Lucija Ćustić, jednostavno Luce, svojim je upečatljivim glasom već gotovo cijelo jedno desetljeće prisutna na glazbenoj sceni. Iza sebe ima EP U bojama (2015.) i album Susret (2018.), a trenutačno privodi kraju rad na novom studijskom albumu koji će objaviti, znakovito, u svibnju 2024.

Luce nastupa u Krku za dva dana / Foto: Maja Turković

„Oduvijek brijem na simboliku i brojeve i nekako želim da album izađe na proljeće, na desetu godišnjicu izlaska prvog singla ‘Možda mi’. Time će se, barem u mojoj glavi, zatvoriti svojevrsni krug”, govori hiperaktivna Luce koja je nedavno objavila pjesmu “Sve me vodilo k tebi”, nešto dosta drukčije od izričaja u kojem smo je navikli slušati. Otvorila je novo kreativno poglavlje s novim suradnicima koji su otključali neku nepoznatu Luciju koja pjeva i puno veselije pjesme. Nakon nastupa na zagrebačkom Cvjetnom trgu gdje je otvorila Advent 2. prosinca s Antonelom Doko, nastupit će u Krku 8. prosinca.

Najavila si novi album koji će se zvati Fragmenti. Kako si došla do tog imena i što ti ono znači? Imaš li problem kad moraš nasloviti pjesmu ili album?

To je jedna riječ koja me zapravo vuče i mota se po glavi skoro godinu dana, kad god pomislim na svoj novi album. Ne znam kako mi je pala na pamet, ali mi je jedina nakon toliko mjeseci i ostala tamo, a tako nekako radim i pjesme. Kad imam melodiju koja se mjesecima provlači kroz glavu i ne zaboravim je, onda znam da s njom nešto moram napraviti. Isto tako, fragmenti mi jedini imaju smisla jer, iako je to album, svaka pjesma priča neku svoju mini priču. To je dug period nastajanja u kojem sam i ja imala razne faze. Nekako je logično.

Bi li rekla da se tvoj kantautorski rukopis mijenjao tijekom ovog desetljeća?

Pa je, naravno. Svi se s godinama mijenjamo, tako i ja, a uzmimo u obzir i da su suradnici s kojima radim uvijek dali neki svoj touch pjesmama, počevši od aranžera Zvonimira Duspera, preko koautora Vinka Ergotića, onda i Mateja Miloševa, aranžera Marka Mrakovčića i Srđana Sekulovića Skansija, u novije vrijeme i aranžera i koautora Alana Dovića, kao i prijatelja i gitarista te koautora na jednoj novijoj pjesmi Filipa Pavića. Većinom napišem tekst i vokalnu melodiju, a oni dodaju neki svoj instrumentalni dio, no zaista ovisi od pjesme do pjesme, nema šablone. Negdje su i momci tekst pisali. Recimo, s Dovićem sam prvi put zakoračila i u uptempo pjesme. Njegove ideje i prijedlozi su mi pomogli da shvatim da mogu napisati i pjevati i pjesme koje nisu njonjave i žiloreznice (smijeh).

Koliko dugo surađuješ s Alanom Dovićem i kako je došlo do vaše suradnje? Kako te on potiče na stvaranje uptempopjesama?

Čula sam Cvekovu pjesmu “Nasloni se” i bila mi je predivna, pop balada, ali kvalitetni pop za široke mase koji nije trash i cheesy,  a Dović je u to vrijeme surađivao s njim. Baš sam se tada pitala s kim ću početi raditi novi album, sjeli smo na cugu, on je pristao i tako je krenulo. Konkretno, pjesma “Zašto” bila je naša prva suradnja. On je imao riff i refrene, a ja sam dodala dio teksta i krenuli smo zajedno u konkretizaciju. Tad sam shvatila da mi odgovaraju i mogu pjevati i takve pjesme koje se pomalo naslanjaju na soul koji obožavam.

A da su i dalje tvoje!

