Vedran Kocelj: Otkrivanja

Diskografski katalog izdavačke kuće Cantus može se pohvaliti rastućim popisom kompaktnih diskova posvećenim mahom hrvatskim skladateljima i interpretima. Novoizdanim albumom Otkrivanja ovaj katalog obogaćen je za još jedno izdanje domaćeg interpreta, a riječ je o albumu prvijencu Vedrana Kocelja, koji donosi djela istaknutih skladateljskih imena hrvatske glazbe: Borisa Papandopula, Brune Bjelinskog, Igora Kuljerića i Srđana Dedića.

Vedran Kocelj / Foto: Matej Grgić

Umjetnika takvog kalibra kao što je Kocelj gotovo da ne treba predstavljati, stoga je činjenica da je riječ o njegovu tek prvom samostalnom albumu ponešto iznenađujuća. Preslušavanjem albuma koji je priredila urednica Srđana Vrsalović te čitanjem popratne programske knjižice autora Borka Špoljarića, jasno je da naziv Otkrivanja opravdava svoju inicijalnu sugestivnost u ponekad doslovnom otkrivanju zaboravljenih skladbi, ali i poziva na iščitavanje suptilnijih slojeva – onih u umjetničkom profilu interpreta kao i u pomnom odabranim skladbama.

Vedran Kocelj ističe se svojim dugogodišnjim prisustvom na sceni kao i raznolikošću svojega umjetničkog djelovanja. Kao prva truba Simfonijskog orkestra HRT-a, stalni član Cantus Ansambla te stalni suradnik Hrvatskoga baroknog ansambla, Kocelj se profilirao kao jedan od vodećih hrvatskih trubača, a u svojoj se biografiji može pohvaliti brojnim komornim i solističkim nastupima na gotovo svim važnijim hrvatskim glazbenim festivalima, kao i s brojnim suradnjama domaćim i stranim glazbenicima i orkestrima. Ovom (p)opisu slobodno se može dodati još i: promotor hrvatske glazbe.

Vedran Kocelj / Foto: Matej Grgić

Osim kao priznanje njegova umjetničkog rada, album Otkrivenja, ima još jednu dimenziju – razotkriva Koceljevu zaslugu u oživljavanju trubačkog repertoara hrvatske glazbe 20. stoljeća. Sve skladbe na ovom CD-u nastale su u drugoj polovici stoljeća (u rasponu od 1952. do 1999.) i praktički nestale s repertoara. Malo je poznato da je upravo  Kocelj zaslužan za povratak ovih djela na pozornice. To je slučaj s partiturama Papandopula i Bjelinskog koje su nakon praizvedbe pale u zaborav, dok je Dedićeva skladba hrvatsku premijeru doživjela tek u recentnoj Koceljevoj izvedbi!

Sve snimke na CD-u su HRT-ove snimke nastale u posljednjih dvadeset godina, od 2003. do 2023., a zahvaljujući kvalitetnom partnerstvu HRT-a i izdavača Cantusa, važan dio repertoara i arhivskih snimki suvremene glazbe ponovno je široko dostupan na CD-ovima kao i na digitalnim platformama.

Album otvara Concertino za trubu, timpane i gudački orkestar Borisa Papandopula. Kako navodi Borko Špoljarić, autor popratne programske knjižice, skladba je praizvedena 1952. s brojnim kraćenjima i intervencijama u partituri. Skladba se nije izvodila sve do 2003. kad se Kocelj vratio originalnoj partituri te prvi puta izveo integralnu verziju djela uz simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem maestra Tiziana Severinija. Na ovom CD-u nalazi se snimka upravo tog koncerta iz koncertne dvorane Lisinski, kada je publika prvi puta imala priliku čuti originalnu verziju Papandopulova djela i to više od pola stoljeća nakon njegovog nastanka.

Trostavačni Concertino otvara energičan početak in medias res i donosi tipičan skladateljev razigrani stil – naoko lepršav, ali s ozbiljnim virtuoznim zahtjevima. Bilo da se radilo o brzim repeticijama tonova u temperamentnim brzim stavcima ili dugačkim elegičnim melodijama u sporome drugom stavku, Papandopulo postavlja velik tehnički izazov pred svog solista, a Kocelj spremno odgovara, ne propuštajući pritom istaknuti koloristički raspon svog instrumenta.

