Mirela Priselac Remi: "Pozeri i rimoslagači me ne zanimaju"

Autorica i frontwoman Elementala, Mirela Priselac Remi, jedna je od mentorica nadolazećeg Songwriting Weeka.

Drugo izdanje uspješnog Songwriting Weeka United Pop akademije održat će se u Zagrebu, od 25. do 30. rujna. Cilj projekta je omogućiti realizaciju glazbenih ideja svima onima koji nisu u tehničkoj ili financijskoj mogućnosti dovesti svoje pjesme od papira do publike, a pritom od glazbenih profesionalaca naučiti i ponešto o “pravilima igre” glazbene industrije. Uz glazbene sessione, polaznici će imati priliku saznati sve o glazbenom marketingu, diskografiji te autorskim pravima i sustavu kolektivne zaštite o čemu će im govoriti predstavnici HDS ZAMP-a.

Prijave traju do 1. rujna, a svi detalji dostupni su na linku.

Kroz mentorstvo i savjete, Remi će, uz Zvonimira Husnjaka Z++, sa svojim mladim kolegama posebno poraditi na tekstovima pjesama. Tim povodom, prenosimo njen intervju o autorstvu i autorskim počecima, tajnama kreativnog procesa, lovu na inspiraciju i savjetima pri suočavanju s muzama…

Možeš li se prisjetiti svojih autorskih početaka? Kako se zvala tvoja prva pjesma i kako danas gledaš na te pokušaje?

Pisala sam mnogo stihova, lyricsa za rap pjesme i poezije, ali dugo nisam imala petlje da ih pokušam i snimiti. Upoznala sam Shota upravo tako što sam ga pitala bi li htio poslušati kako repam neke svoje tekstove pa da mi da svoje mišljenje o tome. Ispostavilo se da je taj moj „ulet“ definirao mnogo toga u daljnjoj budućnosti. Povezali smo se i počeli družiti da bih nakon par tjedana, kod njega u dnevnoj sobi, na mikrofon pričvršćen za kvaku prozora snimila svoju prvu rap pjesmu ”Taktika”. Nota bene, notorno sam loš taktičar i strateg tako da mi je jako zanimljivo što mi se prva pjesma zvala baš ”Taktika”. Možda je to po principu ”u postolara najgore cipele” (smijeh).

Kako pristupaš pisanju pjesama danas, kao bijeg od svakodnevice ili kao Nick Cave, svakodnevno u „radno vrijeme“ od 8-16?

Još uvijek pišem „stihijski“, bez radnog vremena, slijedeći neku zanimljivu misao ili motiv. Voljela bih biti više disciplinirana i pisati u aranžmanu sličnom Caveu, ali za sada još vidim ljepotu u kaotičnom stvaranju, u kojem ideje naviru kao da netko puše one balone od sapunice, a ja ih pokušavam uhvatiti. Bilo je perioda kada sam (pogotovo poeziju) pisala mahnito, kao da se pokušavam riješiti svjedoka, dvije do tri pjesme dnevno. A ima i perioda kada tjednima nemam vremena sjesti, otpuhnuti i zaroniti u sebe kako bih pisala. Meni za pisanje treba samoća. Onu prvu ideju, neki fora motiv ili nešto slično, mogu dobiti bilo gdje, ali da bih ideju razradila, trebaju mi tišina i samoća. Previše je tu misli u glavi koje same stvaraju razne zvukove i slike, pa moram isključiti sve „poticaje“ iz okoline.

Remi / Jan Humski

Koje alate koristiš kad te „napadne“ inspiracija? Kako dalje izgleda tvoj kreativni proces?

Opisat ću proces kako radim pjesme s bendom: dobijem ideju na nekom najnezgodnijem mjestu. Zapišem je. Otpjevam na mobitel, da je upamtim jer se nakon 10 minuta više ničega ne sjećam. Onda je u samoći razradim. Malo popudram tekst ili ga napišem, smislim ideju za refren. Pošaljem Shotu poruku „e, imam nešto fora“, pa mu objašnjavam metodiku svog „ludila“. Ili mu pošaljem tekst koji sam napisala. Onda odlazimo na probu, oni sviraju neke nove riffove, nešto žvaču i vrte, sviraju pa snimaju pa bacaju u vjetar. Ja dotle vrtim po mobitelu i tražim onaj motiv od prije 2 tjedna ili 2 mjeseca koji mi je bio zanimljiv i gledam kako ga prilagoditi ovome što bend trenutno svira. Neki put uspije, neki put ne. Ali proba se, uvijek se daje šansa.
A ima onih super situacija u kojima dođem na probu i imam sve ideje pa zamolim Erola ili Zaneta da me prate dok im to otpjevam, i onda zajedno žvačemo, vrtimo, sviramo, snimamo, bacamo ili hvatamo. Uglavnom, puno je to rada.

