Mavi Kan će u Petom kupeu 25. siječnja nastupiti nakon poduže zagrebačke pauze. Mavi Kan, što bi doslovno na turskom značilo plava krv, možemo percipirati kao sastav koji bi mogao biti na klupskoj sceni jednako kao i čuvare nasljeđa, ne samo bosanskog, nego i balkanskog. O tome govori utemeljitelj Bruno Urlić

Bruno Urlić kaže kako se sviranje u Severininom bendu ne odbija, bez obzira na glazbeni ukus / Foto: Matej Grgić

S Brunom Urlićem dogovorila sam se za ovaj razgovor u zagrebačkoj Kinoteci na dan kad nas je iznenadio snijeg. Urlić je zakasnio koju minutu uz ispriku da je noć prije nastupao sa Zoranom Predinom u Ljubljani. Ovaj pristupačan i svestrani glazbenik djeluje na nekoliko glazbenih polja. Posljednji singl Mavi Kana “Ništa mi nisi dužan” na kojem su ostvarili suradnju sa Zvonimirom Dusperom Dusom dobar je primjer kako uklopiti nešto starije u nešto novije.

Njime su se izmaknuli iz zone komfora i uz moderniju produkciju dali svoje viđenje sevdaha u budućnosti. Znakovito, upravo tako će se zvati i njihov novi album – Future Sound of Sevdah. Koliko je Mavi Kan kao sastav njegovo utočište, je li tradicijska glazba dovoljno dobar medij kao vozilo za izražavanje emocija, povezanost sa Sarajevom i suradnje koje su mu donijele nagradu Status, Bruno Urlić je vrlo otvoreno i naširoko objasnio.

Kako je krenula tvoja suradnja sa Zoranom Predinom? Koliko dugo surađujete?

Predin je ideja od 2013. godine. Upoznao sam ga preko Mavi Kana jer smo ga tražili da gostuje na našem drugom albumu. Imali smo jednu ideju koja je bila ambiciozna u startu. On je koketirao s gypsy swingom, a ja sam s Damirom Kukuruzovićem svirao od 2005. Mavi Kan je s obojicom obradio sevdalinku “Lijepa Hanuma”. Predinu se svidjela produkcija te pjesme pa je zvao mene i kolegu Marijana Jakića da produciramo njegovu “Margita (Kosa boje srebra)” o Margiti Stefanović. Na kraju je zamolio Kukuruzovića i cijeli bend da mu budu pratnja za njegov gypsy swing. To je ispalo odlično i kulminiralo četiri godine kasnije s albumom Zoran pjeva Arsena. Otad, u većini kombinacija gdje Predin pjeva i ja nastupam.

Tu mi se otvara prostor za novo pitanje jer mi se čini da si stalno u nekim projektima gdje se sviraju obrade.

Mavi Kan većinom izvodi sevdalinke, ali na svakom albumu proguramo, i zbog nas i zbog Dallas Recordsa, nekoliko autorskih pjesama. Zadnja objavljena pjesma također je autorska. Pjesmu sam napisao, ali onda se produkcijski udružio sa Zvonimirom Dusperom Dusom koji je po meni jedan od najkreativnijih ljudi u našoj industriji što se tiče produkcije i aranžmana. Moram priznati, ovdje sam se poigrao s utjecajem Robbieja Williamsa, ali ne u klasičnom smislu, nego zbog njegovog rada s Timom Metcalfeom i Flynnom Francisom u australskom house bendu Lufthaus. Bili su predgrupa Robbieju na koncertu u Puli – svi su zujali i išli po piće, a ja sam bio opčinjen. Sam house kao house nije moj cup of tea, ali ovo sam vidio kao nadogradnju. Pjesma “Ništa mi nisi dužan” bila je praktički gotova, a onda sam nakon tog koncerta u svom kućnom studiju samo dodao kickove na kojima se house bazira i počelo mi je zvučati odlično. Pitao sam se mogu li ja to sam završiti jer ipak više radim akustiku i pop-rock zvuk, a kako u mojoj zgradi živi Dus i uvijek si nešto šaljemo, pitao sam ga je li zainteresiran da to napravimo, ali da mu pustim potpuno slobodne ruke i da ga potpišem. To je njemu zvučalo interesantno, a samim time što je potpisan bio je angažiraniji. Stalno smo se dobacivali s tom snimkom dok nismo došli do željenih rezultata.

Spominjali ste kako je ova suradnja nagovještaj budućeg zvuka sevdaha – sevdaha kakvim ga vi vidite. Radi li onda Dus na cijelom tom novom albumu?