Da! Bez toga ne bih mogla! Otkad se profesionalno bavim glazbom, samo su dvije pjesme od svih objavljenih potpuno tuđe – od Aljoše Šerića “Dogodila se dosada” i od Alana Dovića “Tako daleko”. U ostalima sam dala bar dio teksta ili melodije. Ne bih ja njih uzela da ih nisam osjetila, ali činjenica je da se nekako lakše povežem s tim što sam sama napisala, nego s tuđim.

Na sceni si već deset godina, ali čak i izvođače koji su prisutni gotovo 20 godina publika još uvijek percipira kao mlade i relativno nove. Za one koji te ne poznaju toliko, što bi rekla da je bitno znati o tebi kao glazbenom izvođaču?

Prvi su utjecaji krenuli kad sam imala četiri-pet godina i kad sam kod kuće slušala Roya Orbisona, Elvisa, Platterse, Paula Anku, sve što su roditelji slušali. Oba mi roditelja imaju sluha i dobro pjevaju, ali stari je baš jako muzikalan i onaj je onaj lik koji neće biti u tišini ako može u to isto vrijeme radije slušati glazbu. Čim uđe u kuću uključi radio. Voljela bih da sam više kao on, da malo češće slušam glazbu, ali slušanje glazbe me nekad može baš istrošiti. Kako sam u fazi da radim pjesme, imam i strah da nesvjesno nešto ne iskopiram. Eto, sad radim na radiju pa tamo čujem pjesme koje želim, a nekad i koje ne želim čuti (smijeh)… Kad sam već spomenula Roya Orbisona, mislim da bih album Mystery Girl i danas znala od početka do kraja otpjevati, a slušala sam ga prije sto godina!

Lucu je prvi zapazio Dinko Fio, koji je otkrio i glasovne mogućnosti Josipe Lisac / Foto: maja Turković

Je li ti netko ikad rekao da ih nešto tvoje podsjeća na već neku pjesmu koja postoji?

Mislim da ne, izgleda da drže to za sebe ili sam potisnula i ne sjećam se! Kad smo radili “Zašto”, malo me vukla na “Respect” Arethe Franklin, ali znaš i sama kako to ide: svatko tko radi pjesme ima uvijek negdje u primozgu neki utjecaj muzike koju sluša.

Kako je krenulo tvoje formiranje?

Uvijek sam se deračila po kući i u rukama držala četke-mikrofone. Krenula sam u sklopu osnovne škole prvo na sintić pa htjela u glazbenu školu na klavir, ali za klavir, naravno, nije bilo mjesta pa su mi u glazbenoj predložili violončelo, što u mojoj glavi nije bila opcija. Mama je vrlo proaktivna žena i kad nešto zacrta, to će i ostvariti. Uspjela je sa svojim lavica-zmaj-mama modalitetom dogovoriti da se ipak pronađe mjesto za Luciju na klaviru. Kupili su predivni starinski polukoncertni klavir, ali solfeggio je bio problem. ‘Puknuo’ me pubertet i krenule su dvojbe oko toga hoću li biti cool i ići pušiti u parkić ili ću ići na dosadni solfeggio. Naravno da sam pogrešno odlučila i danas mi je silno žao zbog toga. Nakon dvije godine prestala sam ići u glazbenu školu jer sam previše markirala i to su, naravno, javili mojima kući. Show program! Poslije sam još išla na satove gitare, pjevala u srednjoškolskom bendu, na faksu sam pjevala u mješovitoj klapi gdje me učio pjevati maestro Dinko Fio, koji je bio prvi profesor pjevanja Josipi Lisac, legendarna pojava. Bila sam godinu dana na pjevanju na Rock akademiji, kod divne profesorice Martine Klarić, ali tada sam otišla studirati u Poljsku, zatim sam diplomirala, zaposlila se kod tate u tvrtki i maštala o nekom svijetu gdje pjevam, ali ništa se konkretno nije događalo. Imala sam nekoliko napisanih pjesama koje su stajale u ladici i nisam znala kome se trebam obratiti jer nisam bila u tim krugovima niti sam imala kontakte. Tada me moja sestra Maja spojila s Emom Gušavac, menadžericom s kojom je poslovno surađivala, poslala sam joj svoje demo snimke i tako je krenulo!

