Prisjetimo se, MTV je u Europu stigao 1987. godine a u Hrvatsku nekoliko godina kasnije – kad smo već imali Hit Depo. Zbog toga o utjecaju nekada slavne američke platforme na našu glazbenu scenu i, ne manje važno, filmske umjetnike možemo govoriti tek sredinom devedesetih. MTV tada već vrti spotove budućih holivudskih velikana kao što su Gus Van Sant, Spike Jonze i David Fincher a domaći autori tek se spremaju na to da svoj portfolio upotpune novom kratkom formom. Prvi među njima o kojemu piše kadrovska služba je splitski filmaš Vedran Šamanović

Vedran Šamanović je rođen u Splitu 1968, a studirao je snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao fotograf bavio se dokumentarnom fotografijom i surađivao s mnogobrojnim novinskim izdanjima u Hrvatskoj i inozemstvu. Bio je istaknuti član i najdugovječniji predsjednik Kinokluba Zagreb, stručni savjetnik u Školi medijske kulture i predavač na Akademiji likovnih umjetnosti. Svoje iskustvo i strast prema filmskoj umjetnosti prenosio je na mlađe generacije i putem različitih radionica te kroz zagrebački One Take Film Festival. No najbogatiji doprinos dao je hrvatskoj filmskoj fotografiji.

Šamanovićevo filmsko nasljeđe obuhvaća deset dugometražnih i sedam kratkometražnih igranih filmova te više od sto promidžbenih i glazbenih spotova. Bio je redatelj, scenarist i direktor fotografije u vlastitim eksperimentalnim, igranim i dokumentarnim filmovima te direktor fotografije u mnogim dugometražnim i kratkometražnim ostvarenjima. Posebno se ističe njegov rad na filmovima Oprosti za kung fu, Što je Iva snimila 21. listopada 2003. i Tri priče o nespavanju.

Preminuo je mlad, u Zagrebu 2009. godine nakon kratke i teške bolesti. Njegovo ime nosi prestižna nagrada koja se dodjeljuje na Pulskom filmskom festivalu – umjetnicima čiji inovativni pristup proširuje granice filmskog izraza u hrvatskome filmu.

U nastavku ćemo istražiti Šamanovićev doprinos svijetu glazbenih spotova te otkriti kako je njegova kreativnost obogatila glazbenu industriju.

Šo!Magzoon – Tramuntona (1999.)

U srcu minimalističkog i humorom obogaćenog kadra su četiri stare stolice. Najprije su prazne a zatim svaka od njih postaje kazalište neobičnog događaja, s muzičarima koji hrabro preuzimaju svoje pozicije i rekvizitu. Minimalistički pristup otvorenom prostoru naglašen je pažljivim izborom boja i neusiljenim pokretima.

Crna odjeća daje jak kontrast suhoj zemlji i sivom nemiru nebesa i mora. No pozornost neizbježno privlači crvena jakna koju nosi Žan Jakopač, idejni i stvaralački pogon benda. “Tramuntona” gori od hrabrosti i ekonomičnosti. Odbacujući suvišne elemente i ističući esenciju trenutka Šamanović zorno prikazuje osornu i golu jednostavnost života na otoku, kao i silinu zvuka tada novoosnovanog Šo!Magzoona.

Pažljiv odabir boja, s naglaskom na simbolizam crvene, prirodni pokret i izbjegavanje oštrih rezova neke su od karakteristika Šamanovićevog pristupa videospotovima koje možete pratiti i u ostalim primjerima.

The Bambi Molesters feat. Chris Eckman – Ice and Pinewood Trees (2001.)

U spotu za singl Bambi Molestersa s njihova trećeg albuma Sonic Bullets: 13 from the Hip prepoznajemo iskusno oko za detalje te koherentnost i magnetizam minimalizma. Dok “Tramuntona” stoji, “Ice and Pinewood Trees” čini sve da nas dezorijentira. Koristeći bljeskovite prijelaze umjesto oštrih rezova, tzv. flash cuts, ubrzavanjem pa usporavanjem kadra, pretapanjima, udaljavanjima, prebacujući nas iz interijera u eksterijer, baca u svijet onkraj urbanog i sna – na tragu glazbe koju prati.

Doza nasumičnosti u znakovitim pogledima u oko kamere i promatrača, vijugave stepenice i staklenka puna puževa sugeriraju da svaki kadar ide dublje od trenutnog vizualnog dojma. Pomno odabrana paleta boja, kojom dominiraju zeleni i narančasti tonovi, i ovoga je puta upotpunjena crvenom.

Šamanovićev pristup ovdje, kao i u kasnije snimljenom “Putujem”, priziva radove glasovitog i nagrađivanog američkog redatelja glazbenih spotova Marka Romaneka, koji se u brojnim radovima utječe zagonetkama i simbolizmu.