Dusova je ideja, a možda se ta ideja i dogodi jer je naš izdavač Dallas Records čuo nešto u ovome što im se čini vrlo interesantnim, da kroz godinu ili dvije pristupimo nekim remixevima. Imat ćemo tridesetak pjesama pa bi se neke od njih mogle obraditi. Takav bi album bio naš eksperiment jer smo i dalje akustični bend koji tako svira. Ljudi to vide kao neku nadogradnju i zasad im se sviđa.

Unatoč tome, izjavio si u jednom intervjuu da ste se zeznuli na prvom albumu jer ste pretjerali s produkcijom pa da se to osjetilo na nastupima. Kako ćeš ovome doskočiti?

Upravo nam se to dogodilo. Što više idemo dalje, počeli smo se koristiti onom starom glazbenom, ali i generalnom “Less is more”. To je zaista nešto što bi trebao biti uzorak u takvim stvarima jer ako ne možemo donijeti na pozornicu ono što se snimi, mislim da varamo publiku na neki način. Nas je to u početku ponijelo. Na drugom smo albumu malo spustili loptu, ali tek na trećem smo napravili ono što mi je bila želja od starta – maknuli smo gitare iz benda. Mi smo u stvari jedan klasičan jazz klavirski trio, klavir, bubanj i bas s violinom i lead vokalom. To je nešto što je meni prvi izbor. Melodije su pitke, nisu zatvorene, nisu konzervativne i na tome se može dosta raditi.

Bruno Urlić u razgovoru s našom novinarkom Ivanom Lulić / Foto: Matej Grgić

Čini mi se da sevdah nikad nije bio popularniji, barem što se tiče izvođača koji nastupaju s takvom glazbom. Prati li publika dovoljno izvođače, kupuje li ulaznice za koncerte ili su sevdalinke ipak glazbena niša?

Iako smo slični izvođači zbog sevdalinki, svi smo u nekom svom filmu, ali rekao bih da je publika posvećena. Koliko vidim, i naš će koncert biti prilično posjećen. Mali Lisinski nam je bio pun, prije toga smo radili Kontesu koja je isto bila puna. Kazališta lutaka, također, prekrasan je prostor. Gdjegod smo napravili koncert, ljudi su došli. Zašto se rade sevdalinke, zašto se uopće radi tradicijska glazba? Zato što je ponestalo autora. Mislim da je jednostavno ponestalo inspiracije, kreacije, vrtimo se u krug, i onda je puno lakše posegnuti za nečim što je davno uspjelo i za što se zna da je provjereno dobro. Sad je samo pitanje kako to upakirati.

Koliko biste onda uopće vi svirali autorsku glazbu da tu nije Dallas Records za koji ste rekli da vas stalno potiče na to?

Imam ja svoj neki autorski osjećaj da povremeno treba nešto izaći. Kako sam Sarajlija koji je ovdje već duži niz godina pa mogu reći da sam i Zagrepčanin. Još otkako sam otišao iz Sarajeva, svirao sam sa Zabranjenim pušenjem osam godina, zadržao sam taj mentalitet i mogu se ufurati u tih 50-100 godina ranije. Čitao sam puno knjiga i mislim da mogu prvo tekstom ući u tu tematiku, a na kraju krajeva – mogu i glazbom. Okružili smo se takvim glazbenicima koji su u stanju to iznijeti. Naše autorske pjesme ljudi rijetko razlikuju od pravih sevdalinki. Već smo došli u situaciju da obrađuju naše autorske pjesme s prvog albuma. Recimo, “Dođi dragi” koju sam napisao inspiriran nekim desetim stvarima, ali kao da sam se rodio 1896.

Kakav ti je osjećaj kad čuješ da je netko obradio tvoju pjesmu?

Super je to osjećaj kad te još za života netko krene obrađivati i pritom misli da je to tradicija, a ne da si ti to napisao.

Nedavno si izjavio kako ti je uvijek bila bliža ideja komornog sastava nego orkestra, da si uvijek strahovao da se tvoj ton neće čuti, da si imao potrebu da te se čuje.

Nije to strah – to je želja. To je možda dio tog nekakvog umjetničkog ega da nisi dio mase. Mislim da svaki umjetnik, bio u orkestru od 100 ljudi ili u duu ili triju, želi da ga se čuje. Naravno, osim ako se ne želi sakriti. Ja se stvarno ne želim sakriti jer imam dovoljno iskustva, godina i nešto za reći. Idem za tim da nam bendove čine ljudi čiji glas se treba čuti. U orkestru si dio jedne lijepe mase, ali ti je odgovornost ipak malo smanjena.