Koliko je bitno biti umrežen s ljudima koji su u biznisu, kad razvijaš svoju karijeru?

Mislim da je kroz ovih deset godina, otkako se profesionalno bavim glazbom, vidljiva ogromna razlika u svakom poslovanju pa i glazbenom biznisu, ako ništa drugo, zbog društvenih mreža. Tik-Tok, Facebook i Instagram mogu ti u nekoliko sati promijeniti život. Silno me frustrira što je kvaliteta pjesme postala manje bitna od prodaje priče oko te iste pjesme. Naravno, dosta ovisi o tome i kojom se vrstom glazbe baviš. Pop glazba, logično, ide više uz te PR momente i društvene mreže, ali zapravo ne znam frustrira li me to ili sam samo ljubomorna, jer nisam sposobna raditi PR preko društvenih mreža kako treba. Naravno, druga su frustracija lobiji. Bez lobija je gotovo nemoguće! OK, dogodi se jednom u sto godina to da stvarno vrhunska pjesma probije eter i bez dodatnog pusha, ali to je više iznimka nego pravilo. Mislim da ne bi trebalo raditi muziku s nadom da će se tako nešto tebi dogoditi, jer ćeš s godinama biti frustriraniji ako se ne dogodi. Ne vidim smisao ni u podmićivanju ili surađivanju s ljudima za koje znaš da će lobirati prema urednicima, ako ti se ne sviđa njihov stil ili način rada. Jedna od opcija je raditi glazbu po svom guštu i za određenu publiku koja uživa u toj glazbi, a putem biti svjestan da nećeš biti broj jedan ni broj pet na listi, kao i da nećeš puniti arene te da moraš uz glazbu imati i neki realniji izvor prihoda.

OK, s jedne strane kažeš da stvaraš pjesme za sebe i svoju publiku, a s druge strane da nemaš toliko koncerata. Kako imaš potrebu stvarati nešto i plasirati, ako to ne dolazi do publike koja bi te mogla slušati?

Budimo realni, puno nas se počelo baviti glazbom ne planirajući ludo velike karijere, nego iz gušta i jer je to bio svojevrsni filter za izražavanje stanja i emocije; ovdje prvenstveno govorim o autorskom segmentu. Sve ostalo se mnogima dogodilo spontano i često neplanirano. Tu sad dolazi do izražaja pristup – jesi li u glavi ostao amater ili počeo razmišljati u profesionalnom smislu. Ako netko govori da nije bitno koliko ga ljudi sluša, amaterski pristupa – mišljenja sam. Ako već to radim, naravno da želim da me čuje što više ljudi, ali pitanje je gdje podvući crtu kompromisa.

Imaš li bend s kojim nastupaš i koliko često nastupaš?

Imam, to je isto šašava priča! Filip Pavić mi je prijatelj i gitarist s kojim surađujem od 2017., s njim sam napravila pjesmu “Proljeće”, a ostali trojac je iz Rijeke: Matej Basara na klavijaturama, Dino Ivelja na basu i Igor Klanfar na bubnjevima. Dogovorila sam s njima prvi koncert u Velenju u Sloveniji i našli smo se na pola puta, na Vratima Jadrana. Starci su Filipa i mene dovezli do Rijeke, a tamo su nas trebali preuzeti dečki kombijem. Izlazi moj tata iz auta, izlazi bubnjar Igor iz kombija i gledaju se, počnu se smijati. Pita moj tata: „Mali, jesi li ti Stankin?”Stanka je sestra moje babe. Znači, Igor bubnjar je moj bratić, a mi to nismo znali niti povezali do tog trenutka!