Mile i Putnici – U dva oka (2001.)

Uz klasično intenzivnu i pažljivo složenu paletu boja te neizbježnu simboliku tragova žive prirode, spot za naslovnu pjesmu prvijenca Mile Kekina U dva oka u prvi plan stavlja Šamanovićev osjećaj za lokaciju i glazbenike. Osjećaj tjeskobe i mirenja s njezinim nuspojavama plete se kroz svaki od slabo povezanih kadrova – od starog noćnog tramvaja punog ljudskih nametnika do oniričnih scena s mrtvim ribama.

Likovi i vrlo zagrebačke lokacije prenose priču o životu, smrti i neprestanoj borbi s vlastitim strahovima. Kako to i biva u glazbi Mile Kekina, humor i tjeskoba u ovom spotu plešu zajedno.

Ivana Brkić – Samo šuti (2002.)

Vješta igra mogućnostima kadra učinila je Šamanovića iznimno uspješnim redateljem plesnih spotova. Njegujući specifičan odnos prema pokretu, plohama, bojama, lokaciji i izvođačima izgradio je prepoznatljiv stil u toj niši. Iz te kategorije treba spomenuti spot za “Što učinila si ti” Nine Badrić, koji je nedostupan u dobroj kvaliteti.

Na primjerima Šamanovićevih plesnih videa vidimo u kojoj je mjeri njegova kamera oblikovala viziju milenijalske nostalgije. Isto tako možemo naslutiti da je, uz nešto veći budžet, mogao biti naš Hype Williams – američki redatelj čiji portfolio uključuje video spotove Kanyea Westa, Beyoncé i Missy Elliott.

Doris Dragović & Hari Rončević – Ni da mora nestane (2003.)

Režijske odluke u spotu za kultni duet “Ni da mora nestane” možda su proizišle iz nužnosti, no ipak nose dublju simboliku. Doris Dragović i Hari Rončević, izuzimajući umetnute ekrane u pozadini, ne dijele niti jedan kadar. Tim se postupkom naglašava dramatičnost stihova pjesme koja govori o bivšim partnerima čiji su pomirba i suživot nemogući.

Također, umjesto dosadašnjih živopisnih lokacija, u ovom Šamanovićevom spotu dominira CGI, što je autor iskoristio za eksperimentalnu igru bojama i njihovim simbolizmom. U svjetlu drastičnih poteza protagonista pjesme, većina kadrova obilježena je kontrastima akromatskih boja te neizbježne crvene. Tu modernu paletu Šamanović koristi i u spotu za “Nema veze, zlato” Ivane Banfić s nešto drukčijim učinkom.

Yammat – Putujem (2004.)

“Putujem“ nas vraća u atmosferu koju smo ostavili u spotu “Ice and Pinewood Trees”, povezujući tako zasebne dijelove šamanskog univerzuma prepoznatljivim estetskim senzibilitetom. Naglašene spone su meki prijelazi, tvrdi simbol ribe te narančasto-zelena paleta uz neizbježne crvene detalje.

Uz to obje pjesme izražavaju čežnju za bijegom i, ma kako sporim ili uzaludnim ali upornim, kretanjem. Novost u Yammatovom spotu je još hrabrije rušenje zida između protagonista spota i publike te uvođenje statičnih prometala i više misterioznih karaktera u prostor čežnje.

Lea Dekleva – Ipak poželim neko pismo (2005.)

Šamanović je autor svih spotova snimljenih za debitantski album Lee Dekleve Emocija. Ona je posljednja u nizu debitanata koje je imao priliku vizualno predstaviti. Spot za njezinu obradu pjesme Bijelog dugmeta iznova sažima autorovu ljubav prema pokretu i prirodnom. Nesputan žanrom, Šamanović je još jednom stvorio istovremeno jednostavnu a duboko emotivnu vizualnu priču.

Šamanovićev doprinos glazbenoj industriji mjerimo ne samo bojama i bljeskovima, već i njegovom iznimnom sposobnošću prilagodbe širokom spektru glazbenih žanrova i različitim umjetnicima. Osim s već spomenutima surađivao je s Buđenjem, E.T.-jem, Dinom Dvornikom, Marinom Ivanovićem – Stokom, Songkillersima, itd.

Pritom je u gotovo svakom spotu ostavio šamanski trag osebujnog vizualnog stila, prepoznatljivog prije svega po dinamičkoj kameri i odnosu prema boji. Minimalistički dramatičan i duhovito spontan, njegov opus spotova prkosi vremenu i spašava pjesme ovjekovječene njegovim umjetničkim vizijama (i njega) od zaborava.