Iz Sarajeva u Zagreb: Bruno Urlić / Foto: Matej Grgić

Kada netko tako duboko uroni u nešto čime se bavi, za to najčešće postoji bitan osobni razlog. Zašto se baviš glazbom i što ti ona znači? 

Da proširim pitanje: zašto se baviš glazbom osim što ti je cijela obitelj glazbenička? (smijeh)

Ali netko bi išao baš kontra!

Pa da, evo, moja djeca se ne bave glazbom iako imaju sluha i mislim da su vrlo predodređeni za to. Sport i ples su ih ipak više preuzeli. Valjda su moji roditelji bili dovoljno nenametljivi da mi to ne serviraju kao “moraš” nego kao “probaj”. Odmah sam se lakše uklopio. Glazba je jako ljepljiva i ako u bilo kojem trenu skužiš da ti to s glazbom ide i da si napravio nešto, mislim da te to samo vuče da ideš dalje. To je tako s umjetnošću, književnošću… sve što ti ide od malih dana mislim da te može definirati kao ličnost i na kraju postaneš to. A sad, je li to kruh sa sedam kora, o tome bi se dalo pričati…

Jesi li imao potrebu svoju djecu usmjeravati u glazbi? Sugerirati im što je kvalitetno, a što nije…?

Imam sreću da su mi djeca prilično izbirljiva i nemam nikakav problem slušati njihove plejliste na Spotifyju. Puno toga su mi otkrili, recimo The Neighbourhood, Twenty One Pilots, Davida Kushnera. Oni su od mene primili Arctic Monkeyse, Chrisa Cornella i Soundgarden. Super nam je to. Po meni, za sad nisu zastranili i grade neki svoj ukus.

Ozbiljno? Znači, više slušaš alternativnu glazbu čim si spomenuo ove izvođače?

Monkeysi su jedan fenomenalan projekt koji je strahovito ljepljiv od samog početka. Volim koketiranje s punkom i jedan taj bezobrazluk u glasu njihovog pjevača. Kupili su me svojim alter projektom The Last Shadow Puppets u kojem su pokazali što sve stvarno znaju. Nevjerojatno su pitki, a nisu isproducirani na prvu. Njihov album AM izašao je prije 10 godina, moja ga djeca imaju konstantno na repeatu, i producirao ga je Josh Homme iz Queens of the Stone Age – stvarno je nešto…

Onda ćete svi skupa na koncert!

Ja bih! Bio sam na koncertu na Križankama 2002. i to je jedan od najboljih koncerata na kojima sam bio. Josh Homme je isto jedan od vizionara čiji se glas treba poslušati.

Svestrani glazbnik koji je sudjelovao u mnoštvu bendova / Foto: Matej Grgić

The Desert Sessions je sjajan projekt! Sjajni su mi takvi projekti gdje se glazbenici s izgrađenim karijerama sastaju, urone u nešto skroz drugo, a opet ostave nekakav svoj pečat.

Sigurno! Mi smo na prvom albumu radili s basistom Cesarom Anotom iz Obale Bjelokosti, a koji je svirao s Damonom Albarnom u Timbuktu projektu. To je bilo nešto nevjerojatno!

Gdje ste se sreli s njim?

Moj brat živi u Parizu pa sam ga upoznao preko našeg zajedničkog prijatelja producenta. Našli smo se na nekakvom studijskom sessionu. Jacques Emmanuel Rousselon je producirao drugi album mojih Ezerki, Baknež. Htio sam da našu zadanu situaciju oblikuje neko strano uho i on je bio fasciniran s tim projektom. Jako se dao u to. Tijekom našeg drugog termina u studiju pojavio se Cesar koji je baš tada završio projekt s Albarnom. Kad je trebao odsvirati bas na našem albumu, pitao nas je želimo li da nam to odsvira više europski ili afrički, a ja sam ga zamolio da odsvira onako kako bi on to odsvirao doma jer europskog basistu mogu naći uvijek, ali Afrikanca sa zapadne obale Afrike ne. To je sve ispalo fantastično.

Također smo u istom tom periodu za Mavi Kan naletjeli na čovjeka iz Armenije koji svira duduk, sviralu koju je proslavio Djivan Gasparyan – ako ste gledali Gladijatora, u pozadini cijelo vrijeme svira taj instrument. Kod nas je svirao na pjesmi “Što te nema”. Pa smo sreli jednu curu koja svira argentinski bandoneon i obradili smo pjesmu “Ružo moja” u stilu Gotan Projecta.