Kako bi usporedila svoje autorstvo u svojim dvadesetima i danas? Primjećuješ li možda da te sada zaokupljaju neke druge teme, da tvoje stvaralaštvo ima novi fokus?

Sad mi treba mnogo manje vremena da ono što „čujem“ u glavi oblikujem u koherentnu ideju – bilo muzičku ili tekstualnu. Rekla bih da vrijeme nosi neku brzinu u komunikaciji između onog što je iznutra i onog što izlazi van. Kao da su te tračnice s vremenom postajale sve izbrušenije i, shodno tome, brže. Što se tiče tematika, kažu da vrijeme nosi i malo mudrosti, pa danas možda mudrije biram riječi koje brže pogađaju u srž. I dalje se bavim opservacijom društva oko sebe, ali i onog što se događa na unutarnjoj razini i kako vibriram sa svojom okolinom. I dalje me pali aktivizam, i dalje želim urgirati da promijenimo svijet. Mislim da su to moje inherentne osobine, da se borim i da sam „bundžija“, vjerujem da se to neće promijeniti ni kada ću biti puno starija.

Mudonje i mlaka juhica

Kako se odnosiš prema kompromisima u pisanju, prvenstveno prema zahtjevima i zakonitostima radijskog etera? Može li se uopće (uspješno) balansirati između umjetnosti i komercijalnog, postoji li neki recept?

Formatirani radio voli mlaku juhicu, a mene to nimalo ne pali. Idem na sve ili ništa, pišem iz srca, ako uspije – odlično, ako ne – radim dalje dok ne uspije. Tijekom vremena sam shvatila da se ne valja nikome povijati jer to slušatelji osjete i stvara se kontraefekt. U tom slučaju imaš radio koji bruji tvojim pjesmama, a koncertne dvorane su ti prazne. U suštini, ne bih rekla da moraš balansirati između komercijalnog i umjetničkog. Mislim da jedno ne isključuje drugo. Dosta je bitan tajming – ako se poklopi da tvoju umjetničku viziju javnost u danom trenutku prepozna i zagrize, tvoje „umjetničko“ i hermetično postaje javno, dostupno, popularno a time i komercijalno.

Na koji se način boriš protiv spisateljske blokade? Treba li tada svejedno ustrajati ili jednostavno ostaviti rad za neki drugi dan?

Ima nekih pjesama koje se nikada neće dati pripitomiti i vječno će ostati svoje, drugačije i neopjevane. Neke pjesme jednostavno ne treba „lomiti“ nego pustiti, jer gubiš vrijeme. Možda ih ponovno posjetiš za 5 godina i sve ti klikne u sekundi. Događalo mi se to, ne jednom. A što se tiče spisateljske blokade, u glavi imam previše riječi za blokadu. Eventualno se mogu izgubiti u kaosu riječi, da mi ni jedna ne izlazi kako bih htjela da izađe. Onda pustiš, pa se kasnije vratiš hladne glave. Taj period puštanja zbilja može biti pet godina, a može biti i 24 sata. Naravno, imam periode melankolije, kada sve što pišem zvuči molski i plavo, ali čak i tada taj prokleti mol paše duši.

Koje trendove primjećuješ u domaćoj glazbi što se tiče tekstova, koje autore posebno cijeniš po tom pitanju?

Volim Rippera, Rundeka, Sachera, Beluhana, Cokija, Tomfu, sve te mudonje koji se ne boje napisati jednostavan tekst koji pogađa u najtanje roza mjesto. Volim kad kužim da se nije kalkuliralo dok se pisalo – dakle, da osjetim da je autentično, njihovo i da ih je bilo možda i sram što priznaju papiru nešto što nikome nisu priznali. Pozeri i rimoslagači me ne zanimaju, rime i motivi koji nemaju veze s ičim ispod kože. „Neobično“ neki put ne znači „kul“ nego „nedopečeno“.

Pisanje za bazen i auto

Kad pričamo o inspiraciji, jesi li od onih koji je čekaju ili je loviš?

Umjetnost bi se trebala vrtjeti oko osjećaja, onog nekog vira u dubini bića koji se teško opisuje i naziva, ali svi koji smo kreativci znamo o čemu govorim. Recimo, u pop kulturi bi se to nazvalo „leptirićima“ u trbuhu. Teško je onda, unutar takvih treptavih okvira, govoriti o pjesmama koje su zahtijevale mučenje bilo kakve vrste. Čak i kad te muči neka pjesma, lijepo ti je. Voliš to što te mjesecima proganja, gledaš ju, psuješ joj sve po spisku, ali ti je lijepo čak i tako. Sve su to dijelovi procesa, ako zaista živiš za tu svoju muziku. Ako pišeš za bazen i električni auto, onda inspiraciju fabriciraš, uzmeš temu za koju misliš da bi mogla dobro proći na formatiranom radiju, umotaš je u jeftine emocije i metafore i čekaš da sjedne ZAMP. To su neki okviri o kojima (nažalost) ne znam mnogo. Ali zato ti danima mogu pričati kako sam ganjala onu jednu koja mi je pobjegla, i kako mi je pritom bilo jebeno.

Nastanak pjesme “Pismo”, nedugo nakon zagrebačkog potresa

Koji je najvažniji savjet kojeg si dobila ili pročitala kada je u pitanju pisanje pjesama?

Što se tiče dobre literature koja može pomoći svim koji svoj posao smatraju kreativnim procesom, preporučam knjigu Elizabeth Gilbert „Big magic: creative living beyond fear“.

Što očekuješ od nadolazećeg mentoriranja na Songwriting Weeku?

Da mi je netko na početku karijere ponudio da sudjelujem u bilo kakvoj radionici na kojoj bih mogla izbrusiti svoje umijeće ili bolje oblikovati ideje koje sam nosila u glavi, jako bih ga zagrlila i rekla „da, molim, idemo odmah.“ Očekujem da budemo opušteni, da pomognemo ljudima oblikovati njihovu viziju, bez nekih prevelikih intervencija, neinvazivno i nježno, s maksimalnom uviđavnošću prema svačijoj kreativi. Ne bih to nazvala mentoriranjem, nego gurkanjem prema svjetlu, da pomognemo autorima bolje čuti vlastite pjesme. Dakle, kod mene nema autoritativnosti, samo autentičnost.

Kako se zove posljednja pjesma koju si napisala?

Zove se „Alisa“ i govori o djevojkama koje padaju u zečju rupu.

Kako su nastale…

Priroda i društvo
Gledala sam „Kad Miki kaže da se boji“ i nakon odgledanog filma, na pamet su mi pali stihovi „Tražimo proroke u oblacima, a ne vidimo prst pred nosom. I onda griješimo u koracima, po trnju gazimo nogom bosom. Ne bi prepoznali najbolje ono, ni da prođe pored polako. Izvana sjajimo, iznutra sve je pusto, takva je valjda naša priroda i društvo.“ I od toga se onda razvio refren na probi, a tekst sam napisala nakon razgovora sa Shotom, „što ćemo s ovim i kako ćemo“.

Goli i bosi
Vozila sam se na biciklu po Boškovićevoj (zagrebačkom Zelenom valu), s vjetrom u kosi, bio je topli jesenski dan, možda i proljetni, uglavnom onaj dan kad si u kratkim rukavima i super ti je, osjećala sam se najbolje na svijetu. Mislila sam si, ako me sad skupi auto, neka me skupi, jebeš mi sve, sretna sam. Došla sam doma i napisala neke stihove o umjetnicima koji jure okolo goli i bosi, ali sretni. Na jednoj probi, Zane je ponudio glavni instrumentalni motiv pjesme, Erol prihvatio, snimili su to da preslušavamo doma. Ja sam preslušala i nazvala taj fajl „Bike song“, sjetila se pjesme na biciklu, i na probi je nakon dosta rada izašla „Goli i bosi“. 

Romantika
Gledala sam reality show i razmišljala kako je taj jedan lik prokleto seksi i kako bih trebala napisati pjesmu o tome u kojoj ga pokupim u klubu i odvedem doma. Ležala sam doma bolesna, imala sam neku virozu i temperaturu, ne znam bih li inače gledala reality show, vjerojatno ne bih… Sad kad razmišljam, možda je ta viroza bila presudna za muzički put Elementala.