Vedran Kocelj / Foto: Matej Grgić

Serenada za trubu, klavir, gudače i udaraljke Brune Bjelinskog bliska je Papandopulovoj skladbi po svom razigranom stilu, ali i po začuđujuće dugotrajnoj odsutnosti s koncertnih podija (ovog puta je do okruglih pedeset nedostajalo samo nekoliko godina). Ova četverostavačna  neoklasična skladba lakonski povezuje ritmove koračnice, brazilsku melodiku s geršvinovskom poletnošću. Uz simfoničare HRT-a, Kocelju se u izvedbi pridružio Danijel Detoni na klaviru, a koncertantno skladani dijalozi doneseni su s tehničkom sigurnošću, uvjerljivo i s lakoćom izvedbe koja garantira pozitivnu reakciju slušatelja i, ovaj put – nadajmo se – češći boravak na koncertnim pozornicama.

Kuljerićev Pop-koncert za trubu i orkestar najmlađe je djelo na albumu. Skladba je nastala 1999. godine, a logički savršeno zaokružuje muzički slijed Papandopulove i Bjelinskijeve skladbe. Poput mlađeg djeteta kopira karakteristike svoje starije braće – koncertantnost, zaigranost melodije i naglašenu ritmičnost te neoklasicističku neopterećenost u spajanjima žanrova,  pritom izvrćući pravila i pronalazeći vlastita rješenja. Možda najneočekivaniji razvoj događa se u srednjem stavku, koji donosi prizvuk filmske glazbe noirovskog tipa. Kuljerićeva skladba intrigira poigravanjem između (quasi) klasičnog tretmana i pop prizvuka čija dopadljiva repetitivnost služi kao refrenski hook, pritom ne dopuštajući prelazak u kič. Špoljarić ističe kako je solistu „potrebna prava vještina da u jammingu sa simfonijskim orkestrom nametne svoj vlastiti beat. A trubač kojem to uspije imat će u rukama pravi koncertantni showstopper.“

Posljednja skladba na albumu, Seven Trumpets za trubu solo, djelo je koje je trebalo nanovo otkriti. Srđan Dedić apisao ga još u svojim (zagrebačkim) studentskim danima, 1988. godine. Nizozemac Marco Blaauw praizveo ju je 1993. u Amsterdamu, a za hrvatsku praizvedbu izvučena je iz poslovične prašine 2021. godine. Kocelj je izabrao izvesti ovo djelo u okviru projekta 20 za 20, kojim je Cantus ansambl slavio svoj dvadeseti rođendan.

Osim novoga repertoarnog života, skladbi je tada udahnut i novi kontekst kad se izvela u potresom oštećenom HGZ-u, čime je podcrtana apokaliptična biblijska konotacija (koja se dobije spojem naslova skladbe s imenom albuma). Dedić svoj glazbeni materijal kolažiranjem sedam glazbenih fragmenata narativno i logično povezuje u dramaturški luk. Činjenica da je riječ o solističkom djelu dopušta da se glazbeni materijal osloni na vlastitu zvukovnost i istražuje paletu izražajnih mogućnosti bez potrebe za  pretrpavanjem, a u Kocelju pronalazi sugestivnog interpreta.

Album Otkrivanja svojevrsna je revitalizacija zaboravljenih partitura hrvatskih autora koje Kocelj reaktualizira i ugrađuje u repertoarni korpus za trubu. Istovremeno, pruža se novi pogled na Kocelja kao interpreta. Njegovo sviračko iskustvo, koje karakteriziraju tehnička spretnost spojena s odmjerenom interpretacijom, portretira ga ne samo kao vrsnoga komornog glazbenika, već u prvom redu kao solista. Nenametljiva jednostavnost Koceljevih izvedbi demonstrira sviračku versatilnost i lakoću kojom se prebacuje između stilova – od idiosinkratičnih glazbenih jezika i estetika poput onog u Kuljerićevu koncertu sve do sofisticiranijih, suvremenih skladateljskih jezika poput Dedićeva, cijelo vrijeme odišući autentičnošću.