To je kao da dođeš u dućan i možeš kupiti sve. Treba biti kreativan i osvrnuti se prvo oko sebe jer ima oko nas puno toga dobrog. Divno je napraviti suradnju i suradnja te mora činiti boljim. Mi smo suradnje kasnije više okrenuli prema pjevačima. Hanku Paldum smo zvali, Damira Urbana smo nagovorili da pjeva na francuskom, Zorana Predina kojeg smo spomenuli na početku… sada ćemo na albumu Future Sound of Sevdah vjerojatno ćemo imati samo instrumentale goste. Jedan od njih bit će Zvjezdan Ružić koji će svirati “Ah što ćemo ljubav kriti”.

Zanimljivo mi je to kako si rekao da se trebamo osvrnuti oko sebe i pronaći nekoga iz okoline. Je li bitno poznavati osobu da bi se mogla priključiti projektu, da kliknete kao ljudi, ili birati suradnike više po skillovima?

Ovisi. Ako imaš jasnu ideju, ako te neki vokal privlači jer ga baš takvog čuješ, onda biraš ciljanu osobu i pokušaš joj prići ili preko zajedničkih prijatelja ili neposrednošću, iskrenošću. Velike umjetnike ne možeš varati. Uvijek može postojati barijera “ne možeš ti sad mene priuštiti – ne želim to raditi – smeta mi za moju karijeru”, ali onda smo išli prijateljskim putem i pokušali ih uvjeriti da bi svi dobili na tom projektu.

Između intervjua i koncerta otopio se snijeg / Foto; Matej Grgić

Kada se dogodi bolest, ili još gore smrt kao što se to dogodilo u slučaju Massima i Damira Kukuruzovića, koja prodrma temelje tvog djelovanja, koliko to snažno utječe na čovjeka i na stvaranje glazbe?

Kad kažem devastirajuće, mislim sam pogodio otprilike – kada u dvije godine izgubiš dva lika koji su ti formirali život. Oni nisu bili suradnici nego i prijatelji. Damir i ja smo generacijski prijatelji, svirali smo preko 16 godina zajedno. Kao da ti netko amputira jedan dio… Generalno smo pokušali doći k sebi tako da nastavimo svirati tu glazbu jer mislim da bi i njegova želja bila da njegova glazbe ne prestane. Pogotovo kad se uzme u obzir da smo mjesec dana prije njegove smrti završili ploču koju je odobrio jer smo je zajedno aranžirali i producirali. Ostali smo punih ruku, a prazne duše. S njegovom smo obitelji dogovorili da se proces nastavi. Našli smo jednog mladog gitaristu koji je uspio ući u te cipele – Juraj Markač. Hvala mu što se posvetio i što se nije prepao te odgovornosti. Ostatak benda je ostao isti, čak smo se i proširili jer kad izgubiš nekog poput Damira, onda ti nedostaje i zvuka i karaktera i prisutnosti na sceni.

Ostane li volja?

Definitivno, ali gorko je. Prve svirke su bile jako tužne. Ne mogu reći da sam preveliki emotivac, ali stvarno nisam mogao kontrolirati ni suze ni stisnuto grlo. Unatoč tome, svjestan sam da smo ljudima vratili osmijeh i ponos. To se isto ponovilo kasnije i s Massimom. Kad je njegova obitelj prelomila da se njegova ostavština ne može zadržati samo u nekakvim folderima, kad smo napravili prije dva mjeseca koncert u njegovu čast, opet je bio isti grč i opet su bile iste suze, ali zatvoriti jedan takav opus bilo bi jako štetno. Bend se odazvao, puno je bilo gostiju i Massimovih suradnika iz prošlih života, ali napravili smo jedan koncert koji će biti teško ponoviti.

Ranije si rekao kruh sa sedam kora jer radiš glazbu koja nije toliko komercijalna. Ako je glazba kao glazba stvarna potreba koju glazbenik osjeća, kako pomiruješ potrebu da se umjetnički izraziš s potrebom da od glazbe doista kvalitetno živiš? 

Za sada nekako pomirujem jer to nije jedini projekt koji radim. Radim s Predinom i dugi niz godina znam surađivati sa Severinom. Prije više od 20 godina zvala me jednom kao gosta i napravili smo jedan super odnos. Kad god ima potrebe za većim sastavom, odem. Gušt mi je jer ima sjajnu ekipu. Oni to rade jako profesionalno i na jednoj razini koja je za većinu ove scene neviđena, barem što se tiče produkcije, zahtjeva, kvalitete benda, plesača, vibea, bine… To se u principu ne odbija ma kakav ti imao glazbeni ukus. U njenom bendu ima puno ozbiljnijih glazbenika od mene, a opet im nije tlaka to raditi jer je na visokom nivou. I Sting ima takve glazbenike i nikom ne smeta što su oni puno komotniji u nekom jazz klubu ispred 100 ljudi.

