže da vi prigrljujete podneblje iz kojeg dolazite, a mnogi se – ako se bave nekakvim oblicima alternativne ili aktivističke glazbe – toga srame. Je li to tako?

Pričali smo dosta o tome s Ginom. On živi u Seattleu i kaže da je tek tamo skontao koliko je bizarno svirati „izvorni“ grunge rock u mjestu gdje je žanr nastao. Tamo brzo skontaš da moraš imati nešto svoje, neki dio svog identiteta, nešto što te odvaja od ostalih. On je napravio Kultur Shock kao priču koja je trebala biti šokantna i Amerikancima. Kad je onda taj zvuk ponovo uvezao kod nas, onda su ljudi to počeli slušati drugim ušima – jer je dolazio iz Amerike.

Isti ljudi koji kritiziraju Kultur Shock ili Dubiozu jer imamo folk motive, otići će trčeći kupiti karte za Flogging Molly ili za Asian Dub Foundation ili za neki bend koji suštinski radi istu stvar. Kakva je razlika između ubacivanja irskog ili balkanskog folka? Jedno prigrliš jer je super, a ovo je bljak jer je naše. To nema nekog smisla. Nama je pomoglo to što smo jako brzo krenuli svirati izvan regije, gdje ljudi puno lakše prihvaćaju takve uticaje. Puno manje te osuđuje netko u Engleskoj negoli ovdje. Tamo je dobrodošlo čuti nešto što nije engleski jezik i tamo nikome ne smeta koliko snažnim balkanskim akcentom pričaš.

A kako ti interpretiraš taj nekakav balkanski sram prema nečemu što je izvorno balkansko, bez obzira na to koju republiku bivše Juge gledali? 

To su vjerovatno nekakve transgeneracijske traume iz prošlosti. Traume od inferiornosti spram tog mitskog Zapada. Farmerke iz Trsta bile su najbolje, po prave ploče išlo se samo u London i samo je to bila prava vrijednost, a sve ostalo bilo je bezveze. I to je nekako preživjelo u glavama ljudi – samo ono što dolazi sa Zapada je super, a sve ostalo je balkanski, istočnoeuropski škart. Taj je svjetonazor preživio desetljećima. Pa se onda s kompleksom niže vrijednosti idolopoklonički hvale čak i osrednji bendovi iz Engleske i Amerike, a neki odličan domaći bend – nikada ne dobije priliku jer je ‘naše gore list’.

S druge strane, narodnjaci će puniti velike prostore više dana zaredom, nije li tako?

E, to ti je ovo što se dogodilo u Puli sa zabranom koncerta Duška Kuliša, što smo mi komentirali u najavi za naš koncert u pulskoj areni. Dođeš do toga da zabranom izazivaš potpuni kontraefekt. Mislim da se to u psihologiji zove reaktancija – kada nešto zabraniš ljudima, a onda oni tu zabranjenu stvar žele još više. U Hrvatskoj se sustavno pokušavao takozvani istočnjački melos ukloniti iz etera. I to je uspješno napravljeno… Nije baš da čuješ narodnjake na svakoj radio stanici.

Ali to nije istina, recimo kolegica Tena Šarčević detaljno je pisala o radiju Extra FM. Oni su najslušanija postaja u Hrvatskoj.

Prije koliko su godina oni otvoreni? Dvije, tri? Više od dva desetljeća u hrvatskom radijskom eteru nije bilo narodnjačke glazbe. Ali čim su dobili priliku, ti isti nepoželjni narodnjaci koji nisu postojali u medijima, počeli su rasprodavati arene i velike dvorane… Kad nešto ljudima braniš, oni to rade u inat zabrani, u inat autoritetu. Podsvjesno znaju da su, ako prihvate jednu zabranu, neke od njihovih sloboda sljedeće u redu za oduzimanje. Zato smo mi i reagirali na zabranu Duška Kuliša. Reagirali su ljudi underground scene, od kojih ne očekuješ da brane narodnjake. Rock klub iz Splita ponudio je Kulišu da ondje nastupi. To su ljudi prepoznali prije svega kao napad na slobodu izražavanja. Problem je kada se jednom krene sa zabranama, onda se ‘zabranjivačima’ to osladi. Osječki gradonačelnik je odmah isto krenuo nešto zabranjivati pa su u Kutini pokušali zabraniti metal festival…

Jedan diskurs ti je taj kapitalistički, neoliberalni gdje je novac jedini zakon na slobodnom tržištu. Ako prodaš karte, ti si car. S druge strane imaš nekog tko kaže da tržište ipak nije baš toliko slobodno, da možda ipak ‘to i to’ nije prikladno u određenom prostoru. Sve se, naravno, može argumentirati, može se beskrajno debatirati o tome, ali je samo pitanje toga tko postavlja granice i kad će se te granice početi pomicati u smjeru koji nikome ne odgovara.

Koliko pratim istarsku političku scenu i cijelu priču s gradonačelnikom, u momentu zabrane se najviše pričalo o betoniranju lungomarea i nekim drugim lokalnim pitanjima, a onda se sav fokus jednim potezom preselio na priču o zabrani koncerta i nekakav imaginarni sukob na relaciji mediteransko nasljeđe protiv narodnjaka s istoka. Ja mislim da je to bila klasična distrakcija, s tim da gradonačelnik možda nije očekivao da će izazvati toliku negativnu reakciju ljudi.

Ja mislim da je to bila slučajnost, ali da mu je priča dobro došla.

Ne poznajem dovoljno čovjeka, ali znam da dolazi iz prosvjete pa bi trebao bolje poznavati psihologiju. Vjerojatno nije pazio na satu kad se ova lekcija učila. Ne mislim da je sebi napravio uslugu. Pogotovo ne Puli koja slovi za liberalni grad…

Znači li to da će nas buntovno iznenaditi lik Duška na pozornici?

To je pitanje za gradsku upravu Pule…

Da se tebe pita, bi li riskirao?

Nama je ta vrsta rizika najdraža.