Luce je i voditeljica na Hrvatskom radiju / Foto: Maja Turković

Slušamo te u šihtama Hrvatskog radija, a ponudu da tamo radiš dobila si na prilično neobičan način. Napisala si status na Facebooku da tražiš posao i on je postao viralan…

Da mi je ijedna pjesma imala toliki PR, gdje bi mi bio kraj! (smijeh) Neki su mislili da sam to ciljano išla pisati, tražiti posao preko Facebook statusa, jer mi je nekoliko tjedana kasnije izašla pjesma, ali je bilo slučajno. Iz potrebe, da ne kažem očaja, jer sam trebala od nečega živjeti, a svirki u tom periodu nisam imala dovoljno. Uostalom, da je to bio PR za pjesmu, složila bih ga pametnije, s dva dana razlike, a ne tri tjedna. Taj status mi je pomogao da dođem do ovog posla koji volim, ali i da sama sa sobom prerežem u glavi neke strahove i nesigurnosti. Da skratim, bila sam pozvana na audiciju, odradila sam je i današnji šef Zlatko Turkalj Turki bio je zadovoljan. Počela sam dolaziti na tuđe šihte, pratiti, bilježiti, ispitivati i nakon mjesec i pol dana imala vatreno krštenje u eteru. Htjela sam puno prije napisati neki takav status, jer u svakom trenu netko traži posao koji netko drugi nudi, a da se to dvoje ljudi možda ne poznaje. Društvene mreže, kako im i sam naziv kaže, trebale bi služiti upravo tome, ali kako mi Hrvati volimo puno toga osuđivati i izrugivati, dugo me je bilo sram i brinulo me što će drugi misliti – kao, gradim neku karijeru, a istovremeno sam jadna i stavljam status na Facebook gdje tražim posao. Srećom, potreba je nadvladala ponos i dalje se zakotrljalo samo od sebe. Meni je savjest čista, nisam radila ništa ilegalno niti tražila ‘žnjoru’ da dobijem posao, samo priliku i ponosna sam na sebe što sam uspjela razmrdati tu komfor zonu i strah od bruke.

Pisanje pjesama jedan je složeni proces, poprilično ogoljen, gdje ne možeš previše zamaskirati svoje osjećaje. Izloženost donosi veliku dozu ranjivosti. Kako gledaš na te stvari?

Nemam problema s pokazivanjem ranjivosti, štoviše: pisanje pjesama mi je svojevrsna terapija i ispušni ventil. Ranjivost je posljedica iskrenosti, a bez iskrenosti se nitko neće povezati s onim što pjevam pa ni ja. Bitno mi je, naravno, i da sam zadovoljna tim tekstom. Ako osjetim da je to neka treščina, brišem. Doduše, bilo je u nekim pjesmama upitnih stihova koji su dobro odgovarali melodiji, a kako nisam imala ništa pametnije za reći, dobili su prolaz. Manje je više, uostalom. Beogradski bend Stray Dogg, odnosno njihov frontmen i autor pjesama Dušan Strajnić Dukat, tome je živi dokaz. Genijalac je koji u pet riječi i tri stiha kaže sve što treba reći, vrlo iskreno, direktno, ranjivo, a bez pretencioznosti i ukrašavanja. I tomu vjeruješ.

Otvoreno si govorila kako imaš izrazitu tremu prije nastupa. Kako si danas s time?

Meni su ti anksiozni problemi pred nastupe krenuli tek 2017., a ne kad sam krenula s glazbenom karijerom. To što me trigeriralo, pretpostavljam, vučem od kuće. Odgajana sam po „staroj školi”, tako da se rijetko kad pohvaljivalo, a puno češće komentiralo ono što ne valja i otud vučem tu potrebu za dokazivanjem i sumnju oko toga jesam li dovoljno dobra u tome što radim. Odjednom su me sa svih strana zbombale pozitivne reakcije oko albuma, gostovanja Josipi Lisac, pompozni i glupi naslovi da sam hrvatska Adele koji su bili posvuda i imala sam strašnu potrebu opravdati taj hype koji često napravi više štete nego koristi. Tu je negdje krenuo onaj imposter sindrom gdje sam se pitala jesam li uopće toliko dobra kao što pišu. Tu je krenulo sranje i overthinking. Dandanas imam borbu s tim. Nemam problem s uspoređivanjem i tuđim uspjehom, nego baš s tom pretjeranom samokritikom koja me opterećuje i troši energiju. Jedan veliki paradoks oko ovog posla i poziva je to što istovremeno moraš biti hipersenzibilan i davati se stopostotno kako bi mogao stvarati i iznositi kvalitetno, emotivno i iskreno te pjesme publici, ali i debelokožac s jako dobrim želucem koji trpi razna odbijanja, kritike i uostalom gadarije koje si ljudi daju za pravo, najčešće pod nekim lažnim profilima, pisati po internetu.

Naš je urednik Bojan Mušćet nedavno objavio sjajnu kolumnu gdje je pisao o formatu albuma pa se povela rasprava o njegovoj važnosti u digitalnom vremenu, a Zvonimir Dusper je to u komentarima potom sjajno razložio. Kaže: „Ako govorimo o glazbi kao proizvodu, onda kao kod svih proizvoda treba to postaviti na prirodan način – svaki (pro)izvođač koji je zapravo sam proizvod, ‘sebe’ prodaje u raznim pakiranjima, od najmanjeg, a to je singl bez spota, preko većih kao što su singl sa spotom, EP, merchandise, pa album digitalni, pa album fizički, možda vinil, sve do karte za koncert od 40-50 eura. Svaki taj proizvod mora imati dobar value proposition za kupca, kao i sve što se prodaje.” Kako ti promišljaš svoje plasiranje glazbe? Ovu si pjesmu objavila bez spota. Zašto si žurila?

U cijeloj toj priči jako je žalosno što ovisiš o novcu kojim raspolažeš – ili ti ili tvoj diskograf. U ovom trenutku nisam imala novca da platim spot, a ispucala sam sve za spotove u ugovornom aranžmanu. Pjesmu smo dovršili u posljednji tren, prije nego što u eteru krenuli Mariah Carey i ostala božićna čuda. Spot uopće nije bio opcija za ovu pjesmu, nego na proljeće singl koji će najaviti album. Kad je Dario Draštata, direktor Dallasa, čuo pjesmu, odlijepio je i rekao mi: „Luce, ovo je grande pjesma i treba napraviti spot.” Sad je izašla ovakva, čisto da pokrije radijski dio, a u siječnju ćemo joj dati neki novi život spotom.

Po meni je album nekakav nostalgičan proizvod za prave glazboljupce i kolekcionare i, uostalom, da ti kao autor imaš na jednom mjestu fizički zapis svog stvaralaštva koji možeš slušati čak i za 20 godina. Ako imaš samo singl, snimka će se lako zagubiti u bespuću fajlova i kroz mijenjanje laptopa, a ako si dibidus kao ja koji ne pazi i ne sprema sve na hrpicu – još lakše.

Njezina najslušanija pjesma je “Možda mi” / Foto: Maja Turković

Iz ove perspektive, što te nečemu nitko nije naučio u glazbenom biznisu, a voljela bi da jest? Što si naučila na teži način?

Dosta me razočaralo kad sam shvatila koliko je bitan lobi u ovom poslu. Da kod nekih radio stanica kvaliteta pjesme uopće nije bitna, nego tim suradnika i odnosi producenata i urednika, usluge, protuusluge, taj neki način funkcioniranja. Jednostavno shvatiš da to moraš prihvatiti ili se maknuti iz posla jer ćeš postati samo frustriraniji kroz godine. To mi je bio šok, ali nemam konkretnih ružnih ili neugodnih iskustava. Na teži način učim i da često treba zadržati svoje mišljenje za sebe i jezik za zubima, a moj se nerijetko razveže, ali to nisam sigurna da ću ikad potpuno savladati.

U glazbenom biznisu mnogo toga je pravi tajming. Osjećaš li da si na mjestu na kojem bi trebala biti?

Ostala sam šokirana kad sam shvatila da neki izvođači doista imaju raspored i planiraju kad će objaviti koji singl, album ili nastup godinama unaprijed. Možda su zato takvi ljudi uspješniji od nas mnogih drugih koji nismo „po špagici”. Nikad nisam bila takav tip, ni privatno ni poslovno, nego više kampanjski. Pjesme često budu objavljene zbog sto stvari; nekad ju ja ne napišem na vrijeme, nekad se studijski dio oduži, nekad čekaš spot i montažu tjednima… Uvijek se nešto nađe da te uspori! Recimo, sad mi je silno žao što nisam objavila novu pjesmu mjesec dana ranije jer sigurno ne bi bila tolika gužva u eteru. Sad je još teže da se pjesma probije u top 40 uz sve te božićne. Previše nas je trenutno u eteru, ne stane nas 200 u top20.

Uskoro nam stiže ZAMP i mala prava. Koja je tvoja najslušanija pjesma?

Na YouTubeu je i dalje najslušanija “Možda mi”, ona ima negdje 320k pregleda, a iza nje je “Proći će” s 113k. Od koje najviše zarađujem, doista ne znam jer na svakoj različito dijelim autorstvo. Kad god dobijem izlistaj od ZAMP-a, kažem si: „’Ajde ovaj put ne budi glupa, pogledaj to, fokusiraj se.“ Odustanem čim krenem analizirati. Brojeve jako dobro pamtim, ali ne znam baš ništa s njima. Skužim samo da je neki iznos bruto, što znači da ću neto dobiti još manje i ‘ajde bok!

Što trenutno najviše slušaš? Odnosno, tko te posljednji glazbeno oduševio?

Glazbeno i karakterno zadnjih nekoliko godina oduševio me Lewis Capaldi. Obožavala sam ga i puno prije toga, ali kad sam pogledala dokumentarac, shvatila sam da bih ga prvo kao najboljeg prijatelja grlila par minuta, onda popila pivu s njim i smijala se, a onda i s guštom zapjevala s njim – naravno, u nekom mom imaginarnom svijetu. Duhovit je i djeluje jako nonšalantno i neopterećeno, a njegov PR je jedan od iskrenijih i smjelijih u zadnje vrijeme. Istovremeno je veliki senzibilac, overthinker i empat s anksioznim poremećajem i Touretteovim sindromom i, kao što se vidi u dokumentarcu, sva ta putovanja, turneje, stresovi i ljudi u bendu i produkciji koji ovise o njemu očito ga jako iscrpljuju. Zamisli, doći do momenta gdje moraš otkazati daljnje turneje, stati i poraditi na mentalnom zdravlju, a na vrhuncu si karijere, rušiš rekorde prodaje albuma i ulaznica u cijelom svijetu. Grozno je kako nam nekad nije dovoljan ni cijeli svijet koji te voli da bi se i ti sam zavolio. Lewis je živi dokaz da možeš puniti arene baladama, bez ludih koreografija i plesačica, a nije ni neki zgodni macan. To je samo čista, kvalitetna pop glazba i iskrena spika, a ljudi su odlijepili. Što se tiče domaćih novijih, “Krug” Natali Dizdar mi je fenomenalna pjesma!

Jedan od glasova u reklamnim blokovima showa The Voice je tvoj. Jesi li ikad mislila da bi dobro došlo za tvoju promociju neka takva platforma poput Voicea?

Bila sam u HTZ-u prije 12-13 godina i to mi je bilo jedno od gorih glazbenih iskustava ikad. Sjećam se, bilo je nas dvjesto muzikalnih klinaca u jednoj prostoriji cijeli dan, morali smo biti tihi i odlaziti na WC u grupicama od deset ljudi. Mi, koji smo prošli, barem smo dobili sendvič, dok ovi drugi ništa. To je baš bilo HC. Nije mi ostalo u lijepom sjećanju, ali čula sam da je The Voice puno humaniji prema natjecateljima i da je sve skupa na puno višoj razini od nekih drugih showova. Svakako se ne bih više prijavljivala ni na kakve glazbene showove. Gradim svoj put, makar je malo teži i vijugaviji, no očito baš takav treba biti.

Što sljedeće priželjkuješ u svojoj karijeri?

Htjela bih što više voice over angažmana i sinkronizirati crtane filmove, a u glazbenom smislu ostvariti suradnju, duet, s Urbanom, Gibonnijem ili Natali Dizdar.