Kroz glazbu Mavi kana njeguješ i uspomenu na Sarajevo. Kada si ga napustio i kako si danas povezan s njime? Rekao si da si danas jednako Zagrepčanin kao i Sarajlija. Zašto ti je bitno održavati tu vezu?

Prije svega, bilo mi je bitno iz obiteljskih razloga. Nedavno sam izgubio oca koji je bio zadnja obiteljska karika u Sarajevu, ali imam još puno prijatelja. Proveo sam tamo veći dio rata, došao sam ovdje, snašao se, upisao faks. U tim godinama lako promijeniš geografiju, ali srećom sam uletio vrlo brzo u Zabranjeno pušenje, sa Sejom Sexonom s kojim sam konstantno bio u Sarajevu. Mi smo se tada vodili kao sarajevsko-zagrebački bend i službeno sam proveo možda godinu i pol izvan Sarajeva. To nije ostavilo nikakav procjep između mene i ljudi. Kako vrijeme prolazi, kako se situiraš i gradiš obitelj, onda ti Zagreb postane dom. Moja djeca i supruga su Zagrepčani, ali zašto bih ja kirurški odstranio Sarajevo od sebe kad ga osjećam, volim i svaki put mi je dobro tamo? Ići ću tamo dok god budem osjećao potrebu.

Što bi rekao, cijeni li se dovoljno formalno glazbeno obrazovanje u svijetu u kojem se krećeš ili je ponekad sasvim dovoljan samo prirodni talent?

Kao što kaže naš Darko Rundek, “izađi i bori se“! (smijeh) S čim god imaš! Naravno, i znanje i iskustvo. Možeš ti svašta znati, ali ako nemaš iskustvo… znam masu ljudi koji su bolji od mene, ali teško će se snaći ovdje. Ovo je jedan safari. Ili si pukovnik ili pokojnik. Ostati samostalan u ovome preko 25 godina, ne znam bi li nekome preporučio. Velika volja, veliki trud, odricanje. To je na ljudima, jesu li spremni ili nisu.

Ugodan razgovor u zagrebačkoj Kinoteci / Foto: Matej Grgić

Dobio si dva Statusa.

To me iznenadilo jako!

Znači li to išta među vama glazbenicima, među kolegama? Prati li nagradu i neka financijska naknada?

U percepciji znači…nema financijske naknade i šteta što ne živim u Rijeci. U Rijeci se to jako cijeni i u Rijeci generalno ta scena puno bolje funkcionira. Grad i Županija to gledaju više blagonaklono, ali zato što ih je manje. Imaju proaktivnu ekipu i malo više to vrednuju. Zagreb je krcat i razumijem ih. To sam dobio ove godine jer se nešto stvarno dogodilo. Game changer je bila Massimova Arena i taj album Smile s Kukuruzovićem koji je vrhunski uradak – mislim da se nekako akumulirao taj moj bivši rad. U stvari sam ponosan. Ne smeta mi u životu! (smijeh)

S obzirom na to da imaš iza sebe razne suradnje, koliko ti se promijeni viđenje glazbe jednom kad upoznaš ljude koji su je stvorili? Ili, ako prekineš suradnju zbog nepomirljivih razloga, utječe li to na tvoj doživljaj glazbe?

Imam sreće da sam upoznao jako puno umjetnika i onda me drugi ljudi pitaju kakve su oni osobe. Moram priznati da me takva pitanja malo umaraju iako su samo radoznali. Mislim da treba odvojiti umjetnost od umjetnika definitivno, osim nekakvih likova kao što su to bili Lennon, Bowie ili Marley koji su bili narodni tribuni koji su dijelili ideje i misli. Mislim da ljudi ne trebaju provjeravati kakav je Bare ili kakva je Nina Badrić zato da bi voljeli njihovu muziku. Njihova muzika je dobra. Mislim da su oni samim svojim izričajem dovoljni da tu ideju prenesu. Sigurno ni Picasso nije bio divan lik, ali ljudi su voljeli njegovu umjetnost. Znam da je to protivno novinarskoj namjeri, ali treba zadržati jednu finu granicu što je stvarno